Lijepi li su mostarski shopping-centri

tačno.net
Autor 7.11.2013. u 17:03

Lijepi li su mostarski shopping-centri

Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča kako je onomad Mujaga dočekivao austrijskog cara. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili kako je Mujaga dočekivao austrijskog cara.

Ne znam taj, rekoh, ali rekli smo da nema više Muje. Znam, ali nije Mujaga od “Mujo”, reče Kožo, nego od “Mustafa”: Mustafa Mujaga Komadina – legendarni mostarski gradonačelnik, što je negdje u ovo doba prošlog stoljeća izgradio gotovo cijeli novi Mostar, pa u ljeto 1910. ponosno dočekao i Njegovo Carsko Veličanstvo Franju Josipa.

Elem, došao Mujagi toga historijskog dana šef carskog osiguranja iz Beča, inzistirajući da ga fijakerom povede u izvid predviđenom ćesarskom rutom. “Lijepa vam je vijećnica, tko je to sagradio?”, pitao je tako dok su prolazili pored Općine. “Ja”, ponosno će Mujaga, “za samo osam godina.” “Osam godina?! Mi to u Beču završimo za četiri”, nadmeno će ovaj, pa se okrene nadesno. “A šta je ovo?” “Prva osnovna škola”, odgovori gradonačelnik, “ja je napravio, za godinu dana.” “Godinu?!”, iznenadio se dvorski policajac. “Kod nas u Beču to bi bilo gotovo za dva-tri mjeseca!”

Iznervirao se Mujaga, ali šuti, da ne bi bilo skandala. Sve dok nisu stigli pred zgradu Gimnazije. “Unglaublich! Nikad ne bih tako nešto očekivao u Bosni i Hercegovini”, zadivljeno će bečki fićfirić. “Kad je ona sagrađena?”

“Nemam pojma”, odgovorio mu Mujaga. “Jutros nije bila tu.”

Eh da, bio je Mujaga autentična mostarska liska. Nema više u Mostaru takvih ni u kafani, a kamoli u uredu gradonačelnika. Da ćesar danas dođe u Mostar, jednako bi se lijepo šef osiguranja iznenadio velebnim građevinama na carskoj ruti – “Unglaublich! Kad se to izgradilo?”, pitao bi pred kakvim betonsko-staklenim trgovačkim kompleksom kakvoga nema ni Beč – i jednako bi mu gradonačelnik Ljubo Bešlić odgovorio: “Nemam pojma, jutros nije bio tu.” Nasmijao bi se Kajzerov ađutant Ljubinoj šali – “eh, vi Mostarci!” – ali ovaj bi samo slegnuo ramenima: “Ne, bez zajebancije. Jutros nije bio tu.”

Ne bi danas Njegovo Carsko Veličanstvo u Mostaru imalo što ni vidjeti doli velebne shopping-centre. U početku bi se, pričaju očevici, stvorili preko noći, a sad već niču i preko dana. Prije koju godinu, kažu, jedna žena ujutro ostavila kćerku u dječjem vrtiću, u parku u Dubrovačkoj ulici, a kad se poslijepodne vratila po dijete, imala je što i vidjeti: nit’ u Dubrovačkoj parka, nit’ u parku vrtića, nit’ u vrtiću kćerke! A na mjestu vrtića – ogromni tržni centar! Izvan sebe upala žena u centar, Piramida se zove, kad unutra, među svim onim dućanima – i vrtić i mala! Progutao shopping-centar cijeli dječji vrtić i sve mališane što su se zatekli u njemu!

Moj prijatelj Hodža pričao mi kako je jednom otišao u Staru bolnicu na rentgen pluća, tamo mu rekli da se vrati po nalaze za pola sata, pa preko puta popio kafu, a kad se dvije cigarete kasnije vratio do bolnice, zatekao tamo divovski shopping-centar! Ušao Hodža bojažljivo u Mepas Mall, tako se veli zove, dobardan, dobardan, ja došo za onaj rentgen. “Jooj, nemamo vam mi rentgen”, rekla mu mlada medicinska sestra, “ali na drugom katu imamo Reebok, još je bolji.”

A centar Piramida, izronio na mjestu dječjeg vrtića, i Mepas Mall – “najveći u regiji!” – na mjestu Stare bolnice, samo su posljednji primjeri shopping-centralizacije Mostara. Rondo, Orca, Biosfera, Mercator, Interex, niču trgovački kompleksi po gradu kao nuklearne gljive prije kisele kiše. Drugi jedan prijatelj, mostarski pjesnik Marko Tomaš, nekidan malo popio i zaspao u klupi na parku, pa se ujutro probudio na polici s Givenchyjevom kozmetikom. Odmah je, jasno, shvatio da je delirium tremens, ali je siromah mislio da je njegov.

Znanost tako češe mozak nad nevjerojatnim fenomenom – što je više u Mostaru nezaposlenih, a trenutačno ih je više od petnaest hiljada, to je više i luksuznih trgovačkih centara – iako je stvar vrlo jednostavna: ne odlaze Mostarci više ni na posao, jer se boje cijeli dan ostaviti kuću.

Stotinu godina nakon legendarnog Mustafe Mujage Komadine, što je od male trgovačke kasabe napravio gizdavi europski gradić, Mostar je za mandata Ljube Mujage Bešlića opet golemo gradilište. Umjesto gimnazija, škola, kazališta i mostova, grade se međutim tek gigantski shopping-centri. Dok se drugdje u državi ne gradi ništa doli bogomolje, crkve i džamije, u Mostaru se i toga sjećaju s nostalgijom: preko puta Mepas Malla već dobrih desetak godina stoji tako zapušteno gradilište crkve Kristova Uskrsnuća. Ne usuđuje se Isus uskrsnuti, da mu u prazan grob ne uvale kamen temeljac za kakav mepas-mater mega-mall.

Stoljeće kasnije, eto, od gizdavog europskog gradića Mostar je opet postao tek mala trgovačka kasaba. Samo što mu je Kujundžiluk malo veći, dućani malo skuplji, magaze malo bogatije, a bazerdžani malo beskrupulozniji.

“Lijepi su mostarski shopping-centri, još su ljepši mladi menadžeri”, pjeva odozgo rahmetli Ilijaz Delić, “a najljepši menadžer Mustafa”. Pa onda: haj prošetala Suljagina Fata, haj prošetala do Mepasa Malla, sama Fata po Mepasu zvjera, ona traži Muju menadžera. Na kraju, jasno, nađe Muju u sedmom dućanu: “Haj Mujo, imaš Dolče i Gabanu?”

Poznati mostarski arhitekt Borislav Puljić nedavno je cijelu stvar nazvao novim urbicidom, ne bitno drugačijim od onoga što ga je grad doživio prije dvadeset godina. Dobro, možda malo gorim: ljepša je, jebiga, bila i ruševina Mujagina Mostara nakon tri rata, nego ovaj novi, staklen i blještav, na dvanaest rata. Jedna američka agencija izradila je tako mapu Mostara s označenim nekadašnjim zelenim površinama danas nasutim betonom, svjedočanstvo masakra nad gradom u kojemu parkovi nestaju preko noći. Gradom u kojemu se ljudi noću ne boje parkova, već se parkovi noću boje ljudi.

I valjda jedinim, upozorava Puljić, koji više nema ni klasični zatvoreni trg, jednu od prvih kvalifikacija grada. Kako su, u skladu s konceptom povratka te kasabe u srednji vijek, tržni centri najprije preuzeli prvotnu ekonomsku funkciju trgova, dakle trgovinu, a onda i onu društvenu, sa svim namještajem gradskog trga – dućanima, kafićima, baštama i fontanama – čeka se još samo da se Mepasovi bazerdžani prvi dosjete, pa u atrij svoga Malla, tamo između New Yorkera i Zare, uguraju i crkvu Kristova Uskrsnuća.

A eto onda i zgodne prilike da dugo iščekivani spomenik svom legendarnom prethodniku Mujagi – za koji je baš ovih dana Federacija konačno izdala blagoslov – gradonačelnik i neimar Ljubo Bešlić, umjesto na musavom Trgu Musala, podigne u nekom od raskošnih novih trgova, “najvećih u regiji”.

Kad je, uostalom, čuveni Mustafa Komadina po uzoru na javno kupatilo u Pešti sagradio mostarsku Banju, i ona je bila najveća u regiji. Zabilježen je i njegov čuveni govor na svečanom otvaranju 3. lipnja 1914. “Mostarci, evo vam banje!”, rekao je mitski Mujaga, pola liska-pola gradonačelnik. “Kupaće gaće i dva fjorina u ruku, a ko nema para, eno mu Neretva.”

Stotinu godina kasnije, umjesto javnih kupališta svečano se otvaraju tek javna kupovališta. Samo su govori ostali isti.

“Mostarci, pare u ruke”, kaže tako bazerdžan Mustafa Ljubo Bešlić na otvaranju novog shopping-centra. “A ko nema para – eno mu Neretva.”

oslobodjenje

tačno.net
Autor 7.11.2013. u 17:03