LAŽE LI SE IZ NEZNANJA, ILI S NAMJEROM?

Povezani članci

• Predrag Blagovčanin: Sa Miloradom Dodikom na ekskurziji u Kataloniji
• 1941. Godina koja se vraća: Pismo
• JOSIP BROZ I PABLO PICASSO
• Čekajući dozrijevanje
• Mesić: Čović i Dodik braća blizanci – razbijači Bosne i Hercegovine
• Basara: Kradljivci maturskih testova – buduća srpska elita

Povod je ovome tekstu samo naoko banalan. Javna je televizija u  emisiji “TV kalendar” progovorila o radijskoj stanici Radio slobodna Evropa (Radio Free Europe, RFE). Za one koji ne znaju: riječ je o američkoj stanici, utemeljenoj u vrijeme hladnoga rata pod izravnim patronatom, odnosno kontrolom središnje obavještajne agencije CIA. Služila je desetljećima za grubo propagandno destabiliziranje evropskih režima što su se nazivali socijalističkima (“elegantniji” dio posla obavljao je “Glas Amerike”). Od kraja hladnoga rata CIA je digla ruke od RFE i stanica je sada financijski i politički vezana uz američki Kongres. Mada socijalističkih režima više nema, ona emitira i dalje, usmjeravajući se na neke druge zemlje, s time da je njezin ogranak namijenjen nekadašnjem Sovjetskom Savezu, a danas Rusiji: Radio Sloboda (Radio Liberty) itekako aktivan.

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

         U HTV-ovom TV kalendaru moglo se čuti kako je RFE bio sredstvo američke borbe protiv ideološkog neprijatelja u vrijeme hladnoga rata, kako su Sovjeti tome parirali ometajući signal, ali i ugrožavajući živote suradnika (jedan je dokazano ubijen, dok je bio u  Londonu), kako je emitirao za “komunističke zemlje Evrope”, te kako su nakon završetka hladnoga rata emisije “na evropskim jezicima ukinute, a sada se emitira na jezicima 14 islamskih zajednica”. E, tu dolazimo do pitanja iz naslova. Nije, naime, istina da je Radio Slobodna Evropa emitirao za komunističke zemlje Evrope, odnosno ako je to istina, onda se Jugoslaviju prestalo (u hrvatskoj propagandi) svrstavati u komunističke zemlje. Naime, jedina evropska država koja je imala jednopartijski sustav i koja je proklamirano gradila socijalizam (s, naravno, krajnjim ciljem izgradnje komunizma, ma koliko to daleko bilo), jedina je takva zemlja bila Jugoslavija. Tako dugo, dok je Jugoslavija postojala, RFE nikada nije emitirao program namijenjen višenacionalnoj državi na jugoistoku Evrope. No, dobro, možda onaj koji je pisao tekst za emisiju TV kalendar to ne zna.

         Ali, ako to ne zna, kako je moguće da ne zna još nešto, a da se obje te “rupe u znanju” odnose baš na Jugoslaviju i da se informacija, ovako kako je prezentirana, savršeno uklapa u revidiranu povijest što nas svakodnevno zapljuskuje s ekrana, iz radijskih zvučnika, sa stranica novina, časopisa i jeftinih (po sadržaju, ali i po cijeni) kvazi-znanstvenih knjiga i publikacija? Jer, baš kao što nije istina da je Radio slobodna Evropa emitirao za evropske komunističke zemlje (formulacija sugerira: sve), tako nije istina ni to da su programi na evropskim jezicima ukinuti nakon završetka hladnoga rata. Upravo tada, u danima nakon raspada Jugoslavije RFE je, prvi puta u svojoj povijesti, uspostavio program namijenjen slušateljima na području federacije što se  raspala. Riječ je o Programu na južnoslavenskim jezicima (evropskima svakako) što se, mada s manjim brojem suradnika nego u početku, emitira i danas. Dakle, da “utvrdimo gradivo”: Radio slobodna Evropa izuzeo je iz svojih propagandističkih pothvata, namijenjenih rušenju socijalizma (ili kako se kolokvijalno, mada pogrešno govori: komunizma), samo Jugoslaviju, a pokrenuo je program (jedinstveni) za ljude s područja tada već bivše Jugoslavije nakon njezinoga raspada. Što, prevedeno na politički jezik, znači da Sjedinjene Države nisu grubo potkopavale Jugoslaviju, jer su je smatrale  korisnim faktorom međunarodnih odnosa, svakako ne opasnošću za sebe, ali su se propagandno usmjerile na jugoistok Evrope u trenucima kada je raspad države što su je do tada “štedjele” počeo ugrožavati stabilnost cijele Evrope (i kada su se nove države, svaka na svoj način i u različitom obujmu, počele ponašati suprotno verbalno prihvaćenim kanonima zapadne demokracije).

         Te dvije istine, jer to jesu istine koje kao takve nije teško verificirati, ne uklapaju se nikako u, najblaže rečeno, desno-konzervativni (mada nerijetko i otvoreno neofašistički) pristup nedavnoj povijesti. Po tome pristupu, naime, Jugoslavija je “morala” biti na udaru američke propagande, jer je Jugoslavija bila emanacija zla, tamnica naroda, neprirodna tvorevina bez ikakvog značenja u svjetskoj politici, a stvaranje neovisnih država na njezinom području najpozitivnije je što se narodima tih država moglo dogoditi (i o čemu su “sanjali vjekovima”). Pa da se neupućene građane ne bi dovodilo u situaciju da počnu postavljati suvišna, a potencijalno opasna pitanja, najbolje je povijest “frizirati” (da ne kažemo revidirati, jer po novome “čitanju stvarnosti” revizionisti su oni koji inzistiraju na povijesnim istinama).

         Isti je slučaj s već otrcanom mantrom što je možemo čuti svaki puta kada valja “dokazivati” svu promašenost jugoslavenskog modela. Krunski su argumenti “vožnja par-nepar” i “odlazak u Trst zbog kupovanja praška za pranje rublja”. Jugoslavija je trajala (ona druga) gotovo pola stoljeća. Sustav vožnje automobilima par- nepar trajao je nekoliko mjeseci (!) i bio je, u vrijeme kada su i  njemački autoputovi zbog istoga razloga zjapili prazni, posljedica arapskog naftnog bojkota, izazvanom politikom Izraela i zapadnom podrškom toj politici. No, mada usmjerena protiv Zapada, mjera je pogodila cijeli svijet, pa i Jugoslaviju, ali s njezinim karakterom, ili politikom nije imala nikakve veze. A po prašak za rublje išlo se zaista i u Trst i u Graz, ako čovjek nije bio zadovoljan s praškom domaće proizvodnje (istina: manje kvalitetnim). No, ono što je tu bitno reći, a što se uredno preskače, jest činjenica da su tisuće ljudi imale dovoljno novaca da idu na takve “izlete” u inozemstvo, dok danas, pored prepunih trgovina – uglavnom strane robe, jer domaća je proizvodnja, gledano u globalu, uništena – tisuće nezaposlenih ili zaposlenih bez plaća kopaju po kontejnerima s otpacima.

         Isti je slučaj i s nedavnom izjavom srpskoga ministra kojemu se inače zaista mnogo toga može prigovoriti. Ali, “užasavati se”, tražiti da se na razni vlade odgovori na “uvredu hrvatskoga naroda”, zato što je čovjek rekao kako je kardinal Stepinac bio vikar ustaške vojske, to više zaista nije primjer i odraz neznanja. To je čista, lako prepoznatljiva namjera da se laže, jer laž sve više postaje tkivo na kojemu počiva struktura ovoga društva. Ista ona laž koja kaže kako je ustaški pozdrav “Za dom – spremni” stari hrvatski pozdrav kojega se može čuti i u Zajčevoj operi, ista ona laž koja tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti, ili da u Jadovnom nitko nije ubijen. To nisu laži iz neznanja. Stepinac jest bio dušobrižnik vojnih snaga tzv. NDH, jedan od pomoćnika što ih je sam imenovao bio je notorni ustaša, “Za dom – spremni” nije nikakav stari hrvatski pozdrav, niti ga se može čuti u Zajčevoj operi o Zrinskom. A u Jasenovcu i Jadovnom itekako se ubijalo. I, da se vratimo na početak, koliko god banalnim se mogao činiti, Radio slobodna Evropa nikada nije emitirao za Jugoslaviju, ali jest ustanovio program za ljude s područja Jugoslavije nakon njezinoga raspada.

         Neznanje? Ne, sistem, bolje rečeno: politika. I to politika sa čijim ćemo se pogubnim rezultatima suočiti tek u godinama što dolaze. Sada, naime, na upravljanje Hrvatskom pretendiraju oni koji svjesno lažu, no nakon njih dolaze oni koji će vjerovati u te laži.