Lazar Manojlović, pravednik: „Ako bi vlast priznala pravednike, onda bi obesmislila svoju borbu“

Amer Tikveša
Autor/ica 18.2.2014. u 09:34

Lazar Manojlović, pravednik: „Ako bi vlast priznala pravednike, onda bi obesmislila svoju borbu“

U Bijeljini je 12. 2. održana promocija knjige „Knjiga tuge i opomene“ autora Lazara Manojlovića, novinara, prosvjetnog radnika i borca za ljudska prava. Istu noć je premiejrno prikazan i film o njemu „Buntovnik s razlogom“ nastao u produkciji NVO GARIWO koja je Lazaru još 2008. dodijelila Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost. Povodom premijere i pormocije donosimo intervju s tim čovjekom, jednim od najboljih među nama.

Razgovarao: Amer Tikveša

Na promociji Vaše knjige „Knjiga tuge i opomene“ te premijeri filma o Vama „Buntovnik s razlogom“ bilo je 400 ljudi. To blago iznenađuje s obzirom da nosite etiketu „srpskog izdajnika“, čovjeka protiv kojeg su, činilo se, srpski nacionalisti uspjeli okrenuti narod?

To je tačno. Ta svečanost knjige i filma koja se desila u Bijeljini 12. 2., to Bijeljina nije doživjela u posljednjih 30 godina kad je kultura u pitanju, ne računam predizborne skupove. To je i mene samog iznenadilo. To je za mene, jednostavno rečeno, san ljetnje noći. Svi promotori su toliko lijepog rekli o meni i o knjizi koja govori o ružnim stvarima o „Knjizi tuge i opomene“ koja bi se mogla zvati i „Optužujem“ jer svi tekstovi optužuju vlast koja nas je dovela u propast. Tim prije, iznenađujuće je da dođe 400 ljudi koje zanima ta knjiga, autor i Gariwo na čelu sa Svetlanom Broz kao organizatorom, što demantuje sve tvrdnje da sam ja najveći izdajnik srpskog naroda. I kad sam objavio prošlu knjigu koju je, također, izdao Gariwo, na mojoj promociji je bilo 200 ljudi. Istog dana promociju u Bijeljini je imao čuveni srpski Goebels Rajko Vasić, kod njega je bilo 10 ljudi na promociji. Prema tome, postoji ta zdrava sredina u Bijeljini. Ljudi su se ohrabrili. Hoću posebno da se zahvalim i BN televiziji, gdje sam ja dugo godina bio skrajnut, kao i televiziji Slobomir koji su lijepo i korektno izvijestili o promociji i premijeri.

Jedan ste od rijetkih koji za života dočeka da bude snimljen film o njemu. Kakvi su tu utisci?

Ja ću opet upotrijebiti riječ san. To je za mene kao neki lijep san, jer to je dokumentarac ne samo o meni, nego o jednom vremenu, što će ostati kao dokument o jednom vremenu, o Semberiji, životu koji je ojađen i opustošen. Sa filmske strane film je isto odličan, dosta je ljudi u publici pustilo suzu, pa i ja.

Mnogo ste nagrada dobili. Možete li izdvojiti neke kao posebno značajne i reći da li su te nagrade pomogle da Vaša djela budu primjećenija i Vi uticajniji u sredini u kojoj živite?

Ja sam u Titovo vrijeme dobio najviše pedagoško priznanje. Jedini sam dobitnik te nagrade iz BiH. Zvala se „Najdraži učitelj“. Ona je meni ostala kao zvijezda danica. Zbog ovih nesretnih vremena, dobio sam, također, izuzetno vrijedne nagrade: Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost i Pravednik svijeta, koju sam dobio u Italiji, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije. Tom prilikom postao sam počasni građanin Padove. Sve je to opet san nedosanjan. Sve ono što nisam mogao ni sanjati ja sam postigao i tim mi je sve to draže jer put do toga je bio težak. Međutim, tu svjetsku vijest, kad sam postao pravednik svijeta, u Dodikovoj „srpskoj zauvijek“ niko nije smio da objavi, tako da ovdje niko i ne zna da sam ja to dobio. Semberske novine, čiji sam bio saradnik i kolumnist, niti jedan red tome nisu posvetile. Eto, to je to, zatvoreni tor Milorada Dodika.

Možete li ukratko ispričati istorijat Vašeg „buntovništva s razlogom“?

Mene to moje ludilo vodi od 1954. kada sam objavio prvi tekst u novinama, u tadašnjoj Omladini, listu CK omladine Jugoslavije, u kojem sam pisao protiv direktora koji nam je zabranio da idemo u kino, a mi postajemo učitelji za nekoliko mjeseci!? I onda sam dobio isključenje iz svih škola u Jugoslaviji. Spasio me sjajni Stojan Tomić, u to vrijeme sekretar SKOJ-a BiH, poslije profesor sarajevskog univerziteta. Tako da sam ja stalno nekako išao protiv nepravde. Tako je došao i ovaj nesretni vjersko-zvjerski pokolj, konglomerat zla. U to vrijeme ja sam bio direktor najveće osnovne škole u Semberiji, Osnovne škole Narodni heroj Radojka Lakić. Ja sam tada jednom čovjeku iz vrha SDS-a koji me molio da potpišem samo da sam njihov član rekao da ne mogu jer je to politika zla i crnomantijaško zaglupljivanje učenika. I tako sam samom sebi potpisao stručnu osmrtnicu. Ja sam i poslije toga nastavio. Na pitanje strane televizije koje su nacije učenici u mojoj školi, odgovorio da u mojoj školi imamo samo dvije nacije, naciju učitelja i naciju učenika. To je razbjesnilo SDS iz kojeg su poručili da je to srpska škola, srpske djece. Trudio sam se da spasim koga mogu, čak i iz logora u Batkoviću. Ja sam to radio srcem. Svaku sam večer lijegao u krevet misleći hoću li se ujutro probuditi. Za ovaj „san ljetnje noći“, koji nisam ni slutio da ću dočekati, ja sam proveo stotinu noći bez sna.

Na prste jedne ruke mogli bi se prebrojati takvi u Bijeljini tada…

Nije hrabrost ubiti, već spasiti čovjeka. Svaka budala može da ubije genija. To je ono što je mene vodilo. A da bismo raščistili zašto nije bilo dovoljno hrabrih ljudi ispričat ću anegdotu koja se pripisuje Staljinu. Na pitanje da li više voli da ga ljudi poštuju iz ubjeđenja ili iz straha, on je odgovorio iz straha. Pitali su ga zašto, a on je odgovorio da se ubjeđenja mijenjaju a strah ne. Posijan je bio ogroman strah.

Čini se da imate malo prvih nasljednika koji bi se mogli s istim rizicima danas nositi u borbi za ljudska prava?

Sad je došao i gori trenutak. Partije zapošljavaju samo svoje ljude. Sad je u pitanju borba za egzistenciju za vlastiti goli život. Ako bi se neko ko je mlad pobunio, roditelji ga ućutkavaju, vidiš li kako je, ćuti, nećeš dobiti posao nikada. Međutim, zaigrat će medvjed i pred njihovom kućom. Oni su sad na sve spremni da zadrže vlast. Načelnik Bijeljine Mićo Mićić, inače fiskulturnik, ima 7.000 KM platu, plus beneficije. Kad bi se vratio da bude fiskulturnik, imao bi 1.000 KM platu. Policajac ima 700 KM platu. Ko mu je daje? Sirotinja i raja. Koga on tuče? Sirotinju i raju. Policija mora progledati i okrenuti se protiv bandita na vlasti.

Nikad bolja prilika od ove sad. Krenuo je socijalni bunt. Kako na to gledate?

Može se reći da je ovo posljednja prilika. Sjajno je što u ovoj stomak-revoluciji nema nacije. Ovo je proces koji će dugo trajati ali koji je nezaustavljiv. Dvadeset godina mi smo prolazili period ludila da bismo stigli do pameti, pitanja pravde i  pravne države i čini se da ona počinje.

Da priču ipak završimo s pravednicima. Ima vas prilično u ovoj zemlji, vas koji ste rizikovali svoje živote da bi spasili tuđe. Kakav je tretman prema vama?

Ima njih bezbroj, ima ih još neotkrivenih koji su činili i čine ljudska djela. Ako bi vlast priznala takve ljude, onda bi obesmislila svoju borbu. Njima je bolje da nas određuju kao izdajnike. Međutim, trenutak pravog vrednovanja mora doći. Zašto ja pišem, ostavljam trag, zašto nas dosta o tome govori, pa zbog tog trenutka. Nijedan trud nije uzaludan, pa neće biti ni naš.

 

Amer Tikveša
Autor/ica 18.2.2014. u 09:34