LAŽI, PREŠUĆIVANJA, LICEMJERJE

Izdvajamo

• Laži, prešućivanja, licemjerje. Naveli smo tek nekoliko aktualnih primjera. Pokušali smo potaknuti na razmišljanje. Jer, nije i ne smije (ni) nama biti svejedno tko je predsjednik Amerike, ni što se događa u Americi. Nije i ne smije nam biti svejedno kada ćemo se i kojim cjepivom cijepiti protiv covida 19, kakvim ćemo se i kada mjerama boriti protiv pandemije, niti možemo biti ravnodušni prema svemu što nam se prešućuje i prema tome kako se s nama manipulira.    

Povezani članci

• Kako je Vučić nasukao Milorada Dodika
• Hanif Kureishi: Seks nije opasan. Istinska opasnost je – zaljubiti se
• Narodni audi
• 70. godišnjica ZAVNOBiH-a: Sjećanje na Tita i heroje koji su pobijedili fašizam
• Velika Christiane Amanpour: Bosanci su i u ratu igrali nogomet, zaslužili su da se raduju
• Obijanje tajne

Laži, prešućivanja, licemjerje. Naveli smo tek nekoliko aktualnih primjera. Pokušali smo potaknuti na razmišljanje. Jer, nije i ne smije (ni) nama biti svejedno tko je predsjednik Amerike, ni što se događa u Americi. Nije i ne smije nam biti svejedno kada ćemo se i kojim cjepivom cijepiti protiv covida 19, kakvim ćemo se i kada mjerama boriti protiv pandemije, niti možemo biti ravnodušni prema svemu što nam se prešućuje i prema tome kako se s nama manipulira. A ima toga, ponovimo – još. Jer, to je, na žalost, svijet u kojemu živimo. Kažu da demokracija omogućuje da ga promijenimo. Hoćemo li? Znamo li? Možemo li?

Američki sustav funkcionira, demokracija je na djelu. Laž!

Rusija smatra da je Aleksandar Navalni otrovan ili u avionu koji ga je prevozio u Njemačku, ili u Njemačkoj, a ako Njemačka uvede sankcije Rusiji zbog navodnog pokušaja ubojstva Navalnoga, Moskva će odgovoriti na isti način. – Prešućeno – uglavnom!

Ne vidimo nikakve velike koristi od tih lockdownova što ih proglašavaju druge zemlje (za razliku od Hrvatske), kažu na Markovom trgu. Licemjerno!

O laži, prešućivanju, selektivnom objavljivanju, dvostrukim mjerilima i licemjerstvu kao o bitnim odrednicama, čak temeljima današnje politike, kako one globalne, tako i one nacionalne, pisali smo ne jednom. Posljednjih dana i tjedana, međutim, te su se tri kategorije pokazale dominantnima ne samo u djelovanju onih koji kreiraju politiku, nego i u svijesti mnogih koji misle (ali samo misle) da su u stanju objektivno sagledati i ocijeniti svijet u kojemu žive.

I Amerika i svijet danima su pratili kako aktualni predsjednik Donald Trump ne samo odbija čestitati izbornom pobjedniku, nego opetovano optužuje suprotnu stranu za prijevaru, tražeći mailovima koji idu na milijune adresa u Sjedinjenim Državama financijsku potporu, jer “ako svaki domoljub donira 45 dolara, osigurat ćete da predsjednik Trump i potpredsjednik Pence ostanu još četiri godine u Bijeloj kući”. Dakle, Trump je odbijao priznati demokratski izraženu volju većine građana. I kako je demokracija reagirala? Nikako! Tek je s olakšanjem registrirano da je nakon punih tjedan dana (!) Trump u jednoj izjavi naznačio mogućnost da na čelo Amerike dođe neka druga administracija. A gotovo da je euforiju pristaša demokracije a la Americana izazvala Trumpova izjava: “Biden je pobijedio, ali s nelegalnim glasovima.” Oduševljenje se stišalo kada je Trump shvatio kako pokušavaju izdvojiti samo riječi “Biden je pobijedio” i to tumačiti kao njegovo priznanje poraza, dakle ponašanje u skladu s demokratskim uzusima, pa je reagirao energičnim tvitom: “Ništa ja ne priznajem!” U međuvremenu, on i dalje onemogućava Federalnim fondovima da daju sredstva potrebna za funkcioniranje Bidenovog tranzicijskog tima. On, preko svojega (mnogo više svojega, a mnogo manje američkog) ministra vanjskih poslova onemogućava da poruke stranih državnika stignu do izabranog budućeg predsjednika SAD. Uz to, zabranjuje obavještajnim službama i Pentagonu da daju dnevne informacije budućem Predsjedniku, pa se ovaj mora dovijati i u razgovoru s nekadašnjim obavještajcima i ljudima iz Ministarstva obrane saznavati ono što mora znati o aktualnim kretanjima u svijetu kada stupi u Bijelu kuću.

Pri tome ugledni američki (i ne samo američki) analitičari, indoktrinirani (prikladnije riječi zaista nema) tezom o superiornosti sustava američke demokracije uporno ponavljaju: demokracija funkcionira! Ne, upravo suprotno! Demokracija pokazuje sve svoje mane i nedorečenosti, pokazuje (ali to nije prvi puta u povijesti) kako pruža pogodan okvir za dovođenje na vlast tiranina, ili potencijalnih tiranina, a da ne raspolaže instrumentima kojima bi to spriječila, ili barem prekinula očiglednu zloupotrebu vlasti i funkcije što je provodi Trump. Jer, tvrditi da je to što će Joe Biden na kraju ipak u siječnju 2021. ući u Bijelu kuću, dokaz funkcioniranja demokracije, krajnje je naivno. Do siječnja još je dovoljno vremena da milijuni Trumpovih pristaša koji ne misle, nego slijepo vjeruju onome što on kaže, nasilnim akcijama (a vidimo ih kako teško naoružani hodaju ulicama američkih gradova) dovedu u pitanje i demokraciju i njezinu budućnost.

Dodamo li tome oštru izjavu načelnika Združenog stožera oružanih snaga SAD koji je, neizravno se obraćajući Trumpu, kazao: “Mi ne polažemo prisegu ni predsjedniku, ni diktatoru, ni tiraninu, ni državi, ni narodu, ni plemenu, mi prisegu polažemo Ustavu”, onda je jasno na koliko slabašnim temeljima stoji (danas) sustav američke demokracije. U demokraciji, naime, nema i ne smije ni biti potrebe da prvi čovjek vojske tako nešto izjavljuje. Dakle, laž je da sustav funkcionira!

O tome da je šef ruske diplomacije Lavrov optužio, primjenjujući zapadnu metodu optuživanja bez dokaza, tek na osnovi sumnje, odnosno indicija, Njemačku za trovanje oporbenog ruskog čelnika Navalnog, inače miljenika Zapada, u demokratskim zapadnim zemljama nije se u većini, naglašavamo: većini tzv. mainstream medija, čulo ništa (agencije su javile, ali je to uglavnom otišlo u vjetar). Najvjerojatnije zato da se najširu javnost ne bi podsjetilo kako su kroz niz proteklih godina optužbe na račun Rusije, ali i Sirije (kao ruskog saveznika) iznošene upravo na taj način, na osnovi sumnji, ničim potkrijepljenih tvrdnji, ili lažiranih “dokaza”. Napokon, nije li to upravo ono što sada radi Trump? Optužuje bez dokaza i očekuje da mu se vjeruje. Je li prešućivanje, ili vrlo selektivno tretiranje relevantnih informacija, je li traženje vjerovanja umjesto zdravorazumskog rezoniranja na osnovi podastrtih činjenica imanentno demokraciji i slobodnim medijima? Nije, niti bi smjelo biti. A ipak, takva je praksa svakodnevna, pri čemu iznimke samo potvrđuju pravilo.

Sličnu praksu vidimo i u odnosu na cjepivo protiv covida19. Svi zapadni mediji puni su hvalospjeva tvrtki Pfizer koja je “prva” napravila sigurno cjepivo, a što se ukazuje u uvjetima pandemije kao svjetlo na kraju tunela. Da, Pfizer je cjepivo napravio, ali napravili su ga, i to ne jedno, nego dva, i Rusi. Prije Pfizera. I već cijepe njime. A kada ugledni liječnik iz jedne od zapadnih zemalja kaže: “Pfizer, doduše, još nije objavio rezultate svojih istraživanja, pa nam ne preostaje drugo nego da im vjerujemo”, logično se nameće pitanje: zašto se tako ne rezonira i kada su u pitanju ruska cjepiva? Zašto se i tu nije reklo: ne znamo još sve, ali nema druge nego da im vjerujemo? Odgovor je jasan. Zato što o medicini i  životima građana ugroženih pandemijom odlučuje politika, a ne struka (što je u Hrvatskoj, gdje premijer uzima na sebe da “svekoliko pučanstvo” poduči o važnosti provjetravanja prostorija, danas jasnije, no ikada). Iz istoga razloga uporno se “zaboravlja” spomenuti, da je rusko cjepivo daleko praktičnije od Pfizerovog, jer se ono mora čuvati na minus 18 stupnjeva, za razliku od Pfizerovog koje traži skladištenje na minus 80 stupnjeva (čime je praktično neupotrebljivo za cijelu Afriku i još neke dijelove svijeta, a s pitanjem potrebnih hladnjača suočava se čak i Hrvatska koja poslušno nije ni pokušala kupiti rusko cjepivo). Zna li sve to većina građana (i u Hrvatskoj)? Ne zna, jer se građanima stvari prešućuju ili selektivno serviraju!

Lockdown, kao krajnje sredstvo u borbi protiv pandemije, uvodi sve veći broj zemalja. Riječ je o zaustavljanju praktično svih aktivnosti, osim ključnih, u cijeloj državi, uključujući radikalno ograničavanje kretanja. Od ovoga tjedna uvodi ga i Austrija, čiji je novi model borbe protiv corone jednak onome primjenjivanom u Hrvatskoj u prvome valu, kada je Hrvatska, u odnosu na sadašnje stanje, imala neusporedivo manji broj zaraženih, umrlih i onih na respiratoru. Austrijski je kancelar, obraćajući se naciji, otvoreno rekao kako djelomične restrikcije što su ih do sada imali pokazuju, doduše, polako određene učinke, ali to je nedovoljno – i po tempu i po opsegu, pa je zato 20-dnevni lockdown nužan, a nakon toga će se procjenjivati što i kako dalje. Sličan režim ima već i susjedna Slovenija (uključujući prekid javnog prijevoza u gradovima), o Francuskoj, Belgiji, Danskoj, ali i Njemačkoj da i ne govorimo. Ipak, Hrvatska licemjerno tvrdi kako se kod nas stanje popravlja, gurajući u prvi plan cifre o broju novozaraženih i oporavljenih, a trpajući u drugi plan brojeve umrlih (koji rastu!) i onih na respiratoru (također se povećava!), te otvarajući sumnju u svrsishodnost lockdowna. Ne samo licemjerno, nego i lažno, jer je na primjer Izrael koji je prije uvođenja lockdowna imao i do 9.000 novozaraženih dnevno, uspio tu brojku spustiti na manje od 1.000. Hrvatske vlasti to “ne znaju”, pa čak, u ime demokracije, naravno, dopuštaju i demonstracije onih koji bezumno i iracionalno tvrde kako pandemije nema, a sve mjere njezinog ograničavanja tumače kao napad na svoja ljudska prava i slobode. Može li to shvatiti i spoznati većina ljudi, većina birača, izvrgnutih godinama sustavnoj politici laži, poluistina, prešućivanja, licemjerja, dvostrukih mjerila i povijesnog revizionizma? Odgovor je: na žalost – ne!

Na širem planu, demokratska Evropa koja je, doduše, čestitala Bidenu na izbornoj pobjedi, nije imala snage (ili hrabrosti?) odbiti posjetu šefa State Departmenta, Mikea Pompea, makar je on otvoreno izvrgnuo ruglu demokratske procese, izjavljujući kako je sve spremno za “glatku tranziciju u drugi – Trumpov mandat”. Evropa ga prima, nevoljko možda, ali ipak prima, umjesto da na njega primijeni ista načela zbog kojih ne priznaje izbornu pobjedu Lukašenka u Bjelorusiji (mada i to tek na osnovi tvrdnji oporbe i demonstranata), niti Lukašenka kao predsjednika. Licemjerno? Nema ni najmanje sumnje.

I tako bismo mogli gotovo u nedogled. Laži, prešućivanja, licemjerje. Naveli smo tek nekoliko aktualnih primjera. Pokušali smo potaknuti na razmišljanje. Jer, nije i ne smije (ni) nama biti svejedno tko je predsjednik Amerike, ni što se događa u Americi. Nije i ne smije nam biti svejedno kada ćemo se i kojim cjepivom cijepiti protiv covida 19, kakvim ćemo se i kada mjerama boriti protiv pandemije, niti možemo biti ravnodušni prema svemu što nam se prešućuje i prema tome kako se s nama manipulira. A ima toga, ponovimo – još. Jer, to je, na žalost, svijet u kojemu živimo. Kažu da demokracija omogućuje da ga promijenimo. Hoćemo li? Znamo li? Možemo li?