“Ljetna” razglednica: Jutros mi je gljiva procvjetala…

Goran Sarić
Autor 30.6.2013. u 09:48

“Ljetna” razglednica: Jutros mi je gljiva procvjetala…

Svaka loša ima i svoju dobru stranu, rekao bi ovdašnji “filozof”, fudbalska legenda Johan Krojf.

 

Vjerovatno mislite: kakva sad crna gljiva, kakvo crno cvjetanje?! I to još na pragu jula – ovaj mora da je potpuno skrenuo!

Pa, možda i jesam šenuo, i to poodavno. Ali, vjerujte, ovoga puta znam o čemu pričam. Čitajte dalje, ka ‘s će vam se samo.

Već sedmicama s prijateljima dogovaramo odlazak u Millingenske “vrtove čaja”. Prekrasno mjesto u orijentalnom maursko-marokanskom) stilu u srcu Holandije! Jednom smo već bili tamo: (tropsko) cvijeće i svakojako drugo divno rastinje, parkovi, zelenilo, voda, mostići, stazice … A po cijelom tom, dosta velikom prostoru, kao “šećerleme” pobacana ljupka, ornamentima ukrašena šiljteta, uski divani i niski stočići, ljupke sjenice, klupe i štokrlice. Uz opojan miris egzotičnih čajeva i miris nargile koji kao da dopire iz Kaderove “Kuće imama”- samo vam još evnusi i slatke služavkice fale!

Da, ovo je stvarno mogla biti priča o Milingenskim vrtovima. Ali nije. Nije nam se dalo. Ispriječilo se Ono. Čuveno holandsko “ljeto”. (Konobar, još jedne znakove navoda, molim!)

Jer, dok kod vas sve prži i gori, dok opet, kao i prošlog ljeta, vrućina udara kao u rerni: i ozgo i ozdo – ovdje ljeta (još) ni na vidiku. Ma, ne samo ljeta, nego nismo nikako imali ni proljeća! Naime, iz duge, nikakve, mrljave, ćudljive, vjetrovite, i tek na kraju normalno studene zime koja se protegla, vjerovali ili ne, sve tamo do druge polovine maja, uletjeli smo ravno u kasnu jesen.

 Zar iz opanaka u lakovane cipelice… što bi rekao jedan stari pjesnik.

 Jer, evo nam pada već treću-četvrtu sedmicu, ili tjedan – kako vam milo. Kiši, pada, pišucka, serucka “iz svih oružja”. Hajde što pada – na to smo u Vodozemskoj odavno svikli – nego što je i hladno! Rijetko prelazi 16-17 stepeni.

Jutros zove prijateljica. Opet, po ko zna koji put, otkazujemo millingenske mokre sećije, a ona veli: “Mi još ložimo.” Hoće da kaže: uključuju grijanje. Uveče obavezno, danju – kako kad. Na radost ovdašnjeg gazproma. Već vidim: računi za grijanje će nas ove godine “zaklati”! Ako ovako nastavi, moraćemo prodati ovo malo hiže, napustiti “čvrste” domove i seliti u šatore. Kažu da je u njima grijanje jeftinije. A i mobilniji si, u slučaju poplave. Što u Holandiji nikako nije nevažno.

Svaka loša ima i svoju dobru stranu, rekao bi ovdašnji “filozof”, fudbalska legenda Johan Krojf.

Elem, dragi moji, dok vaš ćelopek sve topi već u sedam ujutro a čaršavi vam ujutro mokri kao da ste se po vodi valjali, ja svako veče pred spavanje ružim suprugu što nam je sa kreveta skinula električne deke, pa nam je sad krevet hladan poput frižidera. Gdje joj je pamet? Pa tek je kraj juna, greb’o te!

Vrijeme je da se polako vraćamo naslovu ove “ljetne” razglednice iz Zemlje Lala i Kanala. Inače ću ispasti lažov, a vi ostati u vječitoj dilemi oko holandskih lipanjskih gljiva, a, bogami, i mog mentalnog zdravlja.

Elem, supruga nekidan s prozora spavaće sobe bacila pogled na vrt. Sve buja, cvjeta, điklja i raste, kao nikad u ovih skoro dvadeset ljeta (“ljeta”!) u Holandiji. Cvijeće, grmovi, puzavice, živa ograda, trava… Hmmm, trava? Ugleda ona, naime, tada na travnjaku nekakve sive tačkice. Malene, a naočale joj nisu pri ruci, pa ne vidi tačno o čemu se radi. Da je cvijeće – nije, da su, da prostite, Belina  govanca – nisu. Ona su smeđa. Znam, jer ih ja kupim svakog vikenda. Tako se sinovi i ja dogovorili sa ženom. “Ako hoćete cuku, onda su vaša i njena govna”, veli ona. “U redu”, oduševljeno odgovorili naši “gilipteri”.

I tako, sad, naravno, ja kupim subotom njena govna.

Siđe žena u prizemlje, pa u vrt, do onih “sivih tačkica”. Kad tamo – gljive! Prava mala stazica od gljiva, usred trave! Ono, jeste da gljive najbolje rastu poslije kiše, ima i jedan stari izraz o tome, ali zar se to obično ne dešava ujesen?  Jest da mi smilje i kovilje, šumski i drugi plodovi baš nisu jača strana – izuzetak su samo šljiva i loza – ali toliko valjda i ja znam, majkoviću?

Da, da, gljive krajem lipnja, dragi moji. Pa mi sad, uz Belin izmet i dlake – mjesec je mitarenja – valja i njih uklanjati iz vrta.

No, u svemu ima i jedna dobra strana. To samo dokazuje da je već citirana fudbaska legenda u pravu da svaka loša ima i svoju dobru stranu. Svake subote, naime, supruga i ja za doručak s uživanjem jedemo jaja s pečurkama. Mmmm….

Samo da još otrčim do samoposluge. Po jaja.

 

P.S. Večeras bili na sijelu kod sarajevskih prijatelja. Domaćin nam pivu, lijepo hladnu, donosio – sa balkona! Dana dvadeset devetog lipnja, Anno Domini dvije tisuće trinaeste. Da se zna!

Goran Sarić
Autor 30.6.2013. u 09:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija