LIJEK

Ivo Anić
Autor 25.12.2015. u 10:16

LIJEK

Smračilo se i postalo je hladnije. Rijetki prolaznici žurno su koračali oskudno osvijetljenom ulicom s nizom kuća na jednoj strani i parkom ograđenim crnom vitičastom ogradom. Na pločniku parka nalazila se drvena klupa. Odlučio je sjesti. Jednoga dana staviš noge na klupu, ispružiš se i zaspiš, jednoga dana se svrstaš među skitnice i jednostavno usneš, postaneš tim činom jedan od njih. Odjednom, tridesetak metara desno, osvijetle se prozori bolnice, točno njegov kat, netko je bio gore i čekao ga. Sjetio se razgovora s Mirnom i osjeti djetinju želju da ona bude tu samo da joj kaže: vidiš da sam imao pravo, da nije sve bilo pretvaranje i da sam doista ono što jesam, pošten čovjek. Mirna bi se zasigurno nasmijala na tu konstataciju. Poštenje i njegova profesija odavno nisu išli ruku pod ruku i obuze ga neobičan osjećaj tjeskobe. Obuzela ga je tuga, golema i bolna, nipošto apstraktna, mentalna tuga kada je pred otvorenim nebom sebi postavio posve teorijsko pitanje nije li čitav njegov život golema prevara, prevara koja probada tijelo, prevara koja boli, koja je nepodnošljiva.

Pomislio je na svoju baku, staricu koja ga je odgojila jer majku nije upoznao, što bi ta divna i hrabra žena danas pomislila o njemu? Što ako sada stoji kao astralni duh pored njega i promatra ga? Zna li ona njegovu unutrašnju borbu? Razmišljao je brzo i grozničavo, mail koji je ostavio otvorenim čekao je njegovu odluku i samo jedan dodir na tipkovnici pa da ga pošalje čovjeku za kojeg je bio sasvim siguran da će ga iskoristiti, pokrenuti stvari i uništiti mu život, uništiti mu karijeru. Uvjeravam vas, gospodine doktore, uvjeravam vas da ću ozbiljno ugroziti sigurnosne prilike tih monstruma i da ću povući sve svoje veze i poznanstva u policiji da svi budu sankcionirani, uvjeravao ga je preko telefona i nije se mogao oteti dojmu da čovjek govori istinu. No više nije bilo ni važno, ionako bi saznali prije ili kasnije da su stvari krenule od njega. -„Nemam ja ništa protiv bogatih, nemam ništa ni protiv korporacija. Samo držim da se neke stvari ne bi smjele raditi na takav način i kupovati, stvar je u moralnim okolnostima, ne pragmatičnim, zdravlje nije roba na aukciji, posebno zdravlje djece.“

-„Ovo nije aukcijska kuća, gospodo, nije ni bordel, a kamoli trgovački lanac, ovo je ozbiljna zdravstvena ustanova priznata u svijetu, ustanova u kojoj na prvom mjestu treba postojati humanost i empatija! Može vas sve biti sram! Molim stoga da u najkraće vrijeme isporučite navedeni lijek i napustite moj ured!“ -„ Lijek sigurno neće dobiti na vaš način“ , rekao je visoki mladić u besprijekornom crnom odijelu s logotipom farmaceutske tvrtke. -„ Kako se usuđujete na taj način razgovarati sa mnom?!“ , bjesnio je i nadnio se prijeteći preko stola. Mladić je izašao uz prezriv osmjeh na licu. Kada se pribrao razmislio je o nečuvenoj drskosti mladića, ali i o svojim kolegama. Taj ga je mladić nedvosmisleno upozorio na njih, na one važnije od sebe, one koje zovu ministri na mobitel i traže stanovite sitne usluge. Ravnatelja i osobnog prijatelja, primarijusa i predstojnicu Odjela neurologije.

Svi su u talu. Svi. Sjeo je, naravno. Bolje rečeno, skljokao se nazad u stolicu, dok mu je donja vilica podrhtavala od bijesa. – „ Pogriješio sam adresu“, govorio je mladić s metalnim izrazom na licu, „ nalazim se u prokazivačkom kabinetu, u stvari u kabinetu koji uskoro neće postojati.“ -Čuo je riječ „prokazivanje“ i na tren ga je obuzeo stid. Još u školi, na studiju mogao je iskoristiti toliko prilika samo da je znao koristiti smisao te riječi, da nije imao onaj urođeni mehanizam ulice protiv nje. Mladić je podignuo glavu, pogledao ga prijeteći ( kao da mu želi pokazati što ga čeka) i reče mu, uz sladak i prezriv osmjeh na usnama : „ Naravno da su svi u talu, gospodine, i naravno da financiramo sve njihove vile, vikendice i skupe automobile, zar ste mislili da jedan običan doktor jedne obične klinike može voziti onakav mercedes kabriolet?“ – Riječ prokazivanje rastjerala je sve druge riječi.

Osjećao se kao špijun koji prijatelje prokazuje policiji noseći kao dokaz vlas kose male djevojčice Marije koju je otrgnula kemoterapija. „ Marija je, gospodo, danas mogla imati kosu“, vikao je u zamišljenoj sudnici unutrašnjeg morala. „Marija je, gospodo, danas mogla biti na ljuljački ili u školi, zar vam to uvažena gospodo ne izaziva nelagodu? Marija je mogla imati kosu!“, teatralno je bacio vlas pred suca i zaključio svoju završnu riječ. Tišina je obuzela sudnicu. Optuženi, njih četvero, stajalo je pognutih glava, a porota ih je bijesno gledala. Stizali su i drugi slučajevi, drugi mali bolesnici, i više nije bio u stanju zanemariti ih. Nekoliko dana poslije, sastavio je mail. Naveo je sve, dokumentirano, lijekove koji su se propisivali s logotipom farmaceutske tvrtke, lijekove koji nisu na listi HZZO-a, lijekove koji su bili iznimno skupi i upitno učinkoviti. Odlučio je prije odlaska u osvijetljen ured pogledati Mariju na četvrtom katu klinike. Ušao je tiho u sobu, djevojčica je spavala izbrijanog tjemena. Stisnuo je šake i ušao u lift. Na katu je gorjelo svijetlo.

Očekivao je mladića u besprijekornom odijelu, ali se prevario. Čistačice su obavljale svoj posao brišući hodnik za iduće jutro. Ušao je u svoju sobu i prišao monitoru. Na zaslonu je zasvijetlio message send. Udahnuo je duboko i uzeo vizitku klinike u Hamburgu. Danas im je poslao svoj životopis. Na stolu, među papirima i novinama ugledao je jedno poznato lice. Johnny Štulić snima novi album u Nizozemskoj. Nazvat će ga Pobunjenik. Koliko je daleko Utrecht od Hamburga, pomislio je. Vjerojatno puno bliže od Zagreba. Zapalio je cigaretu i upalio auto, automatski se uključio CD player s poznatim struganjem Fendera u početnim taktovima. Učini nešto za svoju nervozu / Smiri drhtanje / Kreni oštro uzmi stvar u ruke / Ne kolebaj se / Uradi nešto za svoju savjest / Drmaj žestoko

Ivo Anić
Autor 25.12.2015. u 10:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija