Ladislav Babić: U-stanka do ustanka?

Ladislav Babić
Autor 9.4.2015. u 14:15

Izdvajamo

  • „Dovoljno je da se konstatira da su nasilne revolucije izbile u nerazvijenim zemljama, s neznatnom radničkom klasom, a da u razvijenim zemljama, sa zrelom i maksimalno brojnom radničkom klasom, te revolucije nemaju izgleda niti su potrebne (misli se na nasilne revolucije
  • moja opaska). No, u jednom smislu Marxov historijski materijalizam dao je ispravnu indikaciju: sa ili bez revolucije, vjerojatnije je da će socijalizam prije biti izgrađen u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama. Najrazvijenija zemlja svijeta danas je Švedska. U toj zemlji predstoji podruštvljavanje kapitala (tzv radnički fondovi) i uspostava samoupravljanja kao univerzalnog sistema privredne organizacije.“

Povezani članci

Ladislav Babić: U-stanka do ustanka?

Foto: Flickr

Uvjeren sam da takvi uvjeti još nisu sazreli, stoga nam se vrijeme u kojem živimo može pričinjati kao veća ili kraća u-stanka do ustanka! Svakako takvog koji neće povesti „ustaše“ nikoje vrste, već će se ukazati kao žalosna – najvjerojatnije nasilna – povijesna nužnost na putu progresivnih i humanističkih promjena. Ukoliko se svi zajedno prije ne opametimo, te do toga dođemo na civiliziraniji način.

        Ekonomsko-politička situacija u svijetu jasno pokazuje da se krećemo put ponora, čija dubina sve više zjapi pred onima koji ga jasno vide. Naravno, slijepe ovce vođene još ćoravijim pastirima u čije vodstvo imaju bezgranično povjerenje, manje samo od onoga u očuvanje vlastitih sitno i krupnoposjedničkih interesa, ne vide ama baš ništa. Ostavimo po strani raspad bipolarnog međunarodnog sustava i očekivanje uspostave novog, multipolarnog (zemlje BRICS-a) koji bi se – navodno – trebao formirati iz posvudašnjeg kaosa kakvog za trajanja „hladnog rata“ ni izdaleka nije bilo, i osvrnimo se samo na stanje dijela svijeta koji je tek nedavno (bar tako misle njegovi građani) izašao iz nereda građanskih i inozvanih ratova, da bi u potpunosti opljačkan – ponajmanje od agresora – upao u onaj ekonomski iz kojega traži izlaz. Putem kojim ga vode već spomenuti pastiri.

        Klasni rat, tek po fizičkim žrtvama „humaniji“ od oružanih borbi, o čemu svjedoče osiromašene mase na račun novostečenih „uglednika“ koji do njega – „ugleda“ – dođoše zločinom, posvuda vlada uokolo, ma kako se trudili nas uvjeriti (prvenstveno promjenom retorike i izbjegavanjem pojmova poput klasa, radnik, kapitalist, eksploatacija, ideologija,…) kako se radi o zastarjeloj percepciji. No, nisu baš svi „vesla sisali“, pa ima i onih poput autora ovog teksta, koji ne padaju na takve manipulacije. Nestrpljiviji, dozvolit ću si citirati jedan komentar s kojim se u načelu slažem – ali samo načelno, što bi me vjerojatno diskvalificiralo u očima komentatora kao „salonskog ljevičara“ – zahtijevaju:

„Ali, mi smo sada u “pet do dvanaest” i potrebni su nam oni koji znaju, kako da se podigne – ustanak !“

Revolucionarne promjene društvenog ustroja cijele planete su potrebne, bez obzira kako će do njih doći, i nije to nikakav „govor mržnje“ ili potpirivanje niskih strasti, čak i kad izrazim vjerovanje da će do toga doći najtragičnijim putem. Uvjerenje se bazira na vječnoj inerciji masa – potvrđenoj povijesnim primjerima – koje, kad se prekasno trgnu iz svoje ovčije letargije mijenjaju ruho u ono vučje, kurjačko. Racionalniji razlozi od ovih čisto empirijskih, koji upućuju na nužnost promjena, su oni humanistički, kao i znanstveni – proizašli iz ekonomskih i socioloških analiza, prvenstveno Marxa i njegovih sljednika. Čovječnost, inherenta sastavnica suvremene humanističke filozofije, ne proizlazi iz vakuuma već iz dubokih empirijskih uvida u ljudsku evoluciju koji čovjeka determiniraju kao utopijsko biće, koje je vječno u stanju usavršavanja, u težnji prema stvarnom očovječenju. Sve to se zbiva između nespornih graničnih uslova, činjenica koje Erich Fromm navodi u „Anatomiji ljudske destruktivnosti“:

„Možda je čovjek obdaren elementarnim osjećajem pravednosti; to je moguće, jer postoji duboko ukorijenjen osjećaj »egzistencijalne jednakosti«: sve nas su rodile majke, jednom smo bili nemoćna djeca i svi ćemo umrijeti.“

Mislim da je ispravnije od termina „obdaren“, previše metafizičkog prizvuka, inzistirati na postepenom, evolutivnom stjecanju osjećaja pravednosti između nesporno zadanih granica rođenja i smrti, koje upućuju na jednakost svih ljudskih stvorova. Što bi i oni s aposteriorno stečenom nejednakošću, uslijed različitih sposobnosti jedinki, morali poštivati kao humanističku zvijezdu vodilju, koja im ne dozvoljava da se uzohole nad svojom braćom.

        Karl Marx je ponajbolje zamijetio i opisao napetosti koje proizlaze iz klasne podjele društva, detektirao njihove uzroke u ekonomskoj sferi i dao naznake za njihovo prevazilaženje. S filozofske strane, nužnost njihova razrješenja u humanističkom smislu, u korist svakog čovjeka cjelokupnog ljudskog roda, izrazio je u poznatoj, jedanaestoj tezi o Feuerbachu:

„Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni.“

Međutim, unatoč genijalnim doprinosima, ovaj svestrano obrazovani erudita ipak nije u potpunosti mogao obuhvatiti društvenu zbilju, posebno ne onu današnju kad su uvjeti ipak drukčiji no u 19.stoljeću. Stavi li se u ispravni historijski kontekst, on se ne može dezavuirati, što uporno pokušavaju njegovi protivnici, a ne bi bili toliko uporni da ne shvaćaju opasnosti koje dolaze po njihov položaj i interese sa strane Marxovih učenja. Konačno, možete li omalovažiti Newtona pozivajući se na nova Einsteinova dostignuća, prirodno narasla na djelima njegova prethodnika? Pokojni ekonomist Branko Horvat dobro je uočio praznine Marxovog učenja, ukazavši na njih uz potpuno priznavanje njegove autorske veličine i doprinosa. Svi citati su upravo iz Horvatova djela „Radna teorija cijena“. Prva primjedba je, da Marx nije uzeo u obzir psihološku komponentu ličnosti koje tvore radničku klasu, koja kao cjelina zaista ima od njega nedvojbeno konstatiran skupnu interes. To nije ni mogao, s obzirom da je znanstvena psihologija tek bila u začetku, u vrijeme pisanja njegovih radova. Stoga njegov pristup društvenoj zbilji biva striktno racionalistički:

„Stvarni efekti socijalizacije, iracionalnosti masovnih pokreta, nacionalizmi – izmiču njegovoj analizi. U Marxovom velikom opusu nema adekvatne analize motiviranja privrednih i drugih subjekata. Radnička klasa nije za njega skup konkretnih ličnosti, već historijskim shematizmom uvjetovana kategorija konstruirana na tipično racionalistički način njegova vremena: ako su historijski determinirani interesi ovakvi i ovakvi, onda ponašanje mora biti takvo i takvo. Nije uočeno da su interesi posredovani psihologijom (npr. socijalizacijom) prije no što se stigne do ponašanja.“

Ipak, i u nedostatku odgovarajućeg psihološkog pristupa, prvenstveno uvjetovanog spomenutim počecima psihološke znanosti, ističući značenje interesa i sam je učinio veliki doprinos objašnjenju ljudskog ponašanja. No, ono što je Marx „previdio“ je da interesi ne iscrpljuju ljudsko ponašanje. Oni ga dovode do klasne identifikacije, ali kao samo jednog dijela – koji u nekim okolnostima može prevladati – njegove ukupne identifikacije kao čovjeka. Fromm govori o psihološkoj potrebi čovjeka, koju on naziva „ukorjenjenošću“, i tek sinergija tih psiholoških i klasnih potreba određuje reakciju pojedinaca. Kaže Horvat:

„Samo socijalno-psihološka analiza može otkriti kakvo će biti stvarno ponašanje radničke klase u nekoj konkretnoj situaciji ili u čitavim historijskim epohama… Kad se upusti u analizu epohalnih kretanja, on psihologiju supstituira logikom. Zato on svojim analitičkim aparatom ne bi mogao objasniti ponašanje njemačke radničke klase za vrijeme fašizma, aparthejd južnoafričkih radnika, konzervativizam američke radničke klase ili bezrezervnu podršku koju su u oba svjetska rata radnici dali svojim nacionalnim vladama u očiglednoj suprotnosti sa svojim interesima. Hegelijanske poštapalice o ‘klasi po sebi’ i ‘klasi za sebe’ ništa ne pomažu, a pojam radničke aristokracije (što se često primjenjuje na sindikalne vođe, moja opaska), izmišljen od nevolje, nije primjenljiv.“

Druga praznina koju Horvat primjećuje u Marxovu učenju, je nedostatak dovoljnog matematičkog obrazovanja (mada nije bio loš matematičar) kombiniran sa tada još nerazvijenim suvremenim matematičkim alatima. No, to nas u kontekstu ovog teksta ne zanima.

        Polazeći od navedenih Horvatovih primjedbi, mnogo je lakše shvatiti ponašanje radničke klase regije (i cijelog svijeta), posebno u kontekstu kada su je nacionalistički maheri indoktrinirali nacionalnom „ukorjenjenošću“ na račun sasvim potisnute klasne. Postaje razumljivije ponašanje gotovo cjelokupne jugoslavenske radničke klase, rukama vještih manipulatora usmjeravane prema bojazni od iščeznuća njihovih stada (naroda), narodne kulture, vjere i čak vlastitog biološkog opstanka na licu zemlje. To, što su sve to uspjeli sačuvati (jer nikada i nije bilo ozbiljnije ugroženo, već su elite htjele da se smatra takvim), pritom izgubivši upravo ono što im je klasni interes nalagao da čuvaju – materijalna bogatstva i upravljačka prava nad sredstvima za proizvodnju – dobra je pouka za potomke obmanutih (popljačkanih). Koliko već ljudski rod drži do ikakvih pouka, s obzirom da je ogromna većina još na pola puta između „majmuna“ i čovjeka, a čini se da su grane koje se naginju spram njega sve bliže. U kontekstu rečenoga, jasna je i propast „Tuzlanskih nemira“, što je ovaj autor još tijekom njihova trajanja predvidio i obrazložio. Uzme li se još u obzir da vladajuće elite (što se često upravo od njih podvaljuje imenom država, kako bi radništvo još više pasivizirali) raspolažu represivnim aparatom (vojska i policija) kojem nije samo cilj štiti građane i državu od vanjskog neprijatelja, jer se ne skanjuju upotrijebiti ga u svoj njegovoj brutalnosti protiv građana vlastite države (ne jednom viđeno širom svijeta), napose njene radničke klase, sasvim neovisno kakvim nacionalnim zastavama vitla (napose komični dio radničkih protesta, štrajkova i demonstracija – barjakonosci na čelu prosvjednih kolona!), sve je još jasnije.

        Uspjeh strukturalne revolucije društvenih odnosa, ne ovisi samo o težnji za ostvarenjem radničkih interesa, niti o prisustvu ili odsustvu motivacije da se tome stvarno priđe na revolucionarni način. Ovisi i o prevladavajućim političkim silnicama svijeta i okruženja, o rasporedu ekonomskih, političkih i vojnih moći, i uglavnom je za revolucionarne promjene moguće iskoristiti tek njihov duboki disbalans. Poput 1.svjetskog rata (Oktobarska revolucija) ili onog potonjeg globalnog sukoba (NOB i jugoslavenska revolucija), pa to čak i kontrarevolucija koristi (raspad realsocijalizma, kao bogom danu priliku za razbijanje Jugoslavije), s tim što ni uspjeh tatkvih prevrata ne garantira njihovu trajnost. Ograničene, zasebne revolucije („ustanci“, kako kaže naš komentator) u praktički beznačajnim, osiromašenim i od proteklih ratova još neoporavljenim zemljama regije u kapitalističkom okruženju, učas bi bile ugušene stranom intervencijom, tim prije što sve njihove elite hrle u NATO pakt koji bi opravdanje za gušenje našao u „destabilizaciji“ tih zemalja. Da ni ne spominjemo još jedno Marxovo predviđanje, koje su začetnici u konačnici propalih socijalističkih revolucija zanemarili, te posijali tako sjeme vlastite propasti:

„Dovoljno je da se konstatira da su nasilne revolucije izbile u nerazvijenim zemljama, s neznatnom radničkom klasom, a da u razvijenim zemljama, sa zrelom i maksimalno brojnom radničkom klasom, te revolucije nemaju izgleda niti su potrebne (misli se na nasilne revolucije; moja opaska). No, u jednom smislu Marxov historijski materijalizam dao je ispravnu indikaciju: sa ili bez revolucije, vjerojatnije je da će socijalizam prije biti izgrađen u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama. Najrazvijenija zemlja svijeta danas je Švedska. U toj zemlji predstoji podruštvljavanje kapitala (tzv radnički fondovi) i uspostava samoupravljanja kao univerzalnog sistema privredne organizacije.“

Jer, konstatira Horvat – logički slijedeći Marxov zaključak – „ako je radnička klasa produkt kapitalističkog razvoja, ako je ona ujedno subjekt revolucionarne transformacije, onda socijalističke revolucije moraju izbiti u najrazvijenijim zemljama“ (Marx je čak dozvoljavao da bi Amerika, Engleska i Nizozemska mogle izvršiti socijalističku transformaciju mirnim putem – što se ogleda i u prvotno ozbiljno, a danas posprdno interpretiranoj paroli „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!“). No, danas, u doba ekonomske krize (koja se posvuda spominje kao bankarska, kao da banke nisu dio ekonomije, čak njen motor), riječ socijalizam je godine 2008. među Amerikancima treća najtraženija riječ na internetskom Merriam-Webster rječniku, da bi se u vrijeme predsjedničkih izbora 2012-te popela na prvo mjesto (republikanci su Obamu difamirali da navodno uvodi socijalističke mjere, prvenstveno onu o obaveznom zdravstvenom osiguranju za državljane, primoravajući ih sve – sem najsiromašnijih – pod prijetnjom kazne, da iz vlastitog džepa plaćaju osiguranje. Tome se suprotstavio i veliki dio Amerikanaca, pokazujući da im solidarnost zdravih sa bolesnima nije najjača strana).

        Vraćajući se na citirani komentar čitatelja; uvjeren sam kako će do „ustanka“ – shvatimo li ga kao revolucionarni preokret društvenih odnosa postignut na bilo koji način – kad tad zaista doći. Obično se kaže, kad sazrije vrijeme, što je meni kao čovjeku koji ne posjeduje karakteristike revolucionarnog vođe, teško za predvidjeti. A kad se desi, aposteriori smo svi pametni. Uvjeren sam da takvi uvjeti još nisu sazreli, stoga nam se vrijeme u kojem živimo može pričinjati kao veća ili kraća u-stanka do ustanka! Svakako takvog koji neće povesti „ustaše“ nikoje vrste, već će se ukazati kao žalosna – najvjerojatnije nasilna – povijesna nužnost na putu progresivnih i humanističkih promjena. Ukoliko se svi zajedno prije ne opametimo, te do toga dođemo na civiliziraniji način.

Ladislav Babić
Autor 9.4.2015. u 14:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija