Leglo zaraze

Heni Erceg
Autor 1.4.2016. u 13:21

Izdvajamo

  • Dok vladajuća elita uspješno privodi kraju projekt medijske, kulturne i svake druge jednoobraznosti, grad Rijeka, to otuđeno leglo „izdajnika“, s „nenarodnim“ teatrom kao važnim punktom otpora pojavama fašizma, proglašena je Evropskom prijestolnicom kulture 2020. Baš u mandatu filoustaškog ministra kulture, nesretnika koji građanima Rijeke nije uputio niti kurtoaznu čestitku.

Povezani članci

Leglo zaraze

Da, fašizam ne trpi humor, satira mu tjera strah u kosti, zato sve to treba sasjeći u korijenu, deratizirati svaku drukčijost, onako kao što se bagerima pokušava iskorijeniti pravo na dom čitavoj jednoj etničkoj zajednici.

Bilo je svečano toga jutra u Zadru, niti martovska bura nije spriječila dolazak velikog broja uzvanika na svečanost kojom taj grad, na još jednom mjestu, obilježava početak novog doba. Bageri su brundali, radnici namještali kacige, čekao se samo dolazak zadarskog gradonačelnika, uglednog člana nacionalističke partije na vlasti. Mjesto okupljanja jest bilo malo čudno, ali samo onima koji ne poznaju dobro prilike u Zadru, Hrvatskoj uopće, svima ostalima bilo je više nego jasno da prvo treba ukloniti staro, e da bi se na istom mjestu moglo graditi novo. To staro, uostalom, bila je velika ruševna zgrada koju je, prema riječima zadarskog gradonačelnika, trebalo ukloniti jer je postala prijetnja za javno zdravlje, kao „potencijalno leglo zaraze“. Slične su ruševine već ranije uklonjene, sve u ime zdravlja nacije, a postignut je usput i važan cilj – uništenjem zadnjih vidljivih dokaza, naime, jedan je stari zločin konačno otišao u potpuni zaborav.

Jer velika kuća, to „leglo zaraze“, vlasništvo je ugledne, bogate srpske obitelji koja je čitav svoj život provela u Zadru. Kuća je te 1991. imala 600 kvadrata, poslovni prostor, skladište puno vrijedne robe, nekoliko automobila… Počelo je, kao i svugdje, s prijetnjama dobrih susjeda, potom noćnim, razbijačkim pohodima, konačno porukama neka odu, inače će ih zaklati. I otišli su, prvo u mali stan u centru Zadra, velika je kuća provaljena, „susjedi su iz nje odnijeli sve, od klima uređaja do radijatora“, svjedoči danas osamdestogodišnja vlasnica kuće, koja je zajedno s obitelji 1992., nakon miniranja kuće, pobjegla u Italiju, a potom u Beograd gdje i danas živi. Nitko je, međutim, nije obavjestio da u njenom rodnom gradu upravo dovršavaju posao započet prije više od dvadeset godina, onda kada su srpski građani proglašeni neprijateljima, njihova imovina pokradena, kuće minirane, stanovi oduzeti, a oni protjerani.

Gospođa Varičak, vlasnica velike kuće netom bagerima izbrisane iz krajolika, tražila je naravno odštetu od države, ali je spor koji je trajao 20 godina na kraju izgubila. Kao i onaj oko stana u centru Zadra, u kojega su provalili poznanici, na njega se lažno uknjižili, a potom ga prodali. Obitelj Varičak bila je i vlasnik velikog zemljišta na kojemu doseljeni Hrvati iz Bosne grade kuće, a sudovanje traje već 16 godina. Croatia osiguranje, pak, odbilo je isplatiti odštetu za kuću osiguranu na milijun tadašnjih njemačkih maraka, jer da su „miniranja bila svakodnevna, te da su ista poprimila epidemijske razmjere“, da bi odbijenicu potkrijepili i podatkom policije kako je istog dana kada je uništena trokatnica obitelji Varičak, u zrak letjelo ili bilo zapaljeno još desetak objekata zadarskih Srba. Pa pošto je riječ o „epidemiji rušenja i paljenja srpske imovine“, osiguravatelj ne može isplatiti odštetu, uz ciničan dodatak da se radi o „političkom riziku“.

No na riječi gospođe Varičak kako je Hrvatska njena domovina, njene djece i pradjedova, zadarski se gradonačelnik, koji je teškom mehanizacijom udario zadnji biljeg zatiranju njihova postojanja u Hrvatskoj, sigurno nije ni osvrnuo. On se, naime, nakon svečanosti uklanjanja još jednog „legla zaraze“, vjerojatno pridružio svojim stranačkim fašistima na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Izraela, kako bi uživao u masovnom ustašovanju i povicima „Za dom spremni“ i „Ajmo, ajmo ustaše“. Bio je tu i premijer, i predsjednica države, i ministri, ali, na nesreću, i izraelska ambasadorica u Hrvatskoj. I je li možda premijer napustio utakmicu, šaljući poruku da ne želi sudjelovati u takvom „legu zaraze“? Naravno da nije, tek je poslao neko bijedno saopćenje u kojemu se ograđuje od propagiranja svakog totalitarizma, kao da na stadionima sve pršti od pjevanja „Hej Slaveni“ ili sličnih „totalitarističkih“ napjeva. Šefica države, pak, ima problema sa sluhom, pa je kazala kako nije ništa čula, a Hrvatska televizija nije prekinula prijenos još jednog fašističkog derneka jer nova urednička postava ima prečeg posla. Na primjer, ukidanje satirične emisije „Montirani proces“, s kretenskim obrazloženjem da emisija „širi govor mržnje i vrijeđa nacionalne osjećaje“. Da, fašizam ne trpi humor, satira mu tjera strah u kosti, zato sve to treba sasjeći u korijenu, deratizirati svaku drukčijost, onako kao što se bagerima pokušava iskorijeniti pravo na dom čitavoj jednoj etničkoj zajednici.

No kako život izmiče svakoj kontroli i zna biti nadasve duhovit, dogodilo se nešto posve nepredviđeno. Dok vladajuća elita uspješno privodi kraju projekt medijske, kulturne i svake druge jednoobraznosti, grad Rijeka, to otuđeno leglo „izdajnika“, s „nenarodnim“ teatrom kao važnim punktom otpora pojavama fašizma, proglašena je Evropskom prijestolnicom kulture 2020. Baš u mandatu filoustaškog ministra kulture, nesretnika koji građanima Rijeke nije uputio niti kurtoaznu čestitku. Treba li onda doista za takvom Hrvatskom žaliti obitelj Varičak ili mnogi drugi prognanici? Vanjski i unutrašnji. Ne, nego je svakog žaljenja vrijedna tek ovakva  zemlja. Kao bagerima preorana i pretvorena u moralnu ruševinu, u opasno „leglo zaraze“.

Mladina

Heni Erceg
Autor 1.4.2016. u 13:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija