Libela za ravnotežu idiotizma

Autor 27.12.2011. u 12:05

Libela za ravnotežu idiotizma

Primjera samo radi: Šta je konačni rezultat SDP-ovog regionalno razvikanog petljanja oko vjeronauka u sarajevskim školama? Ništa! Ili, ako baš hoćete biti ekstremno dobronamjerni – skoro ništa. Umjesto da ukine vjeronauku u školama i odbije o stvarima u nedležnosti (sekularne!) države polemisati sa jednom vjerskom zajednicom, a njenog lidera u trenutku kad je zaprijetio nasiljem optuži za ugrožavanje javnog reda i mira, SDP-ovska vlast, podvijena repa, Drugu Reisu se zaklinje da joj ukidanje vjeronauka nikad nije ni bilo namjera. I što je i najgore – možda i nije. Možda su od početka, zaista, željeli samo da uvedu praksu da ocjene iz vjeronauka ne ulaze u prosijek ocjena na kraju godine. No, jesu li to te razlike od dosadašnje vlasti, zbog kojih su ih glasači birali?!?

 

„Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“ – zapitao se „pjesnik bez dovoljno životnog iskustva“. Hoće, ali u organu za rasplod, zabavu i verbalne doskočice.

Laki je malo nervozan

SDP BiH, došavši prošlogodišnjim izborima na vlast u dijelovima zemlje sa bošnjačkom većinom (te, u ekskluzivni klub onih koji nam se zajebavaju sa sudbinom, na državnom nivou) ispoljava klasično ponašanje frustriranih žrtava dugotrajnog političkog nasilja i marginalizacije, koje su konačno dočekale „svoj trenutak“: netoleranciju, nasilnost, isključivost, bahatost, nepoštovanje elementarnih normi demokratskog ponašanja, pravne države, civilnog društva… Pojednostavljeno rečeno – isijava potrebom da nekom „ima prisan odnos s majkom“. Bilo kome – postizborna koalicija u federalnom dijelu BiH pokazuje da to uopšte ne mora biti onaj kome je neželjeni odnos obećan u predizbornom periodu. A jednogodišnje iskustvo – da je taj odnos zagarantovan svakom ko se usudi dovesti u pitanje ispravnost i smisao bilo koje odluke novih vlastodržaca.

Od „revolucionarne pravde“ i zavođenja terora (na dijelovima zemlje koje su „prisvojili“), nervozne, neiživljene novajlije, dijeli tek budno oko i teška ruka međunarodnih poluprotektora. Dakle, isto ono što je stajalo na putu postratnim klerofašističkim vladajućim oligarhijama (od čijeg se ponašanja jedva razlikuju – što je u toj mjeri šokirajuće, da u strahu drže i bivše režimlije a sadašnje im koalicione partnere, čiji su poslanici, indikativno, disciplinovaniji nego su to bili dok su „u svojoj vjeri, na svojoj zemlji“ bili sami ili u društvu „prirodnijih“ saveznika).

Istovremeno komično i zastrašujuće (kao u priči o Velikom Diktatoru?) svu raspoloživu silu (osim fizičke – što je još jedini film koji nismo odgledali u njihovoj produkciji, no ima vremena), ovih dana, (zlo)upotrijebili su da, po svaku cijenu – što uključuje i kršenje čitavog seta zakonskih i drugih obavezujućih akata, provođenje „top secret“ javne rasprave bez javnosti, sumnjivo skupštinsko prebrojavanje glasova – u Tuzlanskom kantonu, proguraju izmjene Zakona o osnovnom obrazovanju, kojima su oduzeli pravo građanima ovog kantona da, uz nastavnike, sami, na neposrednim izborima, biraju direktore škola u koju im idu djeca.

Zakon je to koji je svojevremeno (još u pretprošlom mandatu), za vladavine SDA, u jednom od onih trenutaka u kojima režim ili neki njegov dio osjeti potrebu da se (lažno, naravno) predstavi demokratskim pa dopusti nešto zbog čega se pokaje već u sljedećem momentu, progurala jedna nevladina organizacija s ciljem da, kroz priču o depolitizaciji školstva, zapravo, nagrize sistem sveopšte stranačke kontrole nad društvom u kome su političke partije preuzele skoro kompletan posao zavoda za zapošljavanje. I u kome su stranačka pripadnost, podobnost i veze, postali preduslov za ostvarenje prava na rad, u mjeri u kome to sebi nije dozvolio ni totalitarni jednopartijski režim bivše nam, u međuvremenu bratoubilačkim dogovorom isparcelisane domovine.

Da li se socijaldemokrati crvene?

Zanimljivost čitave situacije koja se, zbog kombinacije partijske kontrole nad medijskim prostorom (u kojoj je SDP dostigao dodikovsko savršenstvo), njegove poslovične sarajevocentrične indolentnosti (u prevodu: boli ih obrezani organ za sve što se ne dešava u Centru Svijeta) i intelektualne ljenosti (što je eufemizam za glupost, koja ne vidi dalje od površine), dešava daleko od očiju javnosti (pokazujući, kao nus proizvod, ovisnost nevladinih organizacija o medijima i njihovu nesposobnost da dopru do javnosti u „kontrolisanim“ uslovima) – zanimljivost je, dakle, da su ovaj zakon, odnosno, odredbu neposrednog izbora direktora, od strane roditelja i zaposlenih u školama, dvije prethodne vlade pokušale oboriti u više navrata. Što im nije uspjelo, s jedne strane zahvaljujući partijskoj nedisciplini poslanika tadašnje vladajuće koalicije a s druge zbog žestokog protivljenja opozicije, uključujući aktuelnog SDP-ovog premijera Tuzlanskog kantona.

Valjda u skladu sa turbo verzijom Marxove teze da „ne određuje svijest čovjeka njegovo društveno biće, nego njegovo društveno biće određuje njegovu svijest“, promjena društvenog položaja, od opozicionog u vlast, prouzročila je tektonski poremećaj u glavama SDP-ovih političara i čak i za ovdašnje prostore, rijetko viđen stepen licemjerja.

Naime, ne samo da su dojučerašnji kritičari pokušaja ukidanja prava građana i povratka na političku kontrolu školstva, došavši na vlast, postali egzekutori politike koju su do juče osporavali – „koljući vola zbog pola kile mesa“, odnosno rušeći sistem i ostvarene pomake na polju demokratizacije zemlje, zarad kratkoročnog uskostranačkog interesa udomljavanja podobnih i poslušnih guzica, po foteljama u koje na drugi način nikad ne bi dospjele – nego su zaboravili da su u vlastitim programskim dokumentima, pred posljednje izbore (dakle prije samo godinu dana), naveli namjeru da će „tuzlanski model“ izbora proširiti po cijeloj BiH: „Roditelji će birati direktore škola i neposrednim izborom direktora, politika će se udaljiti iz škola i stvorit će se uslovi za kvalitetniji i profesionalniji rad školskog osoblja” (Politika obrazovanja SDP BiH, za izbore 2010.).

No umjesto širenja, stvar su, dočepavši se vlasti, zatukli, bez milosti, u rodnom joj mjestu. I sve pokrili šutnjom.

Jebeš promjene za koje mi treba mikroskop i precizna vaga

Značaj čitave priče nadilazi njen konkretan sadržaj. Mislim, objektivno, koga zabole kako se biraju direktori osnovnih škola, u sveopštem moralnom rasulu i socijalno-ekonomskom hororu, koji živimo – što i jeste filozofija na koju računaju kreatori ovog skandala. Kao što računaju na bezbroj puta dokazanu sklonost amneziji ovdašnjih građana, koja čini mogućim i najnevjerovatnije političke vratolomije i obrate.

No, ne samo da se radi o retrogradnim procesima kojim se umjesto očekivane (?) daljnje demokratizacije i depolitizacije, uvodi dosad najrigidniji sistem partijske kontrole, sa tri nivoa obezbjeđenja, koji garantuju da se niko koga vladajuće stranke ne odobre, ne može provući (kad će neko, već jednom, te budale, iz stranačkih „zavoda za smjene i zapošljavanja“, tužiti sudu u Strazburu?), nego se radi o totalnom obesmišljavanju parlamentarizma (čemu parlamenti s ovim stepenom partijske discipline? da bi se budžetskim novcem finansirala proizvodnja klonova partijskih lidera?), o još jednom dokazu da je demokratija svedena na izbor između totalitarnih režima (odnosno, različitih stranačkih interpretacija totalitarizma) i konačno, i možda najpogubnije, o rušenju iluzija da je promjena nabolje moguća i da „svi nisu isti“.

SDP sistematski, od dolaska na vlast u Federaciji i ulaska u pregovarački proces na državnom nivou, svakim svojim potezom pokazuje da su razlike u odnosu na političke aktere čijim su oponentima doživljavani (a što ih je i dovelo do izbornog uspjeha), na razočarenje onih koji su od njih očekivali značajne promjene nabolje, uglavnom tako sofisticirane da je teško utvrditi da li ih uopšte ima.

Primjera samo radi: Šta je konačni rezultat SDP-ovog regionalno razvikanog petljanja oko vjeronauka u sarajevskim školama? Ništa! Ili, ako baš hoćete biti ekstremno dobronamjerni – skoro ništa. Umjesto da ukine vjeronauku u školama i odbije o stvarima u nedležnosti (sekularne!) države polemisati sa jednom vjerskom zajednicom, a njenog lidera u trenutku kad je zaprijetio nasiljem optuži za ugrožavanje javnog reda i mira, SDP-ovska vlast, podvijena repa, Drugu Reisu se zaklinje da joj ukidanje vjeronauka nikad nije ni bilo namjera. I što je i najgore – možda i nije. Možda su od početka, zaista, željeli samo da uvedu praksu da ocjene iz vjeronauka ne ulaze u prosijek ocjena na kraju godine. No, jesu li to te razlike od dosadašnje vlasti, zbog kojih su ih glasači birali?!?

Na gladan kurac pravljeni

S druge strane, gomilaju se potezi u organizaciji SDP-ovih kadrova koji se ne mogu drugačije ocijeniti nego kao – goli užas. Kao suluda namjera kopiranja Milorada Dodika i uspostava totalitarne kontrole nad bošnjačkim dijelom Federalnog dijela zemlje i stvaranja svojevrsne ravnoteže idiotizama, u državi.

Osim navedenog oduzimanja prava građanima Tuzlanskog kantona, tu je aktuelna brutalna kampanja za stavljanje pod svoju kontrolu federalnih i kantonalnih policijskih snaga. Koja ih je dovela čak i do konfrontacije sa „međunarodnom zajednicom“, od čijeg im stava, da bi apsurd bio veći, zapravo, zavisi opstanak na vlasti.

Tu je i srozavanje nekad najuglednijeg javnog emitera na nivo SDP-ovog agitpropa i pretvaranje svojevremene medijske gerile u partijske aparatčike pacificirane sinekurama – slično moralno i profesionalno posrtanje i uništenje javnog dobra, zabilježeno je, svojevremenim pretvaranjem magazina Dani u bilten Silajdžićeve Stranke za BiH, od čega se taj nekad najugledniji bh medij nikad nije uporavio. Niti će.

Tu je i masovna kadrovska čistka, epskih razmjera – nevladine organizacije iznijele su zaključak da je Vlada Federacije BiH, u svom dosadašnjem radu, skoro četvrtinu vremena provela baveći se „kadrovskim pitanjima“. A da nešto ozbiljno nije u redu, u glavama tih ljudi, govori podatak da su pomenutim izmjenama Zakona o osnovnom obrazovanju u Tuzlanskom kantonu u nadležnost Vlade stavili čak i izbor članova školskih odbora (a zašto ne i čistačica? ili kućnih savjeta po zgradama? jer, čime vlada, inače, da se bavi – pa neće valjda ekonomskom politikom i brojem nezaposlenih, koji je u ovom kantonu – spomenimo i taj zastrašujući podatak – veći od broja zaposlenih?).

Tu je i pokušaj zatiranja medijskih sloboda apsurdnim, ali zbog zbog širenja stranačkog uticaja i na sudstvo prihvaćenim tužbama partijske vrhuške, protiv možda jedinog preostalog sarajevskog medija koji nije stavljen pod kontrolu. Vrijedi citirati njegovog urednika: „Sreli smo se prije dva mjeseca na sarajevskom sudu i dečko se ponaša kao da je on glasao za mene kao kolumnistu, a ne ja za njega kao načelnika! Nisam ispunio njegova predizborna obećanja?!“ – što savršeno odslikava aroganciju kojom isijavaju novi moćnici.

I na kraju (zapravo, ima toga još gomila, al je tekst već postao predug), tu je – kao logični završetak podilaženja bošnjačkom nacionalizmu i patriotskog drkanja uz svjesno ignorisanje činjenice o „posljednjem utočištu hulja“ – zaprešašćujuća podrška ratnim zločincima od strane Skupštine Kantona Sarajevo (uključujući SDP-ove poslanike), u vidu skandaloznog protesta državnom tužilaštvu i odluke da se finansira odbrana osumnjičenih za zločine nad protupravno zatočenim civilima i ratnim zarobljenicima u nekoliko koncentracionih logora na području ovog kantona.

PS ili Možemo se mi vrijeđati i bez psovki

Sve u svemu, da sam Dodik tražio bih nadoknadu za autorska prava ili bih SDP tužio zbog neovlaštenog korištenja  intelektualne svojine.

Cilj opravdava sredstvo? Jah, „a kakve je Pešta, nekad, kupleraje imala“.star

e-novine

Autor 27.12.2011. u 12:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija