Leonid Brežnjev: jedan od grobara socijalizma

Almir Methadžović
Autor 21.12.2016. u 09:51

Izdvajamo

  • Po svemu sudeći jedan od važnijih elemenata u definitivnom kolapsu SSSR-a je bila okupacija Afganistana (1979 - 1989) koju je on lično pokrenuo par godina prije odlaska s političke i životne scene. Taj desetogodišnji rat u kojem je poginulo oko 15.000 sovjetskih vojnika, te nesrazmjerno veliki broj Afganistanaca, je u velikoj mjeri dotukao sovjetsku ekonomiju nakon čega je kvazi-socijalistička supersila, sama od sebe, jednostavno implodirala.

Povezani članci

Leonid Brežnjev: jedan od grobara socijalizma

Foto: 1tv.ru

Leonid Brežnjev je jedan od sovjetskih lidera zbog čijeg političkog djelovanja jedan dio Europe i danas ima odbojnost prema Rusiji. On je također jedan od grobara reformskog socijalizma zbog čijih akcija ljevica u Europi još uvijek snosi posljedice. A moguće je i staviti ga u kontekst današnjeg svjetskog terorističkog košmara, jer su svojevremeno SSSR i SAD, svaka na svoj način, doprinijele destabilizaciji Afganistana, dijelom zbog čega se nalazimo u ovakvoj situaciji

Rusi imaju običaj u šali reći da su u istoriji spasili Zapad dva puta. Prvi put u XIV. vijeku kada su na svojoj teritoriji zaustavili daljnji prodor takozvane Zlatne horde prema Europi, a drugi put kada su preuzeli na sebe ulogu zemlje, socijalističkog lidera, te su jednu humanu ideju, na sebi svojstven način, iskvarili do te mjere da je ona ostatku svijeta postala apsolutno neprihvatljiva.

Kako se često kod nas kaže, u svakoj šali ima malo istine. U tom smislu je zaista tačan onaj dio u kojem se Zlatna horda zaustavila na teritoriji današnje Rusije, okupirajući je nekoliko vijekova, pa se iz toga može izvući pogrešan zaključak da su baš Rusi zaustavili Mongole u osvajanju Europe. Drugi dio ove samoironične šale je, međutim, skoro u potpunosti tačan, jer je socijalizam najvećim dijelom, bar što se Europe tiče, doživio slom upravo djelovanjem Sovjetskog Saveza.

Revolucija iz koje je nastao SSSR je u početku imala ogroman emancipatorski impuls koji je i dan-danas mnogima velika nepoznanica. Pored radničkih prava, jednakost i sloboda je bila jedna od glavnih tema ruskih revolucionera. Nije previše poznato da su, na primjer, istospolne zajednice bile legalizirane u prvim godinama Oktobarske revolucije, kao također, i pravo na pobačaj – prava koja su još uvijek upitna u nekim “progresivnim” zemljama Zapada. Takozvana NEP (Nova ekonomska politika, 1921 -1928), je također bila politika koja je imala određene reformske elemente i koja se u teoriji mogla transformirati u kakvu-takvu, održivu, ili pravedniju ekonomiju.

Ono što je puno poznatije je da se čitava energija Oktobarske revolucije, od prvih trenutaka, pretvorila u napor za eliminaciju neprijatelja u Građanskom ratu. Zbog toga se pored 3-4 miliona žrtava, otvorio put dugoročnom nasilju, unutrašnjim frakcionaškim borbama za vlast, represiji, diktaturi, i na kraju krajeva, Josifu Staljinu, koji je pored Gulaga, izgladnjivanja (gladomora) i masovnih egzekucija na domaćem terenu, uspio vremenom da porobi i jedan dio Europe.

Pored Staljina, kao glavnog negativca sovjetske priče, svaki bivši Generalni sekretar CK KPSS (predsjednik SSSR-a, op.aut.), ima izdvojenu, posebnu, ulogu u de(kon)strukciji socijalizma. Ovih dana se u Rusiji obilježava dan rođenja jednog od njih – Leonida Brežneva.

Brežnjev je rođen u mjestu Kamenskoe u današnjoj Ukrajini 18. decembra 1906 godine. Već kao sedamnaestogodišnji mladić, 1923., se priljučio Komsomolu (Komunističkom savezu omladine). Studirao je geodeziju u Kursku, nakon čega je radio na Uralu, da bi se ubrzo preselio u Moskvu na specijalizaciju gdje je diplomirao neku vrstu zemljoradničkog mašinstva. 1931. godine postaje članom Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Od 1935 do 1936 služi armiju, komanduje tenkovskom jedinicom, te završava vojni rok u činu poručnika. Nakon vojske odlazi u Ukrajinu gdje zauzima vodeće rukovodilačke dužnosti u Dnepropetrovsku.

Od samog početka Drugog svjetskog rata učestvuje u bojnim operacijama u odbrani SSSR-a. Pad nacističke Njemačke dočekuje u činu general majora, u funkciji zamjenika načelnika političkog odjela Južnog fronta. Poslije rata je tokom sljedeća dva desetljeća ispunjavao brojne visokorangirane funkcije u SSSR-u.

Godine 1964., nakon svrgavanja Nikite Hruščova, proglašen je Generalnim sekretarom CK KPSS. Po svemu sudeći partijski drugovi su ga postavili na poziciju kao privremenu kompromisnu figuru ali se on zadržao na najvišoj vladajućoj funciji SSSR-a punih osamnaest godina, sve do svoje smrti 1982. godine.

Kako tvrde njemu bliske osobe, Brežnjev je bio vrlo karizmatična, komunikativna, i druželjubiva osoba. Sa svima je bio u dobrim odnosima, od partijskih drugova, preko osiguranja, pa do vlastite posluge. Volio je sport, pogotovo hockey. Često je pozivao u goste sportske reprezentativce SSSR-a. Također je volio putovati, bavio se lovom, a njegova najveća strast su bili automobili koje je obožavao osobno voziti i utrkivati se u krugu svojih podmoskovskih rezidencija.

No njegov lik i djelo u kolektivnoj memoriji Rusa nije bez polemike. Jedan dio Rusa njegov period smatra zastojem dok ga drugi nazivaju periodom stabilnosti. Ta ambivalentnost ruskog društva naspram Brežnjeva uglavnom reflektira dva odvojena segmenta SSSR-a: unutrašnju u odnosnu na vanjsku politiku. Drugim riječima, dok je Sovjetski Savez za vrijeme Brežnjeva projecirao enormnu vojnu silu, jedinu koja je bila u stanju suprotstaviti se SAD-u, ekonomija te zemlje se nalazila u dubokim strukturalnim problemima. Sovjeti u vrijeme Brežnjeva su paradoksalno bili silni i gladni.

Krajem 70-tih u SSSR-u je gotovo svaki produkt bio deficitaran. Zamrzavanje cijena na prehrambene proizvode nije imao nikakvog efekta, nestašice su bile životna konstanta. Neki produkti, poput mesa i kobasica, su se mogli naći samo u velikim gradovima sovjetskih republika. Sovjetski ekonomski paradoks je bio takvih razmjera da je za vrijeme Brežnjeva polovan automobil bio skuplji od novog, jer se za novog moralo čekati godinama.

U njegovo vrijeme je procvjetalo, kako Rusi znaju reći, “kumstvo i korupcija”. Ali to, samo po sebi, nije proces koji je toliko uticao na katastrofalan kolaps ljevice krajem osamdesetih u svim državama Istočnog bloka i konzekventnu rusofobiju (strah od Rusa) koja dolazi do današnjih dana.

Brežnjev je svojom tvrdolinijaškom vanjskom politikom  forsirao socijalizam u Europi, što će se kasnije pokazati mnogostruko pogubnim. Ta politika poznata kao “Doktrina ograničenog suvereniteta”, ili jednostvanije nazvana, “Brežnjevljeva doktrina”, se formalizirala 1968. godine na Petom Kongresu Poljske ujedinjene radničke partije na kojem je Brežnjev izjavio:

“kada unutrašnje i vanjske sile, neprijetelji socijalizma, pokušavaju preokrenuti razvoj bilo koje socijalističke zemlje na uspostavljanje kapitalističkog poretka, kada nikne opasnost po socijalizam u toj zemlji, prijetnja za sigurnost socijalističke zajednice u cjelini – to više nije samo problem naroda te zemlje, nego je to opći problem i briga svih socijalističkih zemalja.”

Tim riječima Brežnjev je de facto legitimizirao sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj, odnosno gušenje Praškog proljeća i takozvanog socijalizma s humanim licem, a koji je imao jak reformski potencijal. Ono još bitnije je da je intervencija u Čehoslovačkoj služila kao upozorenje i drugim “bratskim socijalističkim” zemljama koje bi se usudile odvažiti u bilo kakve društveno-političke ili ekonomske reforme.

Brežnjev je stario a usput se raspadao i politički sistem kojim je upravljao. Po svemu sudeći jedan od važnijih elemenata u definitivnom kolapsu SSSR-a je bila okupacija Afganistana (1979 – 1989) koju je on lično pokrenuo par godina prije odlaska s političke i životne scene. Taj desetogodišnji rat u kojem je poginulo oko 15.000 sovjetskih vojnika, te nesrazmjerno veliki broj Afganistanaca, je u velikoj mjeri dotukao sovjetsku ekonomiju nakon čega je kvazi-socijalistička supersila, sama od sebe, jednostavno implodirala.

Leonid Brežnjev je jedan od sovjetskih lidera zbog čijeg političkog djelovanja jedan dio Europe i danas ima odbojnost prema Rusiji. On je također jedan od grobara reformskog socijalizma zbog čijih akcija ljevica u Europi još uvijek snosi posljedice. A moguće je i staviti ga u kontekst današnjeg svjetskog terorističkog košmara, jer su svojevremeno SSSR i SAD, svaka na svoj način, doprinijele destabilizaciji Afganistana, dijelom zbog čega se nalazimo u ovakvoj situaciji.

Almir Methadžović
Autor 21.12.2016. u 09:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija