Lažni Crnogorci

Povezani članci

• Pukla genocidna Šumska
• DRŽAVNIK I . . .
• FTV I BHT1: NATJERAJTE IH DA VAS POŠTUJU!
• Juraj Filipović: „Čovjek s kojim je umro dio mene“
• Život po mjeri katolibanske volje
• Proizvod Franje Tuđmana

foto: arhiva

Đukanoviću su okrenuli leđa upravo oni na koje je najviše računao – članove DPS-a i Crnogorce, odnosno od onih koji se pišu i lažno predstavljaju kao Crnogorci. To je onaj soj ljudi koji uvijek kod sebe drže rezervni dres, pa se začas preobuku i pokažu svoju nemoralnu, ljigavu i neljudsku osobinu

Piše: Savić Jovanović

Milo Đukanović je morao izgubiti izbore 2. aprila.Čovjek nije mogao sam protiv svih: srpskih stranaka i partija, crkve Srbije, medijske propagande i   halabuke, moskovske i beogradske logistike, domaćih petokolonaša i izroda. Svi su se oni udružili i glasali, ne za jednog ili drugog kandidata, za jedan ili drugi program, već su glasali protiv Đukanovića. Bilo je   važno samo da on ode. Neuspješno  bi i nedovoljno i to bilo da Đukanoviću  nijesu okrenuli leđa upravo oni na koje je najviše računao – članove DPS-a i Crnogorce. Desilo se upravo ono što sam i predpostavljao, da ishod predsjedničkih izbora prvenstveno zavisi od Crnogoraca, odnosno od onih koji se pišu i lažno predstavljaju kao Crnogorci. To je onaj soj ljudi koji uvijek kod sebe drže rezervni dres, pa se začas preobuku i pokažu svoju nemoralnu, ljigavu i neljudsku osobinu. To su oni podrepaši, požmirepi  i koritaši koji su uvijek spremni da poližu vagane tuđih  gospodara. To su oni ljudi koji se danas opredjeljuju kao Crnogorci, a sjutra kao Srbi, zavisno od toga ko ih više plati i čije je korito punije i koji misle o svojoj državi taman koliko o lanjskom snijegu.

Potkazivači i špijuni

Na primjer, nakon avgustovskih izbora 2020. godine jedan ovdašnji biznismen osuo  je drvlje i kamenje na predhodnu vladu. Rekao je da je ta vlada bila šminkerska, da se nije bavila proizvodnjom,  da nije bila “zainteresovana za izvoz i zapošljavanje…”. A, upravo zahvaljujući toj i ranijim vladama njemu je omogućeno da postane i opstane kao biznismen, što, siguran sam, nebi uspio nigdje u  bijelom svijetu. Nadalje, izvjesna  gospođa do    30. avgusta 2020. godine radila je u jednom ministarstvu i pokrivala  visokorangirano radno mjesto. Riješila je stambeno pitanje i uz to dobila i nekoliko desetina  hiljada eura pod povoljnim uslovima. Bila je član jedne suverenističke partije, ali poslije izgubljenih izbora odrekla se stranke i vratila partijsku knjižicu. Normalno, ostala je da radi u tom ministarstvu kod novih gazda. Kada je novi ministar unutrašnjih poslova u apostolskoj vladi Zdravka Krivokapića preuzeo dužnost,     nije mogao da se odbrani od potkazivača i špijuna. “Dolazili su kod mene da mi saopšte razne, po njima, propuste, malverzacije i neke mutne radnje mojih predhodnika. Nijesam nikog zvao, niti od nikog   tražio da to urade”. Dakle, takvi i slični crnogorci (sa malim c) su presudili jednoj politici, što je manje važno,   nego ih baš briga što takvim  njihovim stavovima, mogu da presude i jednoj državi. Takvi crnogorci (opet sa malim c) su iz nekih kleronacionalističkih jazbina “izvukli” popa Ognjena Femića, koji  u jednom svom tekstu kaže da Crnogorcima slijedi iseljenje iz svoje države, ili nestanak. Crnogorci koji ne žele da budu Srbi neće, konstatuje ovaj crnomantijaš, “imati što da traže u naše krajeve”. On, dalje, kaže da je “proces stvaranja jednog velikog umjesto mnogo manjih naroda kod nas počeo i nezaustavljiv je”. Misleći, svakako, na Srbe. Iznjedrili su Crnogorci i jednog bradatog stvora u mantiji koji je zvonio mrtvačka zvona za Đukanovićem. Izvukli su Crnogorci iz dubokih tmina i izvjesnog Miloša Ostojića, predsjednika komisije za reviziju u Luci Bar, koji liči na čovjeka, ali po svemu drugom ne pripada ljudskom biću. On je pozvao na progon  Bošnjake, koji mu nijesu dorasli i koji “treba da kleče” pred njim. Tu su i oni koji predlažu da se imena ulica nazovu po četničkim komadantima. Iz ko zna kakve vukojebine izvučen je i izvjesni Andrej Milović, funkcioner “Evrioe sad,  čija je fašistička izjava da “treba dekontaminirati Cetinje”, naišla na oštre reakcije javnosti. Osim toga, on kaže da je sadašnji zakon o upotrebi i poštovanju simbola Crne Gore     obična skalamerija, pa predlaže građanima da mašu bilo kojom zastavom, bilo gdje i na bilo kojem mjestu dok ih ruke ne zabole.  Ima toga još dosta  , ali ko će to sve zapamtiti i popisati. Iznjedrili su Crnogorci  za ove posljednje dvije  godine mnoge spodobe i kreature koji nam rade o glavi i koji ni oni sami ne mogu čudom da se načude kako su dospjeli na mjesta na koja se trenutno nalaze i koja ih je voda tu donijela.

 “Veseli se srpski rode”

Vjerovatno nijesu bitnije uticali na ishod ovih predsjedničkih izbora ali su ipak bili smetnja Milu Đukanoviću neki od njegovih bliskih saradnika. Možda su oni čisti i moralni ljudi ali ako javnost upire prstom na njih da su radili neke     nezakonite stvari, onda su trebali da se sami povuku iz DPS-a i sa drugih funkcija. To bi bilo olakšanje za partiju, a bogami  i za državu. Oni to nijesu uradili, već, neki od njih, i dalje  beče iz poslaničkih klupa i, gotovo, ne progovaraju. Slike ima tona nema.

Da li je moguće da se Crnogorci danas ne osjećaju komotno i bezbrižno u svojoj rođenoj zemlji? Po ikonografiji na ulicama Podgorice i drugih gradova u Crnoj Gori, 2. aprila    uveče, više je ličilo da je izabran predsjednik Babušnice, ili Čačka, nego predsjednik Crne Gore. Izbor Jakova Milatovića   za predsjednika ove države proslavljao se uz zastave Srbije i pjesme o Draži Mihajloviću i “Veseli se srpski rode…” Jesmo li već postali punopravni član “srpskog sveta”. Ne još, ali hitamo ka tome. Možda već poslije parlamentarnih izbora 11. juna, na kojima novoizabrani predsjednik, kao i avgustovska većina, priželjkuju da dobiju dvotrćinsku većinu. To javno saopštavaju. Zašto oni to žele? Pa zato da bi imali odriješene ruke za promjene koje planiraju da ostvare. Neće se preispitivati članstvo  u NATO, niti nezavisnost i samostalnost države, ali hoće, ostvareli dvotrećinsku većinu, indetiteski sadržaj države. Prvo bi se mijenjao Ustav, a zatim  himna, grb i zastava. Promijeni li se to, Crna Gora će postati druga srpska država. Neće, dakle, niko ukinuti Crnu Goru, niti će je, kao što govore kleronacionalisti, niko “odnijeti u Čačak”, ali će se sve uraditi da Čačak bude u Crnoj Gori. Zato su po državu opasnija ta unutrašnja dešavanja i promjene od spoljnih pritisaka i uticaja.

 Utabani put

Inače, ta indetiteska politika bila je prepuštena crkvi Srbije, kleronacionalističkim grupama, raznim ideolozima i podržavaocima velikosrpske politike. Ta politika je polako, ali sigurno, osvajala prostore u obrazovanju, kulturi, medijima i tako dolazi do provale antikulture, revizionizma i klerikalizacije  društva. DPS je bila više okrenuta državi i međunarodnoj politici, u čemu je bila prilično uspješna, ali je kuću iznutra prepustila drugome koji su još uspješnije radili na rastakanju njenog suverenizma, indetiteta, istorije i kulture. Tragikomični pokušaj bivše vlasti da država povrati svoju suverenost na vjerskom području znamo kako je završen. To je bilo logično očekivati zbog dotadašnjeg nemara i propusta, kao i zbog loše odabranog tajminga. Ostaće tajna zašto je vlast odlučila da to pitanje rješava samo nekoliko mjeseci prije avgustovskih izbora 2020.  godine, zbog čega je, navodno, počelo litijašenje kroz Crnu Goru. Zar to nije moglo da se rješava poslije izbora, koji bi se završili drugačije nego kako su se završili. Ali nije to bio jedini propust. Bilo ih je više i bilo ih je mnogo, pa je ovima koji se trenutno nalaze na vlasti utaban put za ostvarivanje svojih i tuđih interesa.

Formirati crnogorsku partiju

Mora se priznati da je Crnogorcima danas teško u Crnoj Gori. Njihova briga o sopstvenom indetitetu, o svojoj državi, proglašava se često za crnogorski nacionalizam. Taj nacionalizam, može se čuti, opasniji je od srpskog nacionalizma koji je gotovo pola bivše Jugoslavije pretvorio u masovnu grobnicu. Crnogorci su se u svojoj državi predstavljali kao građani, dok su se svi drugi nacionalno, politički i indetiteski zaokruživali i profilisali. Proglašenjem Crne Gore kao građanske države najviše su profitirali velikosrpska hegemonistička politika i crkva Srbije, jedina organizacija koja je od referenduma sistemski jačala u Crnoj Gori. U tome su je svi pomagali : kako domaća vlast, tako i beogradska i moskovska. Kada je dovoljno ojačala, preuzela je kormilo u državi.

Kako iz ovog sunovrata? Mislim da je suverenistička ideja, ovakva kakva je sada i u ovom obliku, potrošena. Treba razmišljati o formiranju jedne moderne, proevropske partije sa nacionalnim predznakom,  koja bi sarađivala sa svima na principima poštovanja države, njenog suvereniteta i evropskih i evroatlanskih vrijednosti. Takva crnogorska partija u sadašnjem trenutku je nužna za opstanak crnogorskog naroda, crnogorske nacije, a i same države Crne Gore. Ako svi ostali u ovoj državi partijama i strankama daju svoj nacionalni predznak, valjda to mogu i Crnogorci.