Legaliziranje radikalizma

Marinko Čulić
Autor 24.10.2016. u 10:54

Izdvajamo

  • Petrovu ne može ništa, no zato mi ovdje možemo predvidjeti da će Most najvjerojatnije biti dodatni zamašnjak radikalizacije vrha vlasti, pa i samog HDZ-a. Ta stranka napasnih moralista sve manje krije konzervativističko, a evo i nacionalističko lice, i sasvim je izgledno da će svoj ograničeni parlamentarni kapacitet htjeti podebljati povezivanjem s HDZ-ovim radikalima. Time se podebljava i razlog zašto smo ovom tekstu dali naslov kakav smo dali.

Povezani članci

Legaliziranje radikalizma

Ali kada se u vrh vlasti instalira čovjeka koji je prije samo nekoliko mjeseci pokazivao srpskim predstavnicima izlazna vrata iz Hrvatske ako im se ovdje ne sviđa, kakva je to onda, kvragu, taktika?! To može biti samo taktika postupnog navikavanja na činjenicu da HDZ više ne zatvara vrata ni najradikalnijim desničarima i da oni više ne moraju, kao u Tuđmanovo vrijeme, barem fiktivno promijeniti adresu. Svi smo svoji: ako čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Dakle ovdje govorimo o legaliziranju radikalizma u HDZ-u (što potvrđuje ulazak u Vladu Milana Kujundžića i ostanak Tome Medveda), za što krivicu više ne snosi samo Karamarko, a baš bi ga Plenković mogao učiniti trajnim stanjem. Sada se stvara politički model koji će vrijediti nekoliko sljedećih godina i on ne može pobjeći od odgovornosti za to.

Tko dulje pamti, sjetit će se kako je Franjo Tuđman ranih devedesetih tesao ideološki trup HDZ-a. Nije to bilo baš lako, s desnog krila dolazili su zahtjevi preko crte prihvatljivog, kao što je unošenje prvog bijelog polja u državni grb, što je praktički značilo pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Tuđman je to odbacio, kao što je imao dovoljno autoriteta i da Hrvatima u dijaspori govori o potrebi uvažavanja antifašizma. I tako je to moglo trajati još godinama. Ali on je odlučio drukčije. Dao je da se u orbitu vladajuće stranke instalira nekoliko radikalno desnih, proustaških stranaka, s kojima HDZ, kao, nema ništa, ali će zapravo javno govoriti ono što se u njemu misli. I usto će služiti kao gromobrani koji će privlačiti munje međunarodnih kritika koje su tada često stizale u Zagreb. Povratno je odlazila otprilike ovakva poruka: eto vidite s kim mi imamo posla, podržite nas da vam ne bi došli takvi ili još gori. Tako je to trajalo cijelo desetljeće, što ne čudi, radilo se o relativno uspješnoj taktičkoj smicalici, koja je tih deset, ali i narednih petnaestak godina, prikrivala temeljnu istinu o hrvatskoj politici. To je da je srce hrvatskog nacionalističkog radikalizma u HDZ-u, a da su svi haespeovi, hačeespeovi, hrastovi, grozdovi itd. samo maskirni rekviziti koji od toga skreću pozornost.

Ali sada je tome došao kraj. HDZ je opet, kao u inicijalno Tuđmanovo vrijeme, stranka u kojoj je dozvoljeno, ili tričetvrt dozvoljeno, ustašovati, s time da više nema autoriteta koji bi rekao dosta i tome stao na kraj. Naprotiv, Tomislav Karamarko potpuno je izokrenuo izvorni HDZ-ov model ‘tuđmanisti u igru, ustaše na rezervnu klupu’, ubacivši prvi put u koaliciju sa svojom strankom ustašonostalgičare iz malih stranaka (Tepeš, ĆorićPodrug, Ilčić…). Njegov nasljednik Andrej Plenković to je zatim stornirao, ali ono glavno – da više nema nikoga desnijeg od HDZ-a jer je ta stranka najradikalnija desnica – i dalje je aktualno. Dobro, Plenković je unio na političku scenu ton kultiviranijeg, uglađenog dijaloga i nakon Karamarkovog histeričnog antikomunizma i antisrpstva ne može se reći da je to ništa. Nešto jeste. Ali oni koji su požurili da mu to honoriraju tvrdnjom da se sada pojavio neki novi HDZ naprosto nemaju primjere kojima bi to potkrijepili. Ne računajući njegovu ispriku Veljku Kajtaziju zbog šovinističkog cipelarenja od strane Steve Culeja, jednostavno se nije dogodilo ništa što bi govorilo da sada imamo posla s ‘novim vinom u novim mješinama’.

Plenković se čak nije odredio ni prema Karamarku i njegovom stranačkom i državnom šefovanju, iako elementarna logika stvari govori da je došao da tu napravi rez. Ali to bi, dođavola, trebalo nekako izreći, da bismo znali jesmo li usred nečeg važnog i prekretnog ili nevažnog i prolaznog, da krečimo ili da ne krečimo. No Plenković očito doživljava HDZ kao minsko polje koje su za sobom posijali Karamarkovi jataci i spavači i ni u kakve ideološke sporove sa svojim prethodnikom ne ulazi. Zato se pažnja javnosti usmjerava prema kadrovskim križaljkama u vrhovima vlasti, što su veterani oko Željka Glasnovića i Josipa Jurčevića više nego spremno dočekali, zahtijevajući abortiranje kandidature Nine Obuljen, pa čak i bivšeg HDZ-ovog ministra Jasena Mesića, kako bi ministar kulture ostao miljenik stranačke desnice Zlatko Hasanbegović.

Sam Plenković odabrao je taktiku da ne odaje imena novih dužnosnika, kako bi navodno pokazao da pritisci na njega ne djeluju, ali je onda ipak odao neke nominacije i imenovanja koja su pokazala da itekako djeluju. Davora Božinovića, kojeg desnica otvoreno ne podnosi, preusmjerio je s očekivanog mjesta potpredsjednika Vlade na puno manje važno mjesto šefa svog kabineta. Jednog od lidera HDZ-ove desnice, Milijana Brkića, posadio je na mjesto potpredsjednika Sabora, što je navodno pametan taktički uzmak kako bi se držale pod kontrolom još opasnije desne frakcije. Tako misle čak i neki lijevo-liberalni mediji. Ali nemojmo se zezati. Prihvatljivim taktičkim manevriranjem moglo bi se možda, ali samo možda, smatrati to što će se ministarstvo branitelja ubuduće zvati ministarstvom ‘hrvatskih’ branitelja. Ili što se u državno nazivlje vraća nesretna, leksički odavno pobačena riječ ‘šport’. Ali kada se u vrh vlasti instalira čovjeka koji je prije samo nekoliko mjeseci pokazivao srpskim predstavnicima izlazna vrata iz Hrvatske ako im se ovdje ne sviđa, kakva je to onda, kvragu, taktika?! To može biti samo taktika postupnog navikavanja na činjenicu da HDZ više ne zatvara vrata ni najradikalnijim desničarima i da oni više ne moraju, kao u Tuđmanovo vrijeme, barem fiktivno promijeniti adresu. Svi smo svoji: ako čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Dakle ovdje govorimo o legaliziranju radikalizma u HDZ-u (što potvrđuje ulazak u Vladu Milana Kujundžića i ostanak Tome Medveda), za što krivicu više ne snosi samo Karamarko, a baš bi ga Plenković mogao učiniti trajnim stanjem. Sada se stvara politički model koji će vrijediti nekoliko sljedećih godina i on ne može pobjeći od odgovornosti za to.

Da, Plenković može s vremenom ojačati i popraviti sliku stranke, ali to će vjerojatno samo malo uravnotežiti trenutno stanje fakata, a to stanje je sljedeće. On je stavio na liste za parlamentarne izbore cijeli minibus osvjedočenih nacionalističkih korjenika i galamdžija, uopće ne krijući da ih smatra jakim izbornim adutima. To što se najradikalniji među njima nisu poslije probili u vrhove vlasti više je stvar spleta okolnosti nego svjesnog izbora. Najbolji primjer je Zlatko Hasanbegović, ključna figura ove priče, koji je ispao iz kombinacija za ministarsko mjesto više zato što ga je ultimativno tražio, čak i rovario oko toga, nego što mu ga stranački šef ne bi dao. Slično je s još jednim radikalom, Mirom Kovačem, koji je toliko bučno galamio protiv svog micanja iz Vlade da je to na kraju postalo glavni razlog za micanje. Ovdje je zanimljivo da je Kovač poduzeo jednu od posljednjih akcija na svome spašavanju u kooperaciji s Božom Petrovom, s kojim je otišao u bošnjačku guernicu Stolac i ondje popovao vlastima Bosne i Hercegovine o navodno diskriminirajućem statusu Hrvata u BiH. Mora da se Plenković smrznuo kada je to čuo, ali, naravno, Petrovu ne može ništa, no zato mi ovdje možemo predvidjeti da će Most najvjerojatnije biti dodatni zamašnjak radikalizacije vrha vlasti, pa i samog HDZ-a.

Ta stranka napasnih moralista sve manje krije konzervativističko, a evo i nacionalističko lice, i sasvim je izgledno da će svoj ograničeni parlamentarni kapacitet htjeti podebljati povezivanjem s HDZ-ovim radikalima. Time se podebljava i razlog zašto smo ovom tekstu dali naslov kakav smo dali.

Marinko Čulić
Autor 24.10.2016. u 10:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija