Ladislav Babić: Nema izabranih naroda

Ladislav Babić
Autor 17.7.2014. u 11:54

Ladislav Babić: Nema izabranih naroda

Nakon egipatskog ropstva, Židovi – migranstski narod – došao je do područja poznatog pod imenom Kanaan – drevni termin koji se koristi za današnji Izrael, Zapadu Obalu i Pojas Gaze, kao i za obalna područja Libanona i Sirije. Unatoč mitologijama o miroljubivim narodima koji ni kap krvi nisu prolili tijekom svoje povijesti, koje prate sve suvremene narode, a posebno one migrantske koji su stigli do teritorija na kojem se danas prostiru njihove države, i Hebreji (staro ime ime za Židove, odaklem se i izvodi srpski naziv Jevreji) tamo su zatekli starosjedioce.

Piše: Ladislav Babić, magazinplus.eu

Po principu: mi smo bacili oko na ovo tlo pa nam automatski pripada, nekoliko stotina godina su vodili ratove sa Kanaanitima dok ih konačno nisu pokorili i tako – oko 1200-te p.n.e. – postavili začetke svoje države. Stari zavjet o tome dosta piše. Povijest im bijaše burna, kao uostalom u svih naroda svijeta, dok im konačno Rimljani 70 godina poslije suvremenog računanja vremena ne srušiše hram u Jeruzalemu, i ovi se raspršiše širom svijeta kao „rakova djeca“. U kršćanskim su zemljama, unatoč pokušajima prilagodbe bez napuštanja vlastite vjere, bili stoljećima diskriminirani i ponižavani kao „krivci za Isusovu smrt“, koji je – paradoksalno – i sam bio Židov. Vrhunac tog odnosa doživjeli su tijekom Trećeg Reicha kada je apriorni antisemitizam baziran na nametanju krivnje cijelom narodu za jedan događaj koji – budimo iskreni – nema dokazanu znanstvenu potvrdu, doveo do pokušaja njihove eksterminacije. U tom sistematskom holokaustu (riječ označava „žrtvu paljenicu“) koji Židovi radije zovu sho’ah (nevolja, uništenje), likvidirano je oko 6 milijuna Židova. Na žalost, u „projektu“ su prilježno učestvovale i kvislinške vlade regije. U 19. Stoljeću, razvojem cionističkog pokreta koji je propagirao povratak Židova u „Svetu“ ili „Obećanu zemlju“ (a „obećao“ im ju je sam dragi Bog, kako oni tumače prema Tori, svojoj svetoj knjizi sadržanoj i u Starom zavjetu) počinje sve intenzivnije njihovo naseljavanje u područje pod britanskom okupacijom, koji su većinom nastavali pripadnici jednog drugog semitskog naroda – Arapi, odnosno Palestinci. Početkom 20. stoljeća Britanci su donijeli tzv. Balfourovu deklaraciju kojom Židovima garantiraju domovinu u Palestini, ali su nakon velikog arapskog ustanka i početka 2.svjetskog rata, zbog potrebite podrške većinskih Arapa promijenili plan u korist zajedničke arapsko-izraelske države. Nakon holokausta nad Židovima, odustalo se i od tog plana te im je zagarantirana zasebna država, današnji Izrael – nakon čega počinje masovni povratak raspršene „rakove djece“ u negdanju domovinu. Tako se bar tumači. Arapi su se tome suprotstavili, no odonda je u svakom njihovom ustanku i ratu protiv Izraela ovaj – potpomognut Zapadom, a prvenstveno od najvjernijeg i gotovo jedinog bezuvjetnog saveznika SAD – izlazio kao pobjednik. Danas zauzima teritorij mnogo veći od onog koji mu je dodijeljen planom UN o podjeli Palestine, jer se proširio za okupirana područja, što najbolje pokazuju karte.

        Sve su jače kritike izraelske politike na okupiranim područjima, neovisno od toga što se Palestinci pokušavaju na različite načine, uključivo i terorizam (definicija terorizma je vrlo rastegljiv pojam, koji ovisi o onome tko ga definira prvenstveno isključujući sebe sama, iako bi često morao zauzimati visoko mjesto na listi terorista, odnosno terorističkih država) dokopati svoje države koja im je, uostalom, dodijeljena planom UN od 1947. Godine. Nije to jedini plan ili deklaracija UN koji je u praksi doživio totalni krah. Na žalost, kritika izraelske politike obija se o dvije suštinske prepreke: bezuvjetnu podršku SAD-a Izraelu u svim okolnostima, te optužbi za antisemitizam i onih kritičara koji su vrlo daleko od toga. Šutnja većine vodećih židovskih intelektualaca, kako u zemlji tako i dijaspori (uz svijetle izuzetke poput N.Chomskog i manjine glasnih istomišljenika, koje „pravovjerni“ nazivaju „samomrzećim Židovima“) kao i većine židovskog naroda, nije ništa novo niti posebno. Radi se naprosto o nacinalističkom zastiranju vlastitog mozga, koji uviđa grijehe drugih ne videći ni sjene vlastitih. Toliko puta i dan danas vidljivo u zemljama naše regije i širom svijeta.

