Ljubo R. Weiss: Da li je glas sucaTheodora Merona, glas koji je odlučio?
Povezani članci
- Hercegovinizacija Hrvatske
- Esad Bajtal: Pendrek ne može utoliti glad
- Heni Erceg: Bal vampira
- Odgovor na “federalizam”: Bh. parlamentarci traže da se Srbima u Hrvatskoj vrati konstitutivnost
- Povratak Predraga Lucića: Boračko jezero svjedočilo trijumfu duha nad palankom
- Hrvatska između “kukuriku” i “kukulele”
U euforičnoj proslavi odluka Haaškog suda gotovo je neopaženo prošao sastav Žalbenog vijeća kao i predsjedavajući sudac Theodor Meron. Od jučer ujutro (petak, 16.11.2012.) slušao sam razne komentare i izjave, ali nisam zamijetio da se itko ozbiljno zapitao tko je ta starina od suca koji je ipak iznenadio mnoge. Sada, kao što je običaj u našoj manipulativnoj i često politički i pravno neosviještenoj sredini zamalo svi su očekivali oslobađajuću presudu, to se kao moglo očekivati itd. i tsl. Ti generali poslije bitke, kada se već zna tko je metaforički, pobijedio a tko izgubio, nikada mi nisu u životu bili simpatični. Zašto tajiti, i ja sam, s uvidom u informacije koje su mi bile dostupne do petka ujutro, očekivao osuđujuću presudu, istina znatno ublaženu, prije svega zato što je teza o zločinačkom pothvatu više zvučala kao politička, a puno manje kao pravna konstrukcija. Iako ne znam puno o vojnim doktrinama i ratnim operacijama, i samo prekomjerno granatiranje činilo mi se za raspravu. Međutim već u pola seanse izvještavanja o slučaju Gotovina – Markač taj sudac koji je u ove godine napunio 82 godine (rođen je 28. travnja 1930., u Kaliszu, u Poljskoj), navijestio je oslobađajuću presudu, a zatim staloženo, točku po točku, strogim pravničkim rječnikom, doveo u pitanju cijelu optužnicu. Bilo je tu i tamo upozorenja da se radi o neovisnom, strogom sucu, čovjeku koji ima iza sebe sjajnu pravničku karijeru, čovjeku na kojeg je teško utjecati i kojeg mogu impresionirati samo činjenice tj. istina. Previše se pažnje posvećivalo Carli del Ponte, Serge Brammertzu i drugim zastupnicima optužbe, (ne)suradnji s Haškim sudom, radu nacionalnih policija, a premalo pravnim stručnjacima. Zašto?? Zato, što se u nas, nažalost, proširila fama o ICTY-ju kao političkoj a ne pravnoj instituciji, a opet, po mom subjektivnom sudu, tome su pridonijeli i mediji – nekompetentni novinari, posebno tzv. novinari opće prakse. „Balkanci“, uvjetno rečeno, u svakoj, ama zamalo svakoj stvari i pojavi vide politiku, a malo ili nimalo struku odnosno profesionalnost, etiku, moral…
JOŠ O ISKUSNOM I SMJELOM SUCU MERONU
A da se novinari mogu specijalizirati, kao što je to u nekim razdobljima naše povijesti bio slučaj, primijetili bi da je ovaj američki pravnik poljsko-židovskog porijekla bio od ožujka 2003 do studenog 2005 i predsjednik ICTY-a i na tu dužnost imenovan ponovo u studenom 2011. U prosincu 2011 uslijedio je njegov izbor za suca Međunarodnog ad – hoc Kaznenog suda (IRMCT) koji od srpnja 2012.vrijedi kao institucija nasljednica Međunarodnog suda za Jugoslaviju i Ruandu, i kasnije je izabran za predsjednika IRMCT-a. Zapravo, iako ni on ne može pobjeći sasvim od svog okruženja i anglosaksonskog načina vaganja pravde, radi se o neospornom autoritetu u međunarodnom pravu. Jer, pokazao je, zanimaju ga prvenstveno dokazi i protudokazi, uvjerljivost svjedoka i svjedočenja, za razliku od nekih sudaca, neda se impresionirati prvostupanjskim presudama nego traži i sam slabe i najslabije točke optužnice, odnosno, pažljivo čita žalbe optuženih i njihovih odvjetničkih timova.
Theodor Meron studrao je pravo na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, zatim na čuvenom Harvardu. Kao da mu to nije bilo dovoljno, studirao je i na Cambridgu. Godine 1977 postaje profesor za međunarodno pravo na Graduate Institute of international Studies, a od 1994 bio je profesor na New York University. Godine 1987 primio je ASIL Certificate of Merit , rekli bi priznanje-povelju Američkog društva za međunarodno pravo za godinu ranije objavljeno djelo Human Rights Law Making in the United Nations te 2006 Manley – O – Hudson- Medaille za istaknute zasluge u području međunarodnog prava. Kao preživjeli nacističkih logora zna dobro što su to deportacije stanovništva, što je bila jedna od točki srušene optužnice.
Naravno, zasluge za oslobađajuću presudu generalima pripadaju i Gregu Keohu, Goranu Mikuličiