Ladislav Babić: Revolucija iz kućne radinosti

Ladislav Babić
Autor/ica 15.1.2013. u 09:29

Ladislav Babić: Revolucija iz kućne radinosti

Izvjesni trogiranin – „komandir Šamil“ – sa samodizajniranim likom u vojnoj uniformi, vjerojatno s namjerom da podsjeća na Che Guevaru, pozvao je preko videa objavljenog na YouTube-u građane da postavljaju eksploziv „pod“ policijske stanice, vojne objekte i likvidiraju svoje sugrađane koji će odbiti posipati se pepelom kao kontrarevolucionarni agenti Zapada. Dakako, nakon prijateljskog uvjeravanja revolucionarne organizacije „Domoljubna organizacija Croatorum“, postojanja koje ni sam još koji sat prije svog istupa – a kamoli oni kojima je poziv upućen – nije bio svijestan. Bilo bi tužno, da nije smiješno – i malo pametnije dijete s osnovnom školom uspješnije bi pokrenulo revoluciju!

        Nakon ovako infantilne akcije jedva pismenog „komandira revolucionarne organizacije“ (po pokretima njegovih očiju vidjelo se kako čita tekst sa ekrana), ostalo je samo prvom susjedu okrenuti broj policije te je tako neslavno završio prvi farsični pokušaj podizanja revolucije u RH. Vjerojatno će nesuđeni komandir propale revolucije, zbog uznemiravanja javnosti i sličnih kvalifikacija, par idućih godina u zatvoru proučavati revolucionarne metode. Zatvori su revolucionarni univerziteti, zvuči nekako poznato. Jeli njegov „proglas“ samo očajnički čin čovjeka kojemu ništa drugo nije preostalo kada ga je nečovječni sustav doveo do javne, neprikrivene (zaboga, zar tip ne gleda TV da nauči kako se to profesionalno radi?!) ekspozicije svoje ljudske nemoći, ili je to naprosto provokacija desnice uperena protiv navodno lijeve hrvatske vlasti, trebala bi istražiti policija. Previše se eksplicitno barata lijevim idejama povezanim sa dinamitom i krvavim obračunima da bi se tek tako odbacile sumnje kako se namjerno nastoji izazvati mržnja prem lijevim idejama. Baš idejama, jer poštovanja vrijedne lijeve snage kao takve, u Hrvatskoj praktički ne postoje. Kol’ko me sjećanje drži, zadnji javni pozivi slične vrste poticali su od Špegelja, koji je još u Jugoslaviji pozivao na likvidacije oficira JNA po stanovima, što dakako nije bilo karakterizirano kao uznemiravanje javnosti. Tuđman ga je – kad su video vrpce s njegovim pozivima objavljene – brzo smijenio s ministarskog položaja, a njegova policija osigurala bijeg na sigurno, u Austriju.

        Da ne bude zabune, lično sam uvjeren kako će kapitalizam pasti jedino revolucionarnom akcijom, naravo – ne pokrenutom iz stana jednog nezadovoljnika. Revolucije ne pokreću ljudi, već prilike, kad sazru za takav čin. Ako one nisu zrele (a primjerice, za izvršenu kontrarevoluciju bile su savršene) tada najviše što može pokrenuti izolirana (od pameti i od naroda) grupica ljudi je odmetanje u šumu praćeno brojnim nevinim žrtvama – sve do propasti tog uzaludnog čina. Sa mnogim konstatacijama „komandira Šamila“ o stanju u zemlji i EU moglo bi se složiti (ne i s onom o „bratskoj Rusiji“ u čiju se pomoć uzda, što ga još jednom diskvalificira bilo kao neobrazovanog idealistu ili desničarskog provokatora) kad ga one ne bi navodile na krivi put. Ponavljam, ako nije tek obični provokator. I sam sam bio za ulazak u EU ne očekujući, za razliku od drugih, ništa progresivnije doli čvršćeg povezivanja radničke klase cijele Evrope. Revolucija u jednoj zemlji (a posebno malenoj i beznačajnoj banana državici poput Hrvatske) u okruženju snaga koje dominiraju političkom scenom, osuđena je na neuspjeh. Intervencionističke sile spremne su u korijenu se obračunati s tako ograničenim i besmislenim pokušajima. Barem bi nas povijest proturevolucionarnih intervencija imala čemu naučiti, što „komandir“ bez vojske očito nije shvatio pa povijesne primjere na besmisleni način nastoji primijeniti u sasvim drukčijim prilikama. Kad dođe do one jedine prave revolucije, koja će osloboditi čovjeka kao svijesno i djelatno biće, to se neće desiti u jednoj zemlji niti pod nacionalnim zastavama. Nikakve „Croatorum“, „Serborum“ ili „Štotigaznamorum“ organizacije neće stajati iza toga, već prvenstveno masovna svijest ljudi da je potrebno „kupiti nove cipele, jer krpanje starih više ne pomaže“. Naravno da će postojati organizacije koje će koordinirati cijeli pokret, međutim, to ne mogu biti „organizacije kućne radinosti“ već one koje će se do tada javno i legalno profilirati u obrani interesa radnih ljudi. Revolucija neće početi od njih, već će je izazvati sam sistem svojim neprikladnim djelovanjem – relativno sitnom kapi koja će preliti strpljenje ljudi i pokrenuti ih u masovnu akciju.

        Ako spomenuti naivnež koji me pozvao da dinamitiram prvu policijsku stanicu (od naoružanja posjedujem jedino nož kojim režem kruh svoj svagdašnji) nije provokator, mogu ga čak razumijeti kao ljudsko biće. Izgleda da radi u brodogradnji – jednoj od perjanica biše jugoslavenske industrije – koja ubrzano tonući ima samo još metar-dva do dna. Ima li čovjek – nezaposlen ili mjesecima radeći bez plaće – obitelj koju moru uzdržavati, a dovoljno je svijestan da uvidi situaciju u kojoj su se popljačkani radni ljudi našli ali ne i dovoljno pametan da prema zrelosti vremena izabere pravu opciju, onda čak i mogu shvatiti njegovo razmišljanje. Mnogi radnici dovedeni do ruba egzistencije vjerujem da je ne vide, što ih i može navesti na slične misli. Kad ljudi ostanu bez nade i prečesto se obraćaju bilo Bogu, bilo ekstremističkim poduhvatima unaprijed osuđenima na neuspjeh. U Hrvatskoj, kako se čini, većina ljudi još nije izgubila svaku nadu, a kad se i to desi – morat će rezonirati sa gubljenjem nade širokog kruga ljudi u Evropi i svijetu. Kapitalizam je svjetski poredak, on će se moći urušiti samo na globalnom nivou. Dok to čekamo, radije pažljivo osluškujmo znakove vremena, čitajmo znakove pored puta kojim smo za sada primorani putovati i čuvajmo se nezrelih ideja „komandira Šamila“ i njemu sličnih. Bio on idealist ili provokator, sasvim svejedno. Uostalom, Hrvatska je – što vrijedi i za sve zemlje regije – previše podijeljeno društvo a da bi svaki pokušaj oružanog ustanka u ovom trenutku izazvao išta drugo doli besmislenog prolijevanja krvi. U ovom povijesnom trenutku bilo ju i previše – ne mislite li tako?

Ladislav Babić
Autor/ica 15.1.2013. u 09:29