Ljetopis: “ Šamar”, Buna, Trakošćan

Goran Sarić
Autor 20.9.2013. u 07:33

Ljetopis: “ Šamar”, Buna, Trakošćan

Popodne uoči promocije mog “Praškog šamara” prijatno iznenađenje. U dvorištu Lodges se iznenada, opet, pojavljuju Sandra i Predrag. Samo na kafu. Nisu, kažu, mogli doći samo po auto, koje im se u odlasku pokvarilo, a da ne svrate.

   Kratka, ma ope’ prelijepa ćakula.

   Izgleda da kiša, koja cijeli dan prijeti li prijeti, ipak zaobilazi Jezero – baš kao ona kragujevka. Oblačno i vjetrovito, a opet prijatno.

   Ognjište to veče – galerija dragih, opuštenih, suncem opaljenih lica. Neke ovog ljeta još nisam vidio. Kao kad idu na sijela, ljudi opet nose od kuće: ko rakiju, ko kolače, a neko, bogami, i pitu ili pogaču.

   A o samoj promociji – neću. To bi bilo kao da se hvalim. Zato, kao na starim longplejkama, samo: hvala. Hvala Ševki, Damiru, Borisu, Idani. Hvala Čarliju, Arti i Šanti, Gogi i Elmiru. Veliko hvala Ismiji i Ismetu, te dobrom Afanu Hajduku koji svako naše kulturno veče klapne drito iz Konjica i s nama sejri do kasno u noć.

   I da ne zaboravim: hvala vinu. Andrijinom!

***

Buna

Svi me zezaju što nikad nisam bio na Buni, u Blagaju. Zato ove godine, po ranijem čvrstom obećanju, sa ženom i prijateljima odlazim u to malo mjesto nadomak Mostara.

   Najveći riječni izvor u Evropi. Stara, nedavno renovirana derviška tekija koju još 1664. pominje slavni putopisac Evlija Ćelebija.

Nad vodom. Nad čudom od vode.

   S našim Mostarcima se sastajemo na prepunom parkingu. Sve je lijepo, ali za moj ukus malo previše “umiveno”, komercijalizovano. Previše restorana i terasa, pretrpanih štandova na kojima se prodaju svakakve drangulije. Puno, previše auta. Eh, što se dovde, k’o nekada, ne dolazi čezama?!

   Tersu, ma ništa ti ja ne volem, najviše mi u sjećanju ostaje čamac što upravo isplovljava iz velike pećine, i jedan bor, visoko gore, na okomitoj stijeni. Čime li se taj jadničak hrani?

   I još: bubamara na prijateljičinom kažiprstu. Uganjala je na stolnjaku, pa joj sad tepa: bubamaro, bubamaro, kaži mi, kaži…

 Njeno mi okruglo, od vrućine zajapureno lice i širok osmijeh namah uljepšaju dan. Sretna Mostarka u Blagaju – može li drugačije?!

 

***

Zagorje

 

Dvorac Trakošćan

Veče pred polazak u Krapiske Toplice, odlučujemo da sutrašnji dan iskoristimo za razgledanje dvorca Trakošćan. Meteorolozi za sutra prognoziraju loše vrijeme i kišu. Neću, vala, da prvi posjet  Zagorju provedem u apartmanu, pa da me u njemu čeka i Monika Beluči!

   Na put, osim našeg Tikija, s nama kreću Darijina sestra, badžo i njihov sin.

   I doista, sutra je tmurno, i lije, i to ona sitna, natapača. Ta čovjeka začas smokri do gole kože.

   Starom, uskom, vijugavom cestom kroz gustu se šumu spuštamo i penjemo ka jednom od najstarijih i, kažu, najljepših srednjovjekovnih zamkova u Hrvatskoj. I, već skoro na cilju, u njegovom podnožju prolazimo pored malog jezera, mutnog kao bijela kafa. Badžo kaže da se tu može uloviti lijepe ribe. Morebit, ali danas sigurno ne.

   A na vrhu brijega dvorac s kraja 13. vijeka doista izgleda impresivno. Kao da se zub vremena lomi o njega, ostavlja ga neokrznutog.

   U dugoj šetnji hodnicima, predvorjima i sobama dobro se osjeti duh vremena, mijena moda, stilova, tehnike i adeta. Huj vijekova vidljiv je na svakom kroku ovog prelijepog zdanja. Staro oružje: kubure i prelijepo izgravirane puške, neke toliko velike da kao da su njima lovili dinosauruse; tu je i bogato urešen namještaj. Najljepši je onaj iz 19. vijeka, ali ima lijepih i mnogo starijih komada; umjetničke slike: mračni portreti velikaša i vojnika koji su ovdje stolovali, jeli, pili i kurvali se – ganjali ljupke sluškinjice po mračnim kutovima Trakošćana. Ah, svi ti nekada važni i prevažni ini: vitovci, korvini, gyulayi, draškovići…

   Od slika, tu je gotovo cijeli opus Julijane Erdoedy, “…vjerojatno prve žene u Hrvatskoj koja je stekla naslov akademske slikarice.”

    Zanimljive su i fotografije grofa Juraja Draškovića, jednog od prvih hrvatskih fotoamatera i obnovitelja Trakošćana.

Neka ih, eto im njihov dvorac! Eto im lokanje i žderanje. Od toga se, kažu, dobija giht. Nego, što sam stariji, sve više se bavim praktičnim pitanjima: kako su se u ta davna vremena grijali? Nije li im zimi bilo studeno u ovim ogromnim sobama? Kako kupali, kako, da ‘prostite,  išli “u halu”? Stvari često nisu tako romantične kakvim se na prvi pogled čine.

Jedino im, tim plavokrvnima, zavidim na onom plemićkom “pripetavanju”, lovu na ljupke bijele kapice, i suknjičice.

Elem, nakon tri “debela” sata bazanja silazimo u restoran Dvorca da nešto prezalogajimo. Velika sala, a gostiju nigdje. Uskoro se pokazuje i zašto. Mješano meso koje dobijamo ni količinom ni kakvoćom ne služi na čast ovome mjestu. Da su ga iznijeli kakvom starom velikašu, smjesta bi im – i to s pravom – glavu odrubio!

Ma, od tog se objeda ni moj kućni miš ne bi najeo, a kamoli dobio giht!

 

 

 

  

 

Tagovi:
Goran Sarić
Autor 20.9.2013. u 07:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija