Nitko Hrvatsku ne voli kao njezini političari. Barem nitko o tome ne govori tako često, s toliko strasti i razmetanja. Istovremeno, nitko političare ne štiti i ne voli tako dobro kao što oni to rade između sebe. Inače bi bilo nemoguće zamisliti Slavka Linića, Željka Jovanovića i Luku Denonu da taman pred početak najavljenih javnih prosvjeda protiv Vlade izjave kako oni ne podržavaju prosvjede. Valjda su ljudi zadrti europejci, neće da tamo neka ulica kroji pravdu, da rulja podmeće glavu pod barikade i koristi besplatni prijevoz u policijskim maricama do prvog pritvora.
Oni podržavaju civilno društvo, ali ne bi da ulica bude mjesto za promjene. Rado bi došli na vlast, ali na izborima, nikako uz pomoć nezadovoljnih građana na ulicama. Jer, ne bi bilo dobro da netko Vladi danas pokaže zube, šutne je nogom u dupe i pošalje tamo gdje joj je mjesto. Sutra bi se isto moglo dogoditi i nekoj drugoj vladi. Recimo onoj SDP-ovskoj u čiju bi nepotkupljivost, sposobnost i viziju birači trebali vjerovati i posrljati na izbore. I jednog dana, recimo u veljači 2012., naletjeti na policijski kordon i barikade na Markovu trgu uzaludno vičući: “Zoki, mi smo gladni”.
Politika u Hrvatskoj odavno se zadovoljava formom i ne brine o sadržaju. Nije važno što stvarno žele ili misle birači, već kako što brže stići do njihovih glasova. Nije bitno koliko stvarno ima nezaposlenih, već kako popraviti statistiku o istom. Nema veze što je sve više sirotinje na svakom koraku ako BDP poraste barem za milimetar. Odmah će netko slavodobitno objaviti da je recesija u Hrvatskoj završila. Kad skaču cijene u državi, goriva, kruha ili struje onda vladajuće s pravom treba popljuvati, a kad se poveća prirez ili cijena vode u Rijeci onda je to opravdano. Ovisno tko o tome govori. Ispada da je istina jedan sasvim relativan pojam.
Kad se treba verbalno boriti protiv korupcije svi trče u prve redove, a onda zovu okolo pokušavajući zaposliti rođaka, tetku, prijatelja ili tek površnog poznanika od kojeg bi se usluga mogla dobro naplatiti. Vlastodršci se tu znaju snaći. Teško je običnim smrtnicima kad treba naći krevet u bolnici, dobiti lokacijsku ili građevinsku dozvolu. Naplatiti račun ili dobiti plaću. Bez raznoraznih “veza i vezica” u Hrvatskoj nitko ne može preživjeti. Utoliko je i borba protiv korupcije samo predstava, retuširano lice u ogledalima pisoara na Markovu trgu. Između crnih limuzina, službenih šofera i zaštitara kraj kojih je zabranjeno okupljanje. Tamo se ljubav prema Hrvatskoj i njezinim građanima zorno dokazuje iz dana u dan. Željeznom ogradom i hrpom šljemova. Ljubav je s laganim okusom pendreka. Tim više je svaki pokušaj prosvjedovanja vrijedan pažnje i podrške, što god tko o tome mislio.
P.S. Bok Duco