Umjesto da izraelske vlasti, vodeći intelektualci i većina naroda sagleda neke vrlo neobične činjenice u pogledu načina formiranja svoje države, i vlastitog odnosa spram nje, te svojim susjedima i sugrađanima (Palestinci su jedno i drugo), neprekidno se njena – nerijetko u povijesti i sadašnjosti zločinačka – politika pravda neodrživim razlozima. Prvi je onaj o apsolutiziranju patnje židovskog naroda u holokaustu, uz obećanje da on to više nikada neće dozvoliti, pa čak i uz upotrebu nukelarnog oružja kojeg je posjednik (mada to javno ne priznaje) oštro se protiveći jednakom naoružanju svojih susjeda (iz straha i licemjerja, a ne zarad etičkog protivljenja nuklearnom naoružanju). Ovaj strah od ponavljanja jednom preživljene tragedije poprima razmjere kompleksa. Kao što srpski nacionalisti sve promatraju kroz vizuru izgubljenog kosovskog boja, proglašavajući Srbe „nebeskim narodom“, kao što njihovi hrvatski pandani, precjenjujući svoja kulturna dostignućna, sebe smatraju jednim od najkulturnijih naroda svijeta, tako se u svijesti Židova ustalio sindrom jedinstvenog „naroda žrtve“ – ne samo u sho’ahu, već u cijeloj svojoj povijesti. Sve je to više no daleko od istine.

        Od, između 12-15 milijuna sjevernoameričkih indijanaca iz Coulombova doba, danas živi svega oko 2.5 milijuna. Sve ostalo ide na dušu bijelih doseljenika, koji su ih što pobili a što pokosili bolestima na koje starosjedioci nisu bili otporni, protjeravši preživjele u rezervate i otevši im zemlju. Istrebljenje cijelih naroda Latinske i Južne Amerike od strane španjolskih kolonizatora suvišno je spominjati. Turska je odgovorna za pokolj izmeđi 1 i 1.5 milijuna Armenaca u 20. stoljeću, dok su kambodžanski Crveni Kmeri na poljima smrti okrvarili ruke sa otprilike jednakim brojem svoji sunarodnjaka. Više od milijun ljudi ostavilo je svoje kosti u staljinističkim gulazima, itd… Daklem, genocid – usporediv po brojnosti žrtava sa holokaustom – je, na žalost, prateća pojava ljudskog roda i u najnovijim vremenima. Istina je da je onaj nad Židovima vršen najintenzivnije – na industrijski način – u vrlo kratkom vremenu, s namjerom da se konačno (Endlösung) riješi navodno „židovsko pitanje“, no to ne daje pravo ni jednom narodu – ma kako propatio u izvjesnim dijelovima svoje povijesti – da ga koristi kao alibi za aktuelne „političke“ poteze, koji često jako asociraju upravo na ono što su sami proživjeli. Žal i tuga su jedno, podsjećanje s namjerom da se mlade generacije upoznaju sa zbivanjima kako se ona nikad više ne bi ponovila (ali ne samo vlastitom narodu!) također, a djelovanje koje u osnovi ide protiv rečenoga je sramota koja nerijetko prerasta i u ratni zločin.

        Židovi bi trebali biti svijesni jedinstvenosti postanka svoje suvremene države, vjerojatno nezabilježene u historiji. Da se raseljeni narod nakon dva tisućljeća vrati na tlo tadašnje države, jer je ona kao „obećana“ upravo njima, graniči sa fantastikom, ako ne i s ludilom. Možete li zamisliti da potomci sjevernoameričkih indijanaca zatraže povrat teritorija koji su nastavali prije samo nekoliko stotina godina? Ili australski Aboridžini? U 17. Stoljeću, nakon što je ratna sreća protiv Turaka napustila Srbe, oni se pod vodstvom patrijarha Aleksandra Crnojevića iseljavaju, mahom s Kosova, a drugi put to čine u 18. vijeku, nakon čega se njihov broj na Kosovu smanjuje u korist Albanaca. Nije li upravo srpskim nacionalistima ovo pomjeranje etničkog centra s Kosova u Vojvodinu i Šumadiju jedan od razloga što svojataju ovu bivšu svoju i jugoslavensku pokrajinu, danas kad tamo čine svega oko 7% stanovništva. Ako može Izrael nakon dva tisućljeća reflektirati na biši teritorij, što ne bismo i mi!? Da se razumijemo, fakt postojanja države Izrael je činjenica koju priznaje oko 149 država (25 ga ne priznaje), što međutim ne mijenja neobičnost njegovog konstituiranja, a to bi sami njegovi stanovnici morali primiti s više smjernosti – shodno tome, njegove se vlade skromnije i umjerenije ponašati u međunarodnim odnosima. Posebno s obzirom na činjenicu da su se silom proširili na više teritorija no im je dodijeljeno i ne pokazuju suviše volje da se povuku s okupiranih područja. Pritom ne treba imati nikavih iluzija da je Izrael uspostavljen navodnim međunarodnim konsenzusom (posebno ne Arapa s teritorija Palestine), već je produkt odnosa političkih snaga i situacije koja je tome pogodovala. Nacionalisti vole bježati u najtamnija povijesna vremena (a oni „drugi“ uvijek su sposobni naći još starije „argumente“) kako bi pravdali svoje pretenzije i postupke koji bi ostvarili njihove iluzije. Jasno je da čovjek mora pokazati zrno pragmatičnosti, i stvari rješavati u aktuelnom a ne okviru od prije „mande kukule“. U tom smislu je sasvim neopravdano dovoditi u pitanje opstojnost izraelske države, ali bi sami Židovi ipak trebali biti svjesni paradoksalnosti situacije u kojoj je ona nastala. Ponavljamo, na teritoriju mnogo manjem no ga danas svojataju. Ako se samoubilačke i ine akcije Palestinaca zovu terorizmom, onda je nasilno proširenje teritorija – ekspanzionizam!

        Nema nikakvog antisemitizma u sagledavanju i priznavanju činjenica, danas kad i UN konstatiraju prekomnjernu reakciju Izraela prema Hamasu, u kojoj ginu većinom nevini civili. A vrhunac licemjerja premijera Netanyahu-a je opravdanje kako su za to Palestinci sami krivi jer ih Hamas koristi kao živi štit, postavljajući svoje rakete kojima napada Izrael, u bolnicama, školama i džamijama. Daklem, mene Palestinca nitko živ ne pita želim li ili ne nekome biti živi štit – žrtvuju me moji – a njihovima (Izraelu) je to sasvim dovoljno za pravdanje tako podastrte egzekucije! Jadno, bijedno, zločinački – i sav sho’ah postaje nevažan u svijetlu takvog ponašanja! Preživjeli i potomci baš ništa nisu naučili, sem da se prema njima ne smije zločinački ponašati. Jer, eto – oni su „odabrani“, i mogu si dozvoliti spram drugih ono što ne dozvoljavaju prema sebi! Od ranijih napisa se ništa novoga ne može dodati, sem ponovljenih poziva regionalnim židovskim intelektualcima da se jasnije i glasnije postave spram izraelske politike, politike države koja je ostala moralno (na žalost, samo na taj način) izolirana u međunarodnoj javnosti, uz podršku gotovo jedinog tutora – svjetske vojne i ekonomske supersile. Lako je regionalnim Židovima o četnicima i ustašama – neka se oglase nedvosmislenom osudom aktualnih zločina židovske države, ne relativizirajući uvijek pozivanjem na holokaust i palestinske zločine. Prvo je žaljenja vrijedna prošlost, za drugo je već bezbroj puta nedvoumno konstatirano kako se vlastita nedjela ne mogu pravdati onima protivničke strane. To treba u praksi jasno i glasno izreći, kao što odvažno čine već spomenuti ljudi, koji bi trebali biti uzori ne samo Židovima. Parafrazirao bih poznatu misao britanskog pisca E.M. Forster-a, uz napomenu da se to odnosi na pripadnike svih naroda:

Ako bih morao birati između izdaje vlastite ljudskosti i izdaje sunarodnjaka, nadam se da bih imao hrabrosti izdati potonje.

Tako bi se možda izložio njihovu gnjevu, odricanju i ekskomunikaciji iz zajednice, ali bih sačuvao jedinu pravu vrijednost ljudske opstojnosti, ostajući onakvim kakvim me Bog zamislio – Čovjekom! Sasvim neovisno od toga što glasno i jasno iznošenje činjenica može biti izdaja samo mentalno deficitarnima i lažovima iz interesa.

Ladislav Babić
Autor 17.7.2014. u 11:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija