Ladislav Babić: Nepomirljivi

Ladislav Babić
Autor 28.7.2012. u 14:10

Ladislav Babić: Nepomirljivi

Poznata je činjenica da je antifašizam na tlu Republike Hrvatske tek ukrasna biljka koja se zalijeva manje-više  prigodice, u izuzetnim prilikama kad joj već prijeti opasnost da uvene od nedostatka vode. Dobro da tih prilika koje se nekako ne mogu izbjeći – što od srama pred međunarodnom zajednicom a što stoga jer su zapisane u kalendaru (Dan antifašističke borbe, primjerice) – ima dvije do tri tokom godine, te biljčica uspijeva i preko volje njenih zalivača nekako preživjeti. U međuvremenu, uriniraju po njoj znani i neznani – poput one keruše što je svojedobno digla nogu pred svijetom pokazavši svoj organ za tu namjenu, ili njene mladunčadi (na žalost, mojih sugrađana) koji su masovno ponovili njen performans po spomeniku žrtvama ustaškog pokolja u Veljunu. Najnoviji čin inkontinencije – nemogućnosti zadržavanja mokrenja – izveli su domoljubni članovi udruge još domoljubnijeg naziva: Akcija za Bolju Hrvatsku (ABH) svojim pismom predsjedniku Josipoviću.  Da odmah upozorim starije čitaoce; nemaju ti dečki dodirnih veza sa Atomsko-Biološko-H(k)emijskom zaštitom iz “onog mraka”, premda im je arsenal (za sada verbalnih) oruđa zaista impresivan. Evo nekoliko nužnih citata iz poduljeg pisma. Započinje izražavanjem njihova odlučnog gnušanja:

GOSPODINE JOSIPOVIĆU HRVATSKI BRANITELJI NISU PARTIZANI!

Vaša usporedba branitelja iz Domovinskog rata s partizanima ili kako ih vi popularno volite nazivati antifašistima, nama braniteljima nije baš u potpunosti prihvatljiva, a mogli bismo reći da je čak i uvredljiva . Nemate pravo niti vi niti bilo tko drugi vući paralele između nas, koji smo s puškom u ruci branili slobodu i suverenost vlastite Domovine s onima koji su to isto činili braneći izmišljenu i umjetno stvorenu državu zvanu Jugoslavija…”

“…Pravo pobjednika nama nažalost nije pripalo nakon Domovinskog rata, jer nas je umjesto počasti i slave dočekalo šikaniranje i progon. Umjesto da nas država za koju smo se borili integrira u društvo i kapitalizira našu mladost, potjerani smo u mirovine. Za nas nije bilo mjesta ni u vojsci ni u policiji jer su se mjesta morala ispraznit za naše neprijatelje. Možete li zamisliti gospodine Josipoviću situaciju nakon drugog svjetskog rata u kojoj neki partizanski prvoborac gubi radno mjesto da bi na to isto radno mjesto došao bivši Domobran ili ne daj bože Ustaša? Mi  to doživljavamo svakodnevno!…”

“…Nebrojeno je primjera gdje se razlikujemo mi i partizani, no prije svega po ne privilegiranom načinu nastavka mirnodobnog življenja, te  sustavnom progonu hrvatskih branitelja i  proglašavanju naših žrtava zločinačkim poduhvatom. Sve to mi branitelji sve više doživljavamo kao osvetu za to što smo se „drznuli“ braniti svoje mjesto, grad i Domovinu…”

“…Zvijezdu petokraku nosili su  partizani na svojim, kako ih vi volite nazivat, lijepim kapama partizanskim. Nosili su ih i oni koji su napali našu Domovinu. Pod istom tom zvijezdom spaljena je trećina Hrvatske, ubijeno 15 tisuća naših suboraca, 60 tisuća ranjenih i oboljelih od posljedica rata. Civilnim žrtvama i tragičnim ljudskim sudbinama ni broja se ne zna. To je gospodine Josipoviću nepremostiva razlika između nas i partizana. Na našim kapama bio je hrvatski grb. Mi smo Hrvatsku branili od petokrake. Kada ti partizani priznaju zločine koji su se pod okriljem antifašizma činili i kada budu za to procesuirani, možemo početi razgovor o pomirenju tih, za sada, nepremostivih  razlika između nas hrvatskih branitelja i partizana…”.

Za početak, ispričao bih se u ime svih antifašista bivše Jugoslavije na osjećaju uvrijeđenosti koji su dečki (imate i cure?) stekli zbog usporedbe sa partizanima – borcima protiv nacifašizma na ovom prostoru. Ispričao bih se odmah i u božje ime, s obzirom da je dozvolio stvoriti jednu izmišljenu i umjetnu državu, za razliku od Hrvatske čije je postojanje upisano u prirodne zakone svemira, te je stoga nije umjesno zvati umjetnom a kamoli je naknadno izmišljati, kad postoji već od Big-Banga iliti Velikog praska. Neobično mi je žao što su gospoda (ne želim dodatno vrijeđati nazivajući ih drugovima) potjerana u mirovine. Zaista bezobziran čin, kojega bi se oni učas osamovoljno odrekli i vratili se natrag na svoja (ne)postojeća radna mjesta za 2500Kn plaće. Svaka im čast! Doduše, nekako je za slutiti da bi oni birali samo vojsku ili policiju kako bi iz tih pozicija mogli braniti izvojevanu slobodu (a nikako zbog visine plaće), a koju im sada poraženi mrski neprijatelj (Srbi, dakako) uzurpira, samo čekajući povoljnu priliku za osvetu. Svaka čast onim hrvatskim generalima – i neka nam svima služe za primjer! – koji su uz redovnu plaću koju primaju, uzimali i invalidsku mirovinu u visini prosječne hrvatske plaće, sve kako bi se oduprli tim zloćudnim namjerama. Ništa nije svetije i preče u obrani naroda od pljačke istoga. Zaista, mi to doživljavamo svakodnevno! Sustavni progon hrvatskih branitelja svakako je prevršio svaku mjeru i ako to nama nije jasno, tu su vrli članovi ABH bratstva da nam otvore oči. Ne svjedoče li tome Norci, Merčepi, Blaškići, Gotovine, Markači, Naletilići, Martinovići, Praljci, Rajići, Tuđmani, Šušci, Glavaši, Brodarci,… i desetine ostale nevine bratije što bilo da trune po zatvorima, bilo da ih ponižavaju pred sudovima ili iznose objede po medijima kojih su se dočepali satrapi Lijepe naše? Sve to u interakciji i međusobnoj interferenciji unutrašnjih i vanjskih izdajničkih snaga. Lijepo je što je na vašim kapama bio hrvatski grb, posebno ako mislite onaj stilizirani u obliku slova U ispunjenog šahovnicom sa početnim bijelim poljem, kojeg su na kapi ponosno nosili u crno odjeveni pripadnici IX bojne “Rafael vitez Boban” – nazvanoj imenom ustaškog ratnog zločinca. Svakako bi se našlo još sličnih primjera podmetanja kukavičjeg jajeta neobrazovanom narodu. No, ako je i bio hrvatski grb, onda su i neprijeporno dokazani zločini počinjeni pod njime, jelte. Ne sumnjam da vi u svojoj objektivnoj analizi i o tome vodite računa

 

        Petokraka je samo simbol – ništa više. Nije naodmet podsjetiti da se pod tim simbolom borila i Crvena armija za II svjetskog rata, te da i američke zračne snage u svom amblemu imaju petokraku, dok je već i prva zastava SAD sadržavala u sebi petokrake zvijezde baš kao i današnja. Turska ima u barjaku petokraku, ona je simbol esperantističkog pokreta itd. Kao što se svaki simbol može u danoj prilici iskoristiti – svjesno ili nesvijesno – u proizvoljne svrhe (poput vašeg stiliziranog U, hrvatskog grba u ustaškoj interpretaciji ili crnih odora) krivotvoreći ili namjerno naznačujući njegovo ishodišno značenje, tako je i sa zvijezdom petokrakom. Uostalom, dali bi nam gospoda somnabulisti iz ABH bila ljubazna objasniti, kakve veze imaju partizani (danas uglavnom osamdesetineštogodišnjaci) sa proteklim ratovima, e da bi vi svoje nacionalističke i profašističke frustracije iskaljivali na njima? Lijepo je od vas što se sasvim doslijedno – s gnušanjem distancirajući se od partizana – prisjećate slave svoje bojne, evocirajući i uspomene iz vremena NOB-e. A još krasnije što pobjednicima drugog svjetskog rata na ovim prostorima namećete uvjete za početak pomirbe! Koliko me sjećanje služi, ni Tuđman nije nametao nikave uslove za svoju perverznu ideju pomirbe djece ustaša i partizana, kasnije garnirane s  (kao šlagom na torti) idejom o zajedničkoj kosturnici njihovih očeva – krvnika i žrtava! Zašto perverznom idejom? Zato što je veliki, ako ne i pretežni dio djece ustaša tu pomirbu shvatio kao pobjedu ideja za koje su klali i potom – po logici stvari – snosili odgovornost njihovi očevi. Svaka čast izuzecima poput Drage Pilsela. Za sve nas sa ovih prostora, a posebno za psihu vaše vlastite djece, bilo bi mnogo svrsishodnije i etičnije, da povedete računa – vodeći se suvremenim humanističkim principima – o zločinima dijela sadašnje generacije, negoli da ustrajete na zločinima od prije sedamdesetak godina namećući njihovo razrješenje kao preduvjet za mirenje po vašim kriterijima. A pomirba bilo koga sa bilo kim na ovim prostorima moguća je samo – na principima antifašizma! Miriti se može samo sa onima koji ga i stvarno, a ne samo deklaratorno prihvaćaju. Kako je antifašizam ujedno i humana (humanistička) vrijednost, oni koji ga istinski zastupaju imat će i spram ostalih stvari humanističke stavove. Tako i prema svijetu rada i njegovim proizvođačima – radnicima!

I sada smo došli do osnove svih događanja na tlu exJugerevolucije i kontrarevolucije. Ugledni pokojni ekonomist Branko Horvat, smatrao je – ne bez razloga – sve protekle tragične događaje posljedicama kontrarevolucije.  Revolucije i kontrarevolucije dešavaju se kad sazriju za njih uvjeti. Ni jedan ih pojedinac ne može uspješno započeti kad mu se sprdne,  bez ispunjenja te pretpostavke. Tijekom drugog svjetskog rata na našim prostorima, komunisti su iskoristili prigodu za izvođenje društvene – socijalističke revolucije. Naravno, za to im je trebala uspješna krinka, a što ćeš uspjelije od obrambenog rata protiv vanjskog, k tome još bestijalnog nacifašističkog agresora podržanog domaćim kvislinzima. Kontrarevolucionari na tlu Jugoslavije jednostavno su kopirali taj recept, za što im je Milošević svojom politikom stvorio povoljne okolnosti. Razlika je bila donekle u tome što su se ti ratovi formalno ipak donekle razlikovali. Dok se na tlu Slovenije i Hrvatske radilo o građanskim ratovima, onaj na području BiH bio je čista agresija od strane Srbije, odnosno tadašnje “treće Jugoslavije” obuhvaćene još i Crnom Gorom. Nije sad važno što se mnogi ne slažu sa takvom konstatacijom, bitno je da je pod krinkom obrambenog rata protiv agresora (tako su ga svi tretirali) izvršena kontrarevolucija – restauracija kapitalizma! Vraćen je stari društveni poredak, od prije 1941. godine, moderiran djelomično suvremenim karakteristikama kapitalizma uz obilje domaćih specijaliteta (poput nacionalizama praćenih privatizacijskom pljačkom, primjerice). I to je osnovno, primarno postignuće radi kojega se i jesu vodili protekli ratovi. Evo što kaže Horvat u knjizi “Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo?”:

“Možda će netko naivno pomisliti da je revolucija 1941-1945. apsolvirala neizbježnost krvavih sukoba? Činjenica što upravo prolazimo kroz razdoblje nacionalističkog sukobljavanja pokazuje da je to neopravdan pretpostavka. To što je historijski lanac potegnuo Milošević, pa se stoga može označiti agresorom, ne mijenja mnogo na stvari. Bitno je što na obje – ili čak na tri – strane postoji podjednaka spremnost za nacionalističke obračune. Francuska se revolucija obično smatra jednim događajem, no to nije točno. Francuzi su u toku jednog stoljeća prošli kriz čak četiri revolucije: 1789, 1830, 1848, i 1971. A revolucionarna razdoblja su bila odvojena restauracijama. I mi, čini se, slijedimo francuski povijesni put. Tako sad živimo u prvoj (da li i poslijednjoj?) restauraciji: pokušaju da se obnovi društveni sustav koji je prethodio partizanskoj revoluciji (što se pogrešno zove “tranzicijom”; tranzicija je prijelaz na nešto novo, nepoznato, a ne povratak na staro i poznato).

Jedino što se iz emigracije ne vraćaju bivši aristokrati i vlasnici tvornica već bivši ustaše i drugi nacionalistički emigranti. Da ova restauracija ne dovede do nove revolucije, potrebna je duboka demokratizacija društveno-političkog sustava. I upravo tu sudbonosnu ulogu igra konsenzualna demokracija.”

Vodeći računa o okruženju i krizi liberalnog kapitalizma, sasvim je opravdano za očekivati da ovo što nam se desilo nije i zadnja restauracija. Nestrpljivim kritičarima tog stava, poruka: živi bili pa vidjeli i preživjeli! Pod punom demokratizacijom, poznati ekonomist podrazumijeva političku, socijalnu i ekonomsku demokraciju. Da bi čovjek slobodno mogao odlučivati o svojim interesima (politička demokracija), potrebno je ostvarenje i ostalih dviju. Ekonomska demokracija označava pravo na rad, i sudjelovanje u ekonomskim odlukama (samoupravljanje) te slobodnom poduzetništvu, dok se pod socijalnom demokracijom smatra pravo na ljudski dostojanstven život, što uključuje pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zdravu okolinu i slično. Ako društvo uspije ukloniti društveno uvjetovane a neprihvatljive egzistencijalne razlike, preostaju samo one osobne, proizašle iz psihologije pojedinca, čime će stvoriti povoljnije uvjete za racionalnu raspravu i konsenzus o spornim pitanjima.

  Nije li nekome jasna suština proteklih događanja u regiji neka se širom otvorenih očiju i uma osvrne na sebe i većinu populacije kojoj pripada. Prava radnih ljudi izborena u proteklom sustavu, krše se i ograničavaju na sve strane. Stečajevi i otpuštanja s ovakvim ili onakvim obrazloženjima, neisplata plaća i njihovo smanjivanje ili zamrzavanje, smanjivanje koeficijenta za obraćun minulog rada, ukidanje regresa za godišnji odmor i božićnica, povećanje PDV-a, ukidanje mogućnosti priznavanja poreznih olakšica po osnovi uplaćenih premija životnog osiguranja s obilježjem štednje, premija dopunskog, dodatnog i privatnog zdravstvenog osiguranja te premija za dobrovoljno mirovinsko osiguranje, izuzimanje polusatne pauze iz osmosatnog radnog vremena, smanjivanje trajanja godišnjeg odmora, pritisak na sindikate za izmjene Zakona o radu i slične mjere koje pogađaju radničku klasu istodobno ostavljajući netaknutima rastuće profite banaka, te odustajanje od poreza na mobilne operatere telefonije i druge pogodnosti pružene “poduzetnicima”, trebali bi biti rječiti i slikoviti dokaz barem za one koji raspolažu ma zrncem pameti. Ako pak ste se za takvu slobodu borili, evala – svaka vam čast! Doduše, utješna je spoznaja što je sad “svaki na svome”, te “svoji” lopovi pljačkaju “svoje” građane. Vjerujem da vam je neizmjerno lakše kad se toga prisjetite.    

 Vratimo se na kraju opet antefašističkim mokrenjima spodoba iz ABH koji si umišljaju da govore u ime svih branitelja od kojih je većini teško što zamjeriti osim doze mentalne insuficijentnosti i tvrdoće, te uskoće pogleda na stvarna događanja – stoga su i prevareni.. Oni, a ne drugovi antifašisti iz SUBNOR-a Hrvatske (današnjeg SAB-a) oslonac su svih hrvatskih vlada od 1991. naovamo. Njima se podilazi i ne usudi ih se dirati (oružje se još krije po tavanima!) dok se za partizanske prvoborce samo čeka da izumru. Optimistička misao u svemu tome je da smo svi smrtni, zar ne – ako shvaćate što želim reći. Nisu ovi poslijednji privilegirani u ničemu u odnosu na one prve, upravo suprotno. Od jedva kako-takvog podnošenja, do društvenog statusa koji se ogleda i u manjim mirovinama u odnosu na dragovoljce za izjednačavanje sa kojima se već dva desetljeća uzalud zalažu. Napustimo načas naše ratnike svih provenijencija koji se inače verbalno zalažu za mir, e da bi kad kucne hora jedva dočekali da zgrabe oružje, i pogledajmo malo cijelu populaciju. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, kažu. A pogledamo li kakvu ima – ta to su sve vezeri, neznalice, nekompetentni i neinfornmirani ljudi, da ne kažemo – idioti. Kad god se stjecajem (po njih) nesretnih okolnosti nađu kao optuženi ili svjedoci pred licem pravde – pa bilo oni bivši premijeri, ministri ili članovi nadzornih odbora – oni ništa nisu znali, nisu bili informirani, sve su doznali iz medija (ali preksano, jelte) bilo da se radi o ratnim zločinima ili privrednom kriminalu, sasvim svejedno. Čovjek se začudi, kakvi praznoglavci vode njegovu državu. A kakvi ih onda tek biraju, neizostavno je pitanje. Baš ovih dana, premijer Milanović šalje svoje ministre na godišnji odmor: „jer želite da vas vode normalni ljudi, zar ne?“, poručuje nam. Što se toga tiče, ja bih ih sve (ove, one ranije i one koji će tek doći) poslao na doživotni odmor, samo da ih skinem s glave. No, za to bih trebao čarobni štapić. Ipak bolje nego da narod dohvati batinu. A povijest nas uči, da pučanstvo – mada religiozno, neobrazovano i sklono misticizmima – ipak više vjeruje u njezinu djelotvornost nego li u ćarolije. Kad pukne hora, kao što rekoh.

Ladislav Babić
Autor 28.7.2012. u 14:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija