Lažni vilibrantizam balkanskih političara

Goran Pandža
Autor 8.3.2011. u 04:00

Lažni vilibrantizam balkanskih političara

(Willy Brandt, njemački političar i državnik.. 07.12. 1960. godine se poklonio žrtvama „varšavskog geta“.)

Denacifikacija Njemačke

Njemačka je je morala preći (i još uvijek prelazi) dug i bolan put suočavanja sa zlom Hitlerovog nacističkog režima, kako bi već danas bila jedna od vodećih država u pogledu poštivanja univerzalnih ljudskih prava i demokratskih duštvenih procesa.

Netom nakon okupacije Njemačke, savezničke snage su poduzele čitav niz koraka u cilju denacifikacije njemačkog društva, te suočavanja običnog naroda sa istinom – zločinima, u kojima su i sami svjesno, ili nesvjesno(direktno i indirektno) učestvovali.

Proces denacifikacije, detoksikacije njemačkog naroda, zaraženog otrovom Göbbels-ove propagandne mašinerije, se odvijao u svim porama društva – od najsurovitijeg oblika, da su obični građani bili primorani otkopavati masovne grobnice napunjene žrtvama konc. logora, do naoko banalnih i trivijalnih primjera, da su na tablama sa oznakama gradova i sela dva uzastopna „s“(ss) zamjenjivana oznakom(slovom) „ß“, kako bi se izbjegle asocijacije na zloglasne „SS divizije“.

Uslijed takvog korjenitog otklona od Hitlerovog zločinačkog režima i suočavanja sa istinom, naklon njemačkog kancelara Willy Brandt-a ispred spomenika žrtvama „varšavskog geta“, te njegovo izvinjenje, je imalo smisla.

Savezna Republika Njemačka još uvijek vodi borbu protiv neo-nacizma, koja vjerovatno nikada neće ni prestati, međutim ta borba i otklon njemačkog društva od nacizma su toliko ekfektni, da imamo i svojevrstan apsurd – neo-nacističke, rasističke ideje, su danas prisutnije u Rusiji, koja je imala ogromne žrtve u borbi protiv Hitlerovog nacističkog režima, nego u samoj Njemačkoj.

Danas neo-nacističke organizacije u Njemačkoj balansiraju na rubu zakona, međutim, njemačko društvo je dovoljno zrelo, da uglavnom nije ni potrebna zabrana djelovanja takvim organizacijama…rad i djelovanje im onemogućavaju obični ljudi, antifašistička, ljevičarska omladina.

To se obično svodi na onemogućavanje neo-nacističkih marševa i okupljanja, kao npr. prilikom pokušaja obilježavanja 65. godišnjice bombardovanja Dresdena, kada je oko 1300 neo-nacista pokušalo marširati gradom, pri čemu su spriječeni od barem deset puta više antifašističke omladine.



Balkanski vilibrantizam

Zadnjih godinu dana je uočljiva tendencija vještačkih pokušaja pomirenja upućivanjem izvinjenja, bez istinskog zadiranja u srž problema, obično sa figama iza leđa tokom izražavanja izvinjenja i traženja oprosta.

Takvi pokušaji pomirenja su unaprijed osuđeni na propast i nemaju nikakve dalekosežne posljedice, već uglavnom služe za dnevnopolitičke potrebe, obzirom da ih ne prate i konkretna djela.

Boris Tadić

Krajnje licemjerno je njegovo deklarativno zalaganje za cjelovitost Bosne i Hercegovine, te posjeta Potočarima, obzirom da je dotični najveći i najbolji saveznik one politike u BiH koja priželjkuje njenu destrukciju i negira zločin reprezentovan u Potočarima. U predizbornoj kampanji je javno i otvoreno agitirao za Milorada Dodika i njegovu stranku, uključivši se u predizbotnu kampanju na stranačkom mitingu SNSD-a u Doboju.


Šta reći o čovjeku koji posjeti Potočare na obljetnicu genocida u Srebrenici, koji istovremeno pruža podršku na predizbornom skupu glavnom negatoru istog tog genocida, Dodiku, osim da je notorni licemjer i lažov…

Boris Tadić u Srebrenici:

Boris Tadić i negator genocida u Srebrenici:

Dok se ovaj, lažni srpski Willy Brandt, deklarativno zalaže za dobrosusjedske odnose cjelovitost Bosne i Hercegovine, država kojom predsjedava ne pokazuje ni najmanje odstupanje od politike devedesetih, pokušavajući na svaki način poniziti BiH, proganjajući njene državljane zbog ratnih dešavanja, iako službeno negira da je učestvovala u ratu.

Slučaj “Divjak” je samo posljedni u nizu sličnih.

Ivo Josipović

Kao državljanin Republike Hrvatske sa pravom glasa, na proteklim predsjedničkim izborima bih glasao za Josipovića. Tako sam barem mislio prije izbora.

Nisam glasao iz razloga što ne želim birati vladu i predsjednika države u kojoj trenutno ne živim. Sada bih već dobro razmislio za koga glasati, iako je alternativa vjerovatno gora.

Za razliku od Tadića, mislim da Josipović ima dobre namjere prema BiH, ali da ih na apsolutno pogrešan način provodi.

Josipović ne pruža otvorenu podršku negatoru genocida, ksenofobu Dodiku, međutim u dobroj mjeri radi na rehabilitaciji njegove politike i njega kao političke ličnosti, od koje je svaki normalan čovjek davno odustao.

Josipović je na početku mandata zaista učinio veliku i hrabru stvar, u parlamentu BiH je izrazio žaljenje zbog agresorske politike Tuđmanovog režima prema BiH, posjetio Ahmiće, ali i druga stratišta žrtava različitih nacionalnosti, međutim, kasnijim angažmanom je u potpunosti obesmislio dobre stvari sa početka mandata.

Josipović kaže da je Dodik učinio sve što je obećao, iako to učinjeno niko nije primjetio. Istovremeno Josipović prima nagradu za ličnost godine od Dodikove medijske, propagandne mašinerije, koja od ratne propagande Riste Đoge nije ni najmanje odmakla. Uostalom, dovoljno je pročitati samo jedan tekst Dodikovog portparola Rajka Vasića, da se shvati svo zlo republikosrpske “Göbbels” propagande.

O “Nezavisnim Novinama” Željka Kopanje najbolje govori činjenica ,da je na krajnje licemjernoj i patetičnoj gala večeri, nagradu za novinara godine dobila dodikoservilna Vanja Furtula, te da je Kopanja nedavno dao otkaz jedinom glasu razuma u svom listu, Borisu Dežuloviću.

Josipović bi se trebao zapitati o svojoj politici ukoliko ga takvi nagrađuju.

Slično vrijedi i za „Večernjakov pečat“, te koketiranje sa zločinačkom herceg-bosanskom politikom, kojoj tužilaštvo u Hagu upravo ovih dana predlaže zatvorsku kaznu od 240 godina.

Bakir Izetbegović

Nakon silnih izražavanja žalosti i upućivanja izvinjenja od strane Tadića i Josipovića, Izetbegović mlađi je također uskočio na voz vilibrantizma. Izrazio je žaljenje i uputio izvinjenje svim nevinim ljudima koji su patili od ruke vojnika Armije BiH. Pošteno.

Međutim, umjesto hitnje da bude u trendu lažnog balkanskog vilibrantizma, mogao je konkretno pokazati žaljenje  zbog žrtava stradalih od strane ABiH.

Mogao se npr. založiti za postavljanje spomen-ploče žrtvama stradalim na Kazanima iznad Sarajeva. Na taj način bi se istinski, ne samo deklarativno, iskazalo poštovanje prema nevinim sugrađanima, Sarajlijama, uglavnom srpske, ali i hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, koji su tu stradali od ruke vojnika ABiH.

Ali toga se Izetbegović pretpostavljam nije sjetio, za sada je ostao samo na izvinjenju.

Milorad Dodik

Kako bi apsurd i licemjerje balkanskog vilibrantizma bili potpuni, potrudio se Milorad Dodik, koji je prilikom inauguracije za predsjednika RS izrazio žaljenje zbog svih nevino stradalih ljudi, ubijenih u ime RS. Kako licemjerno!

Isti onaj Dodik koji otvoreno negira zločine na Markalama i Kapiji, te najveći zločin u Evropi poslije 2. svjetskog rata – genocid u Srebrenici.

Na stranu što je sud u Hagu rekao rekao svoje o Markalama i genocidu u Srebrenici, te što Dodik negira i presude haškog tribunala, međutim, nečovječnost dotičnog je otišla toliko daleko, da čak u Srebrenici na predizbornom skupu negira genocid.

Dodik u Srebrenici negira genocid:


Najveći problem sa Dodikom čak nije ni negiranje genocida, niti sve ostale šovinističke, ksenofobne i rasističke uvrede, već što njegova politika stvara najplodnije tlo za neke buduće ratove i zločine.

Tog i takvog Dodika podržava lažni srbijanski i rehabilituje “wannabe” hrvatski Willy Brandt.

Milo Đukanović

Na kraju, valja spomenuti još jednog sljedbenika lažnog balkanskog vilibrantizma, koji spada u začetnike ovog pokreta.

Iako je učinio i neke konkretne, pozitivne stvari, poput isplate naknade Dubrovniku zbog pokradene stoke, sjenu na pokušaje pomirenja baca upravo njegov, ne baš častan angažman tokom rata.

Neka mu istorija sudi.

Razlika između Njemačke i Bosne I Hercegovine

Osnovni razlog, zašto je nemoguće u potpunosti prenijeti njemačke procese denacifikacije, depropagandizacije i suočavanja sa zločinima, koji su slijedili nakon 2. svjetskog rata, je što u Bosni I Hercegovini nije bilo ratnog pobjednika, samim tim je nasilna denacifikacija nemoguća. Nerealno je očekivati od naciste da dobrovoljno odbaci ideologiju.

Međunarodna zajednica nas je, nažalost, prepustila samima sebi, OHR se već odavno ne petlja i ne sankcionira sve učestalije negiranje već dokazanih zločina, putem sudskih presuda.

Bosna i Hercegovina je trenutno sličnija Njemačkoj i Evropi poslije 1. , nego poslije 2. svjetskog rata. Nacionalizmi(nacizmi) i zločinački apetiti nisu poraženi rasplamsavaju se, stvara se dobar temelj za neke buduće ratove, ukoliko se dozvoli dalji nastavak ovih procesa.

Vjerovatno je slučajnost da nalet lažnih balkanskih Willy Brandt-ova dolazi 15 godina nakon završetka rata, tačno koliko je trebalo originalnom Brandt-u da se pokloni pred spomenikom žrtvama “varšavskog geta”.

Međutim, proces izvinjavanja i traženja oprosta je besmislen, bez korjenitih promjena bosansko-hercegovačkog, ali i društva susjednih država.

Bez istinskog suočavanja sa zločinima, denacifikacije i depropagandizacije, bez konkretnih poteza koji će djelima pokazati izgovorene riječi, svako izvinjavanje je nepotrebno i kontraproduktivno, jer se stvara privid lažnog pomirenja, dok se nastavlja zveckati oružjem.

Zato je iznimno važno ponavljati činjenice i sudske presude o zločinima, ma koliko to bio bolan i mukotrpan proces, jer je to jedini način postizanja stadija društva, poput današnjeg njemačkog.

Druga opcija je rat, do konačnog pobjednika. Meni je dosta rata, zato biram prvu opciju.

Nadam se i vama…

Goran Pandža
Autor 8.3.2011. u 04:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija