Ljeto u tamnom vilajetu

Autor 12.8.2011. u 08:54

Ljeto u tamnom vilajetu

“Prateći sadržaji projekcija, bezbrojni partyji i eventi,
gdje se uglavnom govori iskvareni engleski
i hektolitrima toči škotski viski i pije nizozemsko pivo, u
gradu s prosječnim osobnim dohotkom od četristotina
eura po stanovniku, izgledaju poprilično virtualno. Još
kad se novinari, istinski proletarijat tranzicije,
dokopaju besplatnog Chivasa na gladan stomak, počnu
za vrlo kratko vrijeme teturati i bauljati po festivalskim
foyerima i stageovima. “

Više od dva desetljeća nakon Beograda i Zagreba, u Sarajevu je otvoren prvi restoran Mc Donald’s-a. Vijest po sebi ne bi bila vrijedna spomena, da u Šeheru nije poprimila dimenzije kulturnog i političkog događaja prvog reda: američku pečenjarnicu otvorio je nitko drugi do Željko Komšić, trenutačni predsjednik države i prononsirani ljevičar. A gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen slikao se za televiziju kako žvaće američke hamburgere skupa s tinejdžerima i razdraganom dječurlijom.

Ima nekog tugaljivog kontinuiteta u toj činjenici – na novinarsko pitanje gdje se najradije hrani kad ode u inozemstvo, prvi bosanski predsjednik Alija Izetbegović svojedobno je odgovorio: „U Mc Donald’s-u!“. I dok predsjednici drugih evropskih država na proputovanjima troše tisuće eura u londonskom Sketchu ili ciriškom Petermannu, bosanski predsjednici se zadovoljavaju i populisičkim Mac-om. Siromahu čovjeku je radost i kad mu muha u usta uleti, glasi jedna ovdašnja poslovica.

Otvaranje američkog restorana brze hrane ovdje je događaj prvog reda i stoga što ga mladi, više od dvije decenije izolirani, doživljavaju kao mogućnost priključenja na masovnu kulturu Zapada, a Mac je pozdravljen i na službenoj web-stranici Islamske zajednice, jer se u njemu ne konzumira svinjetina i ne toči alkohol. Dežurni patrioti jedno vrijeme naricali su da će američke instant-pljeskavice potisnuti tradicionalne domaće, pa ih je onda netko ušutkao neoborivim argumentom – ako Turska, majka roštiljada, može izdržati američku fastfood menažeriju, zašto ne bismo mogli i mi.

Tako je otvaranje jednog restorana brze hrane postalo značajnijom viješću od početka filmskog festivala. A Sarajevski filmski festival – velika smotra sineasta isvih probisvjeta koji se vrte oko filma, ove je godine zbog predstojećeg mjeseca posta, ramazana, pomjerena mjesec dana unaprijed, ali ta činjenica ništa nije utjecala na glamour i visoki sjaj ovdašnjeg red carpeta – došle su, kao i obično svjetske filmske zvijezde, među njima i njemački kultni režiser Wim Wenders, te engleska ocvala diva Charlotte Rampling.

Prateći sadržaji projekcija, bezbrojni partyji i eventi, gdje se uglavnom govori iskvareni engleski i hektolitrima toči škotski viski i pije nizozemsko pivo, u gradu s prosječnim osobnim dohotkom od četristotina eura po stanovniku, izgledaju poprilično virtualno. Još kad se novinari, istinski proletarijat tranzicije, dokopaju besplatnog Chivasa na gladan stomak, počnu za vrlo kratko vrijeme teturati i bauljati po festivalskim foyerima i stageovima.

No, Festival je svakako prilika da u grad svrate i znamenite Sarajlije, stanovnici grada koji su ga napustili u ratu pa ih sad progone sirene nostalgije. Tako je jedna od glavnih zvijezda festivala pjevač Saša Lošić, koji nakon rata živi u Sloveniji, a o čijem „Plavom orkestru“ je prikazan i film. Međutim, starosjedioci često nimalo nisu blagonakloni prema u svijetu uspješnim sugrađanima, jer misle da su prodajom narodne muke zaradili slavu i novac.

«Pošast dijaspore» (kao pošast peronospore!?) – tako je jedan lokalni medij nazvao sezonske posjete Bosanaca što su egzil prihvatili kao svoju novu domovinu. Zaista, u mjesecima srpnju i kolovozu grad je prepravljen luksuznim automobilima s registracijama Švedske, Norveške, Austrije, Njemačke. Manjim dijelom to su turisti, a većim dijelom bosanski ratni prognanici, što su svoje boravište pronašli u razvijenim evropskim državama.

Stotine tisuća njih su i prije rata sanjale o tome da se dokopaju kakve švedske, a rat je omogućio da im se taj san ostvari. Katapultirani u jedan drugi svijet, oni godišnje odmore koriste da bi pothranjivali svoje uspomene. Brojni starosjedioci kivni su na njih, na njihove skupe automobile i digitalne kamere, koje žele da usisaju što više slika iz zauvijek napuštene zemlje.

Jedan od njih je i mladi sarajevski fotograf Isak Berbić, koji je kamerom bilježio svoj put od Sarajeva, odakle je kao dijete u ratnom izbjegličkom konvoju dospio u Chicago, gdje je završio visoke škole i sad radi kao profesor na sveučilištu u Dubaiu. To svoje sudbinsko putešestvije predstavio je kroz izložbu fotografija u galeriji «Novi hram», fotografija koje jukstaponiraju naše vrijeme i ljude u njemu, povezuju historiju, estetiku i sudbinu. Berbić pokazuje kako je dijaspora, još od rimskog pjesnika Ovidija, ne samo stanje progonstva ljudske individue, nego i plodno tlo za krucijalna pitanja, kojima počinje i završava svaka velika umjetnost. Trebalo bi savladati malodušnost i zavist pa shvatiti da su ljudi iz dijaspore dio ovoga grada, možda ponajbolji dio nas.

Sarajevo je osamdesetih u srpnju i kolovozu bilo pust grad. Ugodno je tad bilo sjediti po praznim vrtnim restauracijama, u „Dalmaciji“, „Makarskoj“, „Kvarneru“, „Dubrovniku“ i udisati vlažni i opojni zrak sarajevskog ljeta. Danas nema više tih restorana, na njihovim mjestima su iznikli novi sa engleskim jelovnicima i stranim nazivima „La Famiglia“, „Fellini“, „Broadway“, „Caballero“… Danas je grad prepun i buči dugo u noć, jer tu su, rekli smo, brojni stranci i dijaspora, a domaćem stanovništvu platežna je moć opala, pa je i bliski Jadran postao dalek i tuđ. Sarajevo se nekad ljeti spuštalo pod obronke Biokova, u Makarsku, Bašku Vodu i Gradac, a danas su Bosanci tamo, izgleda, nepoželjni gosti.

Tako je u lokalnom listu „Makarsko primorje“ izišao uvodnik pod naslovom „Gosti koji su višak“, u kome se kaže kako Bosanci nemaju novaca i ne isplati ih se ugošćavati. „Bolje jedan europski gost koji dnevno potroši petsto eura, nego deset Bosanaca koji ostave po trideset eura“, kategoričan je urednik toga lista Ivo Ćurković. Nakon bure u bosanskim medijima, koju je izazvao ovaj šovinistički disput, oglasio se i sam hrvatski predsjednik Josipović s riječima isprike i utjehe Bosancima. O ovoj vrsti bešćutne selekcije ljudi najtočnije riječi napisala je hercegovačka pjesnikinja Martina Mlinarević Sopta, koje ovdje prenosimo umjesto poante:

„Ne znam ima li Ivo Ćurković djecu, ali znam da po Bosni i Hercegovini imate klince koji nikad nisu vidjeli more i koji ga sanjaju svako novo ljeto, nadajući se da će otac baš ove godine uspjeti od plaća koje mjesecima kasne sastaviti neki iznos da im priušti spust ispod Biokova. Te da će golf dvica izdržati truskanje do tog beskrajnog plavetnila. Koliki gad moraš biti da privatiziraš more i jednom takvom čovjeku koji je upravo otišao djeci po sladoled, natjeraš suze u oči naslovom ‚Gosti koji su višak’?“.

No, ruku na srce, valja pokušati shvatiti i argumente dotičnog Ćurkovića, koji, vjerojatno, drži neki luksuzni restoran na rivijeri: bolje jedan bogat gost, nego sto siromašnih. Interes je bog. Novac je jedini bog i drugog boga nema. A glagol „imati“ sklanja se u potpuno drukčijoj deklinaciji od glagola „nemati“, upozoravao nas je još stari Krleža. Takva je ćud liberalnog kapitalizma. Za to smo se borili.

Maribor 2012

Tagovi:
Autor 12.8.2011. u 08:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija