Ljetovanje sedamdesetih

tačno.net
Autor 17.8.2015. u 14:08

Ljetovanje sedamdesetih

Ključ od stana bi se u strogoj konspiraciji ostavljao prvoj komšinici, da zalijeva cvijeće dok smo mi na odmoru i usput prošpija po stanu kako mati drži složene posteljine.

Piše: Zvonimir Nikolić-  Al Jazeera

– E vidite onu planinu lijevo? Ondje sam ja…

– Znamo tata, pješice išao sa partizanima!

– A jesam vam to pričao?

– Jesi tata svaki put kada idemo na more…

Šest mjeseci prije smo znali kada roditelji imaju godišnji odmor. I kad ćemo na more. Uglavnom i gdje. Otac bi za dan putovanja uvijek izabrao radni dan da se izbjegnu gužve na putu.

Ključ od stana bi se u strogoj konspiraciji ostavljao prvoj komšinici, da zalijeva cvijeće dok smo mi na odmoru i usput prošpija po stanu kako mati drži složene posteljine, kakvo joj je suđe i je li fakat takva čistunica kakvom se predstavlja?

Sedmicu prije, stari bi otišao za svaki slučaj kod Đuke u Vogošću da malo ipak pregleda auto, jer ipak…dug je put do mora.

Dva dana prije, obično u večernjim satima, mi bi po mraku počeli snositi stvari, slagati ih u auto tako da bi već 24 sata prije puta auto bio pun u zaključanoj garaži. Stari bi opravdanje za to nalazio u riječima:

– Ne moraju vala svi znati da nas neće biti 20 dana, a i ko zna ko je sve u dosluhu i sa lopovima?

Dan prije samo bi rekao:

– Nado, auto je pun k’o šipak. Ne može više ni fildžan stat’. Ko je šta ponio, ponio. Nema više mjesta.

Pohovane šnicle i bataci

A mati bi obično baš taj posljednji dan napekla pohovanih šnicli i bataka za puta, spakovala sve to u onu aluminijsku kutiju sa kvačicom za podizanje poklopca na sredini i pitala se: – Ova trojica mogu dobro pojesti. Bože, jesam li dovoljno spakovala? Neka, ispohovaću ja još koju za svaki slučaj.

– Ako se nekome povraća ili nešto, neka povrati sad! Nema stajanja do „Bagrema“!

To su bile riječi našeg oca, sedamdesetih godina, ono jutro kada trebamo da krenemo na more u našem Princu 1200C, boje trule višnje, registarskih oznaka SA 234-28. Brat i ja bi se još onako bunovni zgledali i vjerovatno svaki u sebi bi pomislio – Kako ću povratiti ‘nako kad nije još ni svanulo kako treba?

Nekako bi se ugurali na zadnja sjedišta jer je Prinz imao dvoja vrata, a mati bi negdje između nas gurnula ceker sa pohovanim šniclama i rekla:

– Djeco, ako je ko gladan – bujrum!

Onaj miris šnicli i bataka bi u pola pet ujutro automatski izazvao nagon na povraćanje, ali suzdržavali smo se nekako.

I kada se svi i sve naše stvari konačno smjestimo, stari bi izvadio češalj iz džepa, namjestio frizuru, pregledao jesmo li svi kako treba u autu, skrenuo nam pažnju da namjestimo glavu plastičnom cuki iza zadnjih sjedišta, da klima glavom dok se vozimo i lagano bi krenuli.

Prije toga bi izvukao antenu na autu da možemo na radio aparatu marke „Blaupunkt“ slušati muziku i jutarnje vijesti.

Usput bi pozvonio komšiji Džeko Safetu da vidi jesu li oni spremni, jer isti dan putuju, a opet je nekako lakše kada se ide u koloni. Bar dvojica.

Mati bi u sebi ponavljala neku molitvu, da li Svetom Anti ili nekom drugom svecu da sretno doputujemo i da se još sretnije vratimo svojoj kući.

Nas dvojica bi već oko Blažuja navalili da jedemo. Stari bi nas pogledao u retrovizor i rekao:

– Nado, vidi ove dvojice – k’o da su došli iz Bijafre?

Nismo tada ni znali šta je Bijafra, ali smo bili sigurni da tamo ima dosta gladnih ljudi.

Sve bi nekako i funkcionisalo u putu do Ivana. E, te serpentine na starom putu su bile najgore. Safet bi već u podnožju planine parkirao svog „Fiću“, izašao iz auta da malo podigne poklopac motora i pričvrsti ga nekakvom letvicom da se motor što više hladi, da ne prokuha.

Brat i ja bi držali najlonske kese ispred sebe za svaki slučaj ako one pohovane šnicle naprave kakvu uzbunu u stomaku.

Konačno „Bagrem“

Nakon traume od serpentina, spustili bi se konačno do Konjica. Tada bi svi nekako odahnuli znajući da će brzo „Bagrem“ i kafa koju su roditelji pili u bašti u debeloj hladovini. Dragan i ja bi pili Cocktu da pokušamo provariti onu hranu iz aluminijske kutije, a otac bi tu našu Cocktu obično prokomentarisao:

– E neka ste baš uzeli to gazirano. Sad kad vam se sve zbućkuriša u stomaku, nemojte meni kukat’.

Sljedeća stanica je bio Mostar i ručak kod tetke Danice.

Nakon ručka, po najvećem zvizdanu bi krenuli dalje. Tek tada bi se naši stomaci uzburkali od ručka i kolača koje smo pojeli. Ali znali smo da je sljedeća stanica pijaca u Metkoviću, jer kako je stari govorio – nigdje na svijetu nema boljeg paradajza nego tamo.

Iza Opuzena bi se takmičili ko će prvi ugledati more. Poslije sam i ja to isto radio sa svojom djecom.

Tih godina gotovo svaka veća firma je imala i svoje odmaralište na moru. Ako ne bi bilo mjesta u periodu koji je našima odgovarao, bio je u Radićevoj ulici neki Biro za odmor i rekreaciju preko kojeg se moglo uplatiti i ljetovanje u odmaralištu nekih drugih firmi.

Granice među republikama nisu postojale, sve se plaćalo u dinarima, a sva naša ljetovanja su bila na potezu od Dubrovnika do Makarske. Tako smo ljetovali u Zatonu, Neumu, Komarni, Orebiću, Podgori, Drašnicama, Drveniku, Makarskoj… Sjevernije od Makarske se nije ni išlo.

Valjda je bilo predaleko.

Mati bi u toku cijelog putovanja upozoravala oca na saobraćajne znakove usput. Negdje do Mostara otac bi to i nekako trpio. Poslije Mostara bi mu prekipilo i samo bi rekao:

– Nado, znaš li ti da ovaj auto može ići 140 na sat? Nemoj me tjerat’ da ga za inat naberem do daske, pa taman ne znam koliko kazni platio!

Mati bi se tada malo ušutila i poneki znak bi i preskočila.

Svako ljetovanje sam pamtio po tome što bi se roditelji prvo jutro ustali slomljeni. Stari bi obično uz jutarnju kafu na balkonu komentarisao: – A kakav je ovo krevet, majko moja? Oka nisam sklopio. Zapiši kada ću sljedeći put otići na more bez svog jastuka.

Rado vas se sjećamo i puno pozdravljamo

Već drugi dan bi se kupile razglednice mjesta u kojem smo bili i uz velike pozdrave i rada sjećanja poslane familiji i prijateljima.

Otac bi na ljetovanju ispucao bar tri filma na fotoaparatu “Zorki 6” i nije bilo niti jedne slučajne fotografije. Za svaku je pažljivo birana pozadina i poza za fotografisanje.

Svaki put bi se sa mora vraćali sa još više stvari jer bi stari uvijek kupio neke nove kamp stolice ili dušek za plažu od Čeha koji su se vraćali sa mora i rasprodavali stvari koje im neće trebati narednih godina. Dok opet ne dobiju odobrenje za ljetovanje.

Ipak bila su to neka lijepa vremena. Doduše, bili smo mladi, bezbrižni i jako sretni kada bi na obližnjoj pijaci kupili peškir na kojem je pisalo Mundial 1974.

Kao uspomenu na jedno lijepo ljetovanje….

***

P.S. Tridesetak godina kasnije…

– Evo ga djeco – tabla „Lokve“. Ovdje sam ja…

– Znamo tata, znamo! Ovdje si u ratu išao pješke sa svojom jedinicom.

– A pričao sam vam to?

– Jesi tata. Svaki put.

 

tačno.net
Autor 17.8.2015. u 14:08