Liječenje demokracije

Autor 30.10.2011. u 09:42

Liječenje demokracije

Tako se lijepo poklopilo da je pravo čudo – ili uopće nije, kako se uzme – da to još nitko nije primijetio i usporedio. U Zagrebu su se praktički istodobno sastala dva vrhovna tijela sasvim različitih tipova demokracije, od kojih jedan ima višestoljetnu reputaciju, a drugi kreće od ništice, ali bi ugled mogao steći točno onoliko brzo koliko ga prvi gubi. Na zagrebačkom Jelačićevom trgu sastala se neka vrsta narodne skupštine koja je “zasjedala” u okviru svjetskih “okupacijskih” demonstracija protiv izvitoperenog i neobuzdanog kapitalizma. A samo nekoliko stotina metara dalje, simbolički uzdignut na kaloti Gornjega grada, održao je jednu od posljednjih sjednica prije raspuštanja Sabor, dakle najviša institucija hrvatske indirektne, predstavničke demokracije.

I u čemu je razlika između ova dva visoka politička foruma? To će se, naravno, još vidjeti, jer je jedan od njih tek na početku i još nije stigao reći ni sam o sebi dovoljno da ga se pojmovno uobliči i zaokruži. Ali, nešto vrlo važno već znamo. Dok je Sabor oduzeo imunitet SDP-ovom zastupniku Željku Jovanoviću, što je bez premca najkretenskija odluka hrvatskog parlamenta od stjecanja neovisnosti, jer se time prvi put uvodi verbalni delikt za članove tog najvišeg tijela predstavničke demokracije, na Jelačićevom trgu gledali smo nešto sasvim drugo. Ondje je sloboda govora bila zajamčena baš svakome tko je poželio doći do mikrofona, čime je tom trgu simbolički vraćeno prijašnje ime. Postao je, naime, ono što bi ovoj zemlji svakako trebalo značiti puno više od debelo prelakiranog, ali opskurnog lika bana Jelačića. Res publica! Ovo ne znači da je sve što je rečeno na nekadašnjem Trgu republike bilo razumno i dobro, naprotiv, i ova narodna asambleja ima, kao i Sabor, svoje za-dom spremne i slične đakiće. Ali, opet s jednom bitnom razlikom. Dok đakići u Saboru imaju mogućnost da uz pomoć stranačke mašinerije svoj stav pretvore iz manjinskog u većinski, što se praktički i događa, plenum na središnjem zagrebačkom trgu takvu opasnost isključuje.

Jednostavno, direktna demokracija, koju njeni zagovornici nazivaju – vjerojatno i zato da našpranjaju antikomunističke uši – “dirdem”, ne poznaje način na koji bi manjina zagospodarila većinom. Zato je i službena većina u parlamentima, pa bila ne znam kolika, u krajnjoj liniji samo latentna manjina, jer se frekventnim referendumima i lakom smjenjivošću političara mogu opozvati sve njene odluke. Ovo je posebno važno jer danas parlamenti, a hrvatski je tu sasvim dobar primjer, u pravilu služe samo kao releji preko kojih se manjinski interesi krupnog kapitala glatko pretvaraju u većinski. To je, institucionalno gledano, i glavni razlog što se sve češće krize kapitalizma, uključujući i ovu razornu koja upravo traje, smjesta pretvaraju u snažne političke i međudržavne potrese. Naprosto, kapitalističkoj klasi dana je mogućnost da tu krizu kroz parlament socijalizira praktički koliko je volja, dok profiti i dalje ostaju isključivo privatni, i zato je sada glavni izazov kako tu krizu vratiti “kući”, na adresu onih koji su je izazvali. A tu direktna demokracija zbilja izgleda kao nešto od čega bi se moglo krenuti. Istinabog, oprezno, jer i ona ima svojih urođenih felera, što se najbolje vidjelo kada je u Švicarskoj, a nju su hrvatski antikapitalistički plenumaši prežurno i preolako stavili na svoje zastave, referendumskom odlukom zabranjena gradnja džamija.

To znači da je direktna demokracija idealna kada zastupa većinu, ali, bogami, ne uvijek i kada su posrijedi manjine, dok je parlamentarna demokracija tu ipak ugradila neke korektive. I kod nje bolje prolazi većina, ali ona poznaje i nešto što se zove “pozitivna diskriminacija” manjina, što u referendumskoj demokraciji po prirodi stvari nije moguće. Kod nje je preglasavanje sve, poslije nema popravaka i kajanja. Zato, barem u prvo vrijeme, referendumsku i parlamentarnu demokraciju ne bi trebalo uzeti kao isključujuće alternative, nego kao institucije koje bi paralelno postojale, obavljajući korektivnu i kontrolnu ulogu jedna nad drugom.

I sada se opet vraćamo nesretnom Saboru. On je proteklih dana pokazao nemoć parlamentarne demokracije da se brani čak i od same sebe, pa je potrebno da joj netko sa strane dobaci invalidsku štaku kako bi nekako ostala na nogama. Drugim riječima, jedan tip demokracije trebalo bi staviti pod nadzor drugoga, a ako se ne bi dao i ako bi se opirao, čak bi se moralo staru demokraciju dovesti u red disciplinskom batinom nove. Jer kako drukčije pomoći Saboru?! On je prošlog tjedna donosio odluke koje toliko izlaze iz okvira zdrave pameti da to čak i u politički sasvim zapuštenoj Hrvatskoj strši, i na nekakvom hipotetskom referendumu ne bi dobilo više od desetak postotaka podrške. A vjerojatno ni toliko.

Pokazalo se, naime, da je sadašnji tip parlamentarne demokracije u Hrvatskoj u petak blago ali neopozivo preminuo u Gospodinu. Tako da i čelnici Kukuriku koalicije, koji inače pršte od optimizma, sada zlovoljno najavljuju da će se, uza sve što im se naprtilo na vrat, najprije morati pozabaviti oživljavanjem tog teškog mrtvaca. Mrtvac je zbilja toliko mrtav da mrtviji ne može biti. Ne znam kako je tko vidio te događaje, ali mene je najviše dojmilo što je kod oduzimanja imuniteta Jovanoviću bio presudan glas friško otpuštenog remetinečkog pitomca Ivana Čehoka. Čak mi i nije toliko važno je li se ovaj dao dovući u Sabor zato što mu je možda obećano “pošteno suđenje”, kako sumnjaju neki novinari. Jer, sama činjenica da o slobodi govora jednog saborskog zastupnika odlučuje drugi koji je optužen da je kao varaždinski gradonačelnik pokrao gradsku blagajnu koja mu je povjerena na čuvanje, govori više nego dovoljno. Govori da su vlastodršci u ovoj zemlji toliko izgubili kompas da više ne uspijevaju sakriti kako je ovo država u kojoj su unatrag godinu-dvije najprije lopovi presuđivali lopovima, a zatim su, evo, prešli i na presuđivanje nedužnim ljudima.

Neki mudrijaši svisoka zvocaju da antikapitalistički plenumaši puštaju demagoške magle jer ni sami ne znaju što hoće, pa me zanima je li im lakše što u HDZ-ovoj vlast itekako dobro znaju što rade. Rade sve ovo vjerojatno ne više zato da ostanu na vlasti, jer tu se sada zbilja malo što može učiniti, nego zato da zagorče mandat svojim nasljednicima. Jer, što bi drugo mogla biti namjera paketa zakona izglasanih pod stegom tako uznevjerene hitnje da su se u saborskim klupama morali nacrtati i teški bolesnici a, vidjesmo, i kandidati za robiju. Zakon o “ništetnosti” srbijanskih ratnih optužnica očito cilja na to da se budućoj Milanovićevoj vladi spakira neki novi slučaj Purda, ili takav nekakav, i da se onda organizira hajka na tu vladu po dobro poznatim scenarijima iz prošlosti. A nove odredbe kaznenog zakona kojim će novinari doći pod udar zbog sramoćenja ljudi iz političkog i javnog života sasvim sigurno ciljaju na to da se, kada zatreba, i spektakularnim optužnicama protiv lijevo-liberalnih medija dižu tenzije.

Plan ima malo izgleda na uspjeh, jer vjerojatna buduća garnitura na vlasti, opečena dosadašnjim iskustvima, već najavljuje da će ove zakone opozvati čim dobije mandat. Lijepo, ali, sve se bojim, ne više dovoljno. Ovo što se događa posljednjih tjedana dio je šire svjetske slike u kojoj osiljene političke, korporacijske i druge interesne grupe jednostavno kradu državu i rade s njom što ih je volja (zvuči kao neslana šala, ali nije: njujorški bankari donirali su dosad 4,5 milijuna dolara policiji zbog isticanja u deblokadi Wall Streeta). A to je već prepoznati znak teške bolesti, koja danas muči demokraciju zapadnog tipa. Lijek bi možda, ili vjerojatno, mogao biti negdje u apoteci direktne demokracije. Ali još ga nitko ne želi priznati, kamoli primijeniti. Ledena zloslutna neizvjesnost se nastavlja.

 tekat preuzet iz tjednika Novosti

Autor 30.10.2011. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija