LIJEPO JE BILO U SARAJEVU, DOVIĐENJA U KALGARIJU

Zvonimir Nikolić
Autor 19.8.2016. u 19:10

LIJEPO JE BILO U SARAJEVU, DOVIĐENJA U KALGARIJU

U životu sam preživio ili predeverao svakojake strahove. I nekako se znao nositi sa njima. Ipak, ima jedan strah kojeg se panično bojim. Strah da će možda jednog dana i moja djeca potražiti sreću, posao, bolji život i nadu u budućnost na nekom drugom mjestu.

Mislim da ne postoji broj koliko sam puta gledao otvaranje i zatvaranje Sarajevske Olimpijade. Ako se dobro sjećam režiser te ceremonije na Olimpijskom stadionu je bio Aleksandr Jevđević i nakon bezbroj gledanja siguran sam da sam kao i režiser znao koja je scena ili tačka sljedeća na programu. Čini mi se da je posebno teško bilo gledati sve to 1994. godine kada smo nekim čudom (ili sa strujom dovedenom sa komadom žice) imali struju i gledali obilježavanje desetogodišnjice Olimpijskih igara u Sarajevu. Supruga je plakala poredeći slike nekadašnje Zetre u kojoj je radila i Zetre koja je tada bila izgorena i srušena.

Sjećam se dobro da sam tada razmišljao… Bože, je li moguće da se sve ovo dogodilo u samo 10 godina? Da smo od prelijepog centra svijeta postali svjetski centar jada, čemera i zla?

A mi smo nastavili obilježavati godišnjice, pa čak i decenije. Ove godine je bilo 32 godine od Olimpijskih igara u Sarajevu. Oni koji su se rodili nakon Olimpijade su završili osnovnu školu, srednju, fakultet, čekali nekoliko godina na birou i ako su imali sreće ili dobru štelu zaposlili se, odlučili se za zajednički život sa životnom partnericom, možda i digli kredit koji će vraćati narednih 20 godina, kupili stan, dobili djecu…

Toliko događaja može stati bez problema u jedan život od 32 godine. I to su oni sretnici koji rade, žive od svog rada i relativno planiraju budućnost. Šta je sa onim koji nemaju tu sreću? Ili štelu?

Čekaju još uvijek na birou, piju kafu u nekoj bašti od džeparca koji im i sa 32 godine daju roditelji. Nadaju se nekom čudu. Da će pogledom iz bašte i podrškom na facebooku dočekati nekog „revolucionara“ koji će umjesto njih izabrati neke nove i drugačije ljude koji će zavesti red i pravdu i konačno i njima dati šansu koju zaslužuju. Ili čekaju da kakav dobar meteor ovo sve pomete pa da civilizacija zajedno sa njima krene ispočetka. Možda će u tom drugom životu imati više sreće, ko zna?

Ili bar bolju štelu?

Oni koji ne žele da im se život svede na kafu, „lajanje“ po facebooku i kutiju „Drine“, oni poduzimaju korake. Oni stoje pred ambasadama i „ganjaju papire“. Da odu negdje gdje će moći da žive od svog rada. Negdje će imati i oni planove za budućnost. Planirati porodicu, putovanja…

Posljednje istraživanje koje je radio jedan sarajevski Institut za razvoj mladih, kaže da je od rata do danas iz zemlje otišlo skoro 150.000 mladih ljudi. Treba znati da prema posljednjem popisu stanovnika samo dva grada / Sarajevo i Banja Luka/ imaju preko 150.000 stanovnika.

Dakle, treći grad po veličini je otišao Bosne i Hercegovine.

U životu sam preživio ili predeverao svakojake strahove. I nekako se znao nositi sa njima. Ipak, ima jedan strah kojeg se panično bojim. Strah da će možda jednog dana i moja djeca potražiti sreću, posao, bolji život i nadu u budućnost na nekom drugom mjestu. Da ih neće otjerati rat kao što je otjerao sve one ljude od 1992-1995. Nego da će ih 25 godina kasnije tjerati beznađe, bezvoljnost, letargija i pesimizam. I stalno sam sebi postavljam jedno pitanje. Šta ako kažu da hoće da idu?

Hoću li biti dovoljno sebičan pa da im kažem – Nemojte djeco?

Hoću li biti dovoljno bezobrazan pa da ih slažem i kažem – Ma ostanite ovdje, brzo će biti bolje?

Hoću li biti dovoljno hinjav i licemjeran pa da im kažem – Kako možete ostaviti roditelje?

Hoću li biti dovoljno tužan pa da im kažem – Srce će mi puknuti ako odete?

Ili ću biti dovoljno hrabar, nesebičan, iskren, pošten i razuman pa da im kažem – Idite djeco, tražite sebi selameta, vidite da ovdje neće dugo biti bolje. Nemojte i vi provesti decenije kao ja čekajući neko svjetlo kojeg nema.

I šta ako jednog dana odluče da odu?

Volim ovaj grad i ovu državu najviše na svijetu. Čitav život sam proveo u Sarajevu. Ali ako odu, idemo i mi za njima. Pa makar i na kraj svijeta. Jer ne želim kao moja mati brojati dane da joj dođe drugi sin. Ne želim se gušiti u suzama zbog svakog rastanka. Ne želim gledati unučad na slikama i pričati sa njima preko Skajpa.

I da, otišlo je 150.000 mladih. Ali niko ne zna podatak koliko je za njima otišlo starih? Onih koji razmišljaju kao i ja i kojima je osmijeh unučeta važniji od svega na svijetu.

Taj broj niko ne zna.

I vjerujem da će mnogi koji odlaze isto pomisliti…. Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja na nakom drugom mjestu…pa makar to bio i Kalgari.

Zvonimir Nikolić
Autor 19.8.2016. u 19:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija