Ladislav Babić: Referendum i dum, dum, dum!

Ladislav Babić
Autor 26.9.2014. u 10:31

Izdvajamo

  • „Sve države imaju svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu!“

Povezani članci

Ladislav Babić: Referendum i dum, dum, dum!

Nije toliko bitno tko će Markićki priložiti svoj potpis, ali jedno je sigurno: hrvatski lopovi i nesposobnjaci na vlasti su se duboko uznemirili, i to je više negoli dobro. A kad se narod jednog lijepog, nepredvidivog datuma, dovoljno uznemiri te kaže „Dosta je vašeg zuluma!“ i poduzme praktične mjere da ga se riješi, to će biti više negoli dobro – odlično! Do tada, i Markićkin referendum dobro dođe. Uostalom, vjerojatno bi se za sada (tko zna dokle, ne krenu li stvari na bolje) svi složili: bolje i referendum negoli dum, dum, dum!

Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, nekad obećavajuća sociologinja, pretvorila se u međunarodnog, Milanovićeg preprodavača oružja i municije Amerikancima (najveći proizvođač i liferant oružja žudi za zastarjelom hrvatskom koljačkom skalamerijom?!), dok premijer cinično komentira – nakon što su mediji otkrili zakulisne igre njegove vlade – kako je njemu svejedno što će Ameri učiniti s njim: “A što će oni s time napraviti, i u koliko time pomognu borbi za demokraciju, a protiv isključivosti bilo kojeg fundamentalizma, onda je to prihvatljivo”. Pusićka je jasnija: “Naši američki partneri zatražili su od hrvatske vlade da se streljivo koje je Zagreb odlučio donirati američkoj strani koristi za borbu protiv Islamske države … i time pridonosimo borbi protiv terorizma”, pokazujući da ni ona ni njena vlada nemaju muda direktno transferirati oružje „zainteresiranim“ stranama. Recimo, sirijskim pobunjenicima koji su ga posredno dobili od SAD, a iz redova kojih su se nakotili ISIL-ovci te ih je tako Hrvatska uspješno snabdjela naoružanjem. Jest da smo dio NATO pakta, jest da smo od „šerifa“ suvereno doznali kako smo članica novoformirane – mimo UN – antiterorističke koalicije koju tek treba (prema Pusićki ), odnosno ne treba (prema Milanoviću) formalno potvrditi Sabor, ali vlada svojom impotentnom – „ni vrit ni mimo“ – politikom vara vlastite građane. Vladajuće barabe su se, pokrivene „legalitetom“ i pomokrivši se na moral, priključile međunarodnoj bandi preprodavača oružja. Jer, „Hrvatska, što se tiče trgovine oružjem, već odavno nije divlji zapad i sve je vrlo strogo regulirano.“. Hvale vrijedna „vrlo stroga reguliranost“, pa predmnijevam kako su izbjegli Kurdi, obitelji dekapitiranih Amera, Britanaca i inih žrtava bezumlja koje nije niklo ex nihilo, vrlo zadovoljni da se hrvatsko oružje nakon primjene od strane terorista, sada okrenulo protiv istih. Prvo zapali vatru, da bi vatrogasci imali posla; bitno da industrija oružja radi, a vlasnici joj zgrću pare! Jebeš Kurde, Arape i ostalu bratiju koji nisu „naši“, iza čijeg maloumnog nacionalizma kapital krije sudjelovanje u zločinačkoj igri.

Predsjednik Josipović u svom lignjunskom stilu obećava da će – pobijedi li na predstojećim predsjedničkim izborima – pokrenuti inicijativu za ustavne promjene i tek tada obznaniti kako ih zamišlja, mada logika govori da bi građane trebao s time upoznati prije izbora, kako bi povećao svoje izborne šanse i narodu predočio čist račun za svoje buduće namjere. Zašto to ne čini? Jednostavno, jer još uvijek blage veze nema, ne posjedujući sem isprazne predizborne retorike ni koncept, a kamoli dovršen prijedlog promjena. Kako se dvije najveće hrvatske stranke, bratske u zločinstvu prema narodu, ni dan danas ne mogu dogovoriti oko tih promjena, za očekivati je promjene Ustava u stilu: „uvrstite li naša govna, pristat ćemo da u njega uđe i vaš drek“. Dok se stranke nadmudruju, nevladina organizacija „U ime obitelji“, klerikalne desničarke Željke Markić, skuplja potpise za referendum o ustavnim promjenama za izmjenu izbornog sustava. Nevladina organizacija GONG, kaskajući za Lignjom, strankama i Markićkom, navodno ima svoj prijedlog, ali se ograničava na žestoku opstrukciju aktualne inicijative za promjene, zakašnjelo lupetajući o tome što Markićka zaista želi postići, te kako su za promjene potrebne svestrane analize, dubokoumne pripreme i konsenzus stranaka (a ne građana!). Javnost se u Hrvatskoj uzburkala mimo očekivanja vladajućih, pa ovi dolijevaju ulje na vodu kako bi smirili valove. Nije više u pitanju referendum o braku, ni zabrani ćirilice ili radnom zakonodavstvu – ova inicijativa duboko zadire u namjeru elita da se vječno održe na vlasti, same propisujući narodu što je za njega najbolje. Otuda i toliko jedinstvo između prividnih neprijatelja, te se čak i desničarski HDZ odriče svoje dosadašnje saveznice Markićke, udružujući se sa „komunjarama“ protiv njene inicijative.

Prikupljanje potpisa će neupitno uspjeti; golema većina, iziritirana više ili manje prikrivenim konzervativizmom, klerikalizmom, neoustaštvom i nesposobnosšću (sem za potkradanje naroda) vladajućih elita – što se reflektira u ubrzanom srozavanju standarda građana – dat će glas za održavanje referenduma. Jedino je pitanje kakvom će maštovitom izmišljotinom Ustavni sud – kvazisamostalna komponenta trodiobe vlasti – uspjeti blokirati primjenu njihovih zahtjeva. Neovisno o desnoj provenijenciji udruge „U ime obitelji“, neovisno o podršci katoličke Crkve, neovisno o njihovim konzervativnim stavovima o braku, gay populaciji, ćirilici itd. – vrlo je dobro što su uspjeli uzburkati ustajale vode hrvatskog strančarstva i malograđanstva. Ljudima je dosta nadrkavanja od strane vlasti i očekuju promjene; čak i one na gore, u svojoj osnovi su dobre. Jer će ranije ljudima svanuti u kakvoj državi žive.

Objektivni komentatori i analitičari hrvatskih zbivanja, uviđaju sav mulj hrvatske politike koji se nataložio proteklih četvrt stoljeća. Zločinačku Tuđmanovu politiku. Povezanost vlasti sa ustaškom emigracijom. Ignoriranje ratnih zločina koji prestaju biti samo individualni istog časa kad ih vlast, koristeći u svoje svrhe čak i potiče, ne sankcionira, zataškava i štiti zločince kvazininteligentnim odugovlačenjem procesa do prirodnog skončavanja počinitelja. Igrarije vlasti sa fašistoidnim braniteljima oko skidanja i postavljanja ćirilićnih natpisa. Svako malo budalenje narodu o ustavnim i zakonskim prerogativima koji se ne primjenjuje u praksi. Deklarativni antifašizam praćen svojevremenim rušenjima antifašističkih spomenika po diktatu i uz blagonaklono toleriranje „oslobodilačkih“ vlasti. Igrokazi s preimenovanjima ulica i podizanjem spomenika brigadama s imenima ratnih zločinaca. Neprekidni pokušaji dezavuiranja NOB i njegovog vođe, trna u oku desnice. Karamarkovo gluparenje o lustraciji, koju bi prvo morao primijeniti na sebe, bivšeg „krivoustog“ šefa svoje stranke i devedeset hiljada prebjega iz SKH koji su je napučili. Rješavanje pretvorbene pljačku sterilnim zakonom o nezastarjevanju. Političko jedinstvo vlasti i Crkve, nezamislivo u sekularnoj državi. Nesposobnost sudstva da u razumnom roku rješava predmete, sankcionirano novčanim kaznama državi presudama iz Strasbourga. Učestalo zaticanje najviših obnašatelja vlasti i njihovih pijuna na visokim funkcijama, s rukama do ramena umočenih u „med“. Nezaposlenost koja se tek sezonski smanjuje. Kreditni rejtinzi Hrvatske na nivou smeća. Propadanje velikih firmi, uz istovremeno budalenje o „pameti hrvatskog čovjeka“, koji je – čini se – ipak preglup da upravlja vlastitom imovinom te se ona rasprodaje ili iznajmljuje strancima (da se narod ne dosjeti od prve, iznajmljivanje autocesta veleumno je prozvano „monetizacijom“!)… Ipak, skanjuju se ti analitičari – psihološki ograničeni podsvijesnim domoljubljem – sažeti istinu: Ovo je neoustaška i banditska država! A fašistoidni banditizam ne da se sakriti ljeporječivošću, deklaracijama, Ustavom ni zakonima; tko ima oči i iole pameti, ne čita iz njih već iz stvarnosti. Što još nedostaje da bi se proglasila takvom? Nejasno je, treba li poslije svega, nakon zločina koji su izvršeni i koji se vrše na sve inovativnije načine, otvoriti novi Jasenovac, slati desničarsku policiju (s čijeg sjedišta se bez po muke, nesmetano i učestalo skidaju ćirilićne table!) u ponoćne sate po nepoćudne građane kojima se potom gubi svaki trag, ili u roblje pretvoriti – na tragu čega su Zakon o radu i Mrsićeva milostinja diplomiranim pripravnicima – već razgaćene građane, da bi se to priznalo?

Zapisi na hrpi papira sa svetim imenom „Ustav RH“ ama baš ništa ne znače, ako nisu u korespondenciji s realnim stanjem u državi. Ni Sveto pismo nije sveto, a kamoli ustavi pisani u skladu s interesima vladajućih elita, prepuni uzvišenih konstatacija kojima je jedini cilj da se – ne rješavajući društvenu konfuziju – kad ustreba, sakrije iza njih. Ako se „svetim pismom“ hrvatske države afirmira antifašizam i tvrdi da ona počiva na ZAVNOH-ovskim temeljima (AVNOJ se gleda što manje spominjati), kad Hrvatski sabor donosi „Deklaraciju o antifašizmu“, onda to želimo vidjeti u praksi, a ne na papiru – ako je iole relevantno i vjerodostojno! Što hrvatska stvarnost demantira. Beznačajni broj hrvatskih građana posjeduje kod kuće hrvatski Ustav, još manji broj ga je makar samo prolistao, ali zato svakodnevno šeću ulicama posvećenim ratnim zločincima, prolazeći mimo porušenih antifašističkih spomenika koje su zamijenili oni kojima se časte njihovi egzekutori. Jeli Hrvatska neoustaška i/ili banditska država, ne moraju se svi složiti – posebno ne zamračeni umovi kojima svjetlost ne prodire dalje od vlastitog interesa – ali stoji da je još u vrijeme rata, uvidjevši kamo zbivanja vode, narod shvatio:

„Sve države imaju svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu!“

Ova jasno uobličena konstatacija poznata je i najvećim zločincima, šovinistima, lopovima, domoljubima i vladajućoj eliti. Nije toliko bitno tko će Markićki priložiti svoj potpis, ali jedno je sigurno: hrvatski lopovi i nesposobnjaci na vlasti su se duboko uznemirili, i to je više negoli dobro. A kad se narod jednog lijepog, nepredvidivog datuma, dovoljno uznemiri te kaže „Dosta je vašeg zuluma!“ i poduzme praktične mjere da ga se riješi, to će biti više negoli dobro – odlično! Do tada, i Markićkin referendum dobro dođe. Uostalom, vjerojatno bi se za sada (tko zna dokle, ne krenu li stvari na bolje) svi složili: bolje i referendum negoli dum, dum, dum!

Ladislav Babić
Autor 26.9.2014. u 10:31