Laž ne pomaže: Veliko ništa ostaje Veliko ništa

Senja Perunović
Autor 11.6.2017. u 12:54

Izdvajamo

  • Narod može mirno spavati – još jedna nezamislivo neosnovano visoka ambicija – zadovoljena. Pa onda nek’ neko kaže da ovo nije zemlja sreće?

Povezani članci

Laž ne pomaže: Veliko ništa ostaje Veliko ništa

Foto: Marko Todorović

Sugestija je, hajde da zamislimo, mogla biti u stilu: Igraj se još malo, Alek, ali ako želiš da te odmah ne onemoćimo, ako želis otići u povijest u sjaju svom, dakle, lažnom ali nema veze, jer drugog za tebe nema, moraš ubrzo otići sa scene. Uz uporne demonstracije nezadovljstva, više ne možemo pjevati da si faktor stabilnosti. Sorry.

Opet je jedno veliko ništa udareno na sva zvona kao nešto. Potemkinovska posla: i inauguracija i predsjednički izbori. Inauguracija – vašar taštine; izbori – veliki privid demokracije.

Vidljiva namjera za obmanom bila je istaknuta na “nebeskom” transparentu ispred Narodne skupštine na dan inauguracije, 31. 5. 2017. gdje se umjesto ’SNS‘ našlo ime pobunjenog glavnog grada: “Beograd je za Vučića”. Laž u duhu ležala je (i) u činu darivanja knjiga ministrima od strane njihovog odlazećeg šefa, koji se preobražavao, po Miroslavljevu jevanđ. u predsjednika. Kič. Ne samo da ovu vladu ne krasi ikakav knjiški duh, nego je i izigravanje toga bilo vrhunska parodija stvarnosti i, s tog stanovišta, neugodno za pratiti. Dovoljno je sjetiti se da najmoćniji među najmoćnijima nema problema da u svoju, sada bivšu, vladu i krug najbliskijih suradnika, uključi nosioce sumnjivih diploma, grleći ih – i metaforički i stvarno – u isto vrijeme dok govori o svom neopisivom i njihovom poštenju.

Šef naroda – neosvješten da ga taština navodi na još jedan samodestruktivni gest – objasnio je sebe i na ceremoniji inauguracije. Kaže, ostvario je sve svoje političke ambicije (bio premijer, postao predsjednik). Stvarno, zar zemlji treba išta više nego to – da su privatne ambicije vladara ostvarene? Upravo kao kad je ovaj službenik naroda, u jednoj od svježijih epizoda, izabrao za direktora Bezbednosno-informativne agencije (BIA) nekvalificiranu osobu (radno iskustvo: keramičar, baštovan i sve u tom stilu i na tom nivou). Izabranik je, sve u šefovom duhu, uskliknuo: “Ovo je ponuda koja se ne odbija!” Kako time ne biti  tronut? Narod može mirno spavati – još jedna nezamislivo neosnovano visoka ambicija – zadovoljena. Pa onda nek’ neko kaže da ovo nije zemlja sreće?

Mutna suza – s Kosovom u oku

Nije dosta što narodu idu na jetru, nego mu i poslovice i mudrost pramajki i pradjedova kvare. Mutna suza ne postoji – osim u demokraciji kakvu znamo. I tu je problem. Suza, srećom, može komotno ostati u poslovicama takva kakva je – poslovično čista – samo je valja dubinskim pogledom odvojiti od zamućenog vida upotrebljivača njena. Dijagonza je utvrdila da upotrebljivač u ovoj priči posebno slabo vidi podatke – iako brojke pamti sa zapetama, zarezima i cijelim decimalnim sitemom u oku. Što onda interpretaciju života današnjeg pretvara u kva, kva … i prevaru.

Na primjer, svoju nedavnu izbornu pobjedu predsjednik zemlje koja ima – ali i nema – Kosovo, proglasio je ‘čistom kao suza’. Ima puno trunja u oku koje vidi takav rezultat, ali među najkrupnijima je upravo Kosovo. Koje je i trn. Za upotrebljivača suzne poslovice, sasvim odnedavno, više se ne zna kako gleda na taj jug zemlje: kao na dio Srbije, ili kao na dio bilo-pa-otišlo. Može on i jedno i drugo; ta trn je samo u lažnom oku, ne i u pravom srcu. Istini za volju, pitanje je što uopće jest u srcu njegovu, osim – njega samog; iako je nedavno npr. suze a i oružje jedva sudržavao da ne pusti na eventualne ometače ukrasng nacionalnog vlaka za Kosovo, sve šaljući i zaustavljajući voz i plačući za mirom. Koliko je drame (i) tada podigao! A, tu je majstor nad majstorima. Na tom polju, bez problema, bez ikakvih izbornih makinacija i ceremonije krunisnja, osvaja titulu kralja drame (na engleskom titula je popularna kao drama- queen). Što je dirljivo – kralj drame na čelu stabilnosti svake vrste. Ajme!

Laž neopozivog uspjeha

Sjećate se zaraznog zadovoljstva s kojim je A.V. nastupao na završetku dana izbora? “Pobjeda čista ko suza”, itd. Unutra itd. rezultati s Kosova – briljantni za njega. Teško je zaboraviti nevjerojatnih 80% o kojima je pobjednik ganutim pogledom i gestom oduševljenog lica zborio.

Čovjek bi se odrao da oda priznanje – bravo! Ali, vrag joj ne da mira pa zdravorazumski pita:  80%  od čega? Pravo glasa na Kosovu je imalo oko 106 hiljada građana; od njih je na izbore izašlo tek 41,539  ili 39.21%.  Tridesetdevet posto?  Pa gdje je tu oduševljenje i radost građanskog participiranja? Nemaaa. I prije trke se ugasili. U ljudima. Ali vratimo se brojkama  – one postaju važnije od ljudi. Daklem. Od tih prilično jadnih 39%, A.V. je dobio 80%,  oko  33.000 glasova. Mizerno mali broj za veliko Kosovo. I to je to. Naša poenta. Nominalno je možda puno i sjajno, ali stvarno je –  mizerno i upitno.

Neki će reći, šta ćeš, to je sve po demokratskim pravilima. Da, i u tome je problem. I tim gore po demokratska pravila. Ali najgore je za narod/građane u čijem bi interesu demokracija trebala raditi.

Slično je na nivou cijele zemlje (i ovdje koristimo zvanične podatke), s tim da je tu daleko manji postotak onih koji su glasali za A.V. Opet, puno građana nije sudjelovalo – od ukupnog broja onih koji su imali pravo glasa, na izbore je izašlo 54.36 %.  Od tih nešto više od polovine birača, za A.V. je glasalo 55,08%. Što to znači?

Govoreći  u grubo, A. Vučića je podržala polovina od polovine. Što je – koliko? Oko četvrtine birača. Obje brojke su iznad 50, pa je to oko 28%. I to je to. Objektivno mjereći – ni slučajno fascinantna pobjeda. Ali, prodaje se kao da jeste. Ako je to zaista uvjerljiv broj koji bi narodi trebali neupitno prihvatiti ili na njemu uzdizati pobjedu i pobjednika, onda smo svi mi Marsovci. A ovdje čak ne govorimo o drugim problematičnim stranama izbora – zloupotrebi medija i predizboroj otimačini eterskog prostora od strane vladajuće stranke, npr. – nego samo o brojevima, crno na bijelo.

Mala digresija koja slijedi odnosi se na Hrvatsku gdje su upravo održani lokalni izbori. M. Kapović u Proletter-u – ustajući protiv “analize” kratkog daha koja pobjede HDZ-a objašnjava glupošću ljudi – poziva da se pogledaju realne brojke. ‘Kada govorimo o, recimo, pobjedi HDZ-a na lokalnim izborima (i na parlamentarnim, ali pogotovo na lokalnima) tu se ne radi o tome da je 99% stanovnika nekog gradića ili sela izišlo i glasalo za HDZ. Uglavnom je tu riječ o izlaznosti manjoj od 50%, gdje onda nerijetko imamo npr. 30% glasova za HDZ. Dakle, realno je riječ o recimo 15% glasova…’   Eto, tako je to i tamo i amo, gdje god da su amo i tamo. Demokracija pretvara 15% u vladajuću determinantu naših života.

Neki će reći, šta ćeš, to je sve po demokratskim pravilima. Da, i u tome je problem. I tim gore po demokratska pravila. Ali najgore je za narod/građane u čijem bi interesu demokracija trebala raditi. (Ovaj pasus se ponavlja zbog naglaska.)

I ovo je već da te glava zaboli od demokracije – očito je jako nerazvijena, da ne kažem loša, iskrivljena i neadekvatna. Zar nije?  (Podsjetnik: potrebno je ubrzano raditi na njenom poboljšanju. Iskustva Zapada ne pomažu puno, ako i uopće – i oni se, u pravilu, bore s malom izlaznošću, npr. Zabilješka: pogledati šta se da iskoristiti iz iskustva, a naročito ideje, radničkog samoupravljanja. Posebna pažnja: razmotriti povezivanje pitanja društveno-ekonomskog sistema i ostvarivanja stvarnih, a ne samo “papirnatih” ljudskih i građanskih prava.)

Kad se kockice zavrte i njihovi putevi ukrste, u ovoj temi, sada i ovdje, ima još toga – o još većoj zavrzlami. Riječ je o izborima na Kosovu kao dijelu ili ne dijelu Srbije.

Na predsjedničkim izborima 2. aprila 2017. – od 1,74 miliona stanovnika Kosova –  pravo glasa imalo je samo 105,944. Pitanje je, što je s ostalom ogromnom većinom koja nije imala šansu da glasa za predsjednika? Ne da je ta većina izgarala od takve želje, ali ovo se nameće kao principjelno pitanje. Odgovor ovisi o tome kakav je status Kosova: da li je dio Srbije ili je samostalna država.

Ako je Kosovo dio zemlje koja je provela izbore, u što se Vučić kune, onda je užasno veliki broj građana te zemlje bio – diskriminiran. Nisu bili ni u biračkim spiskovima.

Porazno, samo po sebi. Nedozvoljivo (od nedozvoljeno) za demokraciju. Sramota za A.V. i režim.

Dakle, ili je Kosovo sastavni dio Srbije, u kojem slučaju nije jasno gdje je ta sjajna pobjeda A.V. – pobjeda bez Kosova (!?); ali ni to da li bi A.V. uopće bio izabrani predsjednik da je bilo i drugog kruga (u takvom scenariju koji bi uključivao Kosovo, sasvim je moguće da njegov rezultat ne bi dosezao do potrebnih preko 50%  za pobjedu u prvom krugu). Ili je Kosovo posebna država, kad se nameće pitanje zvanične politike prema Kosovu, kao i pitanje Vučićevog najnovijeg, inauguralnog potvrđivanja te politike – “Kosovo je Srbija”, zapečačenog – do prve prilike – njegovim zaklinjanjem na Miroslavljevom jevanđelju.

Vučić pada

On sam najavljuje odlazak. Radi boljitka zemlje?  Ne. “Radi boljitka zemlje”?  Ni to – niti kao populisticki šlagvort. Naime, ovog puta mu je iskliznulo, pa reče – otići će da ne bi bio pobjeđen od drugih (od ološa s ulice, kako on s ljubavlju tepa opoziciji). Ah, ta demokracija gdje i drugi mogu pobjediti! A kako se pobjeđuje tajanstvenim povlačenjem? Više nego itko, u ovakvim uvjetima, to zna – taština.

Možda još netko. Može se komotno zamisliti da su mu u donošenju odluke o budućem povlačenju pomogli moćnici Zapada. Sugestija je, hajde da zamislimo, mogla biti u stilu: Igraj se još malo, Alek, ali ako želiš da te odmah ne onemoćimo, ako želis otići u povijest u sjaju svom, dakle, lažnom ali nema veze, jer drugog za tebe nema, moraš ubrzo otići sa scene. Uz uporne demonstracije nezadovljstva, više ne možemo pjevati da si faktor stabilnosti. Sorry.

Senja Perunović
Autor 11.6.2017. u 12:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija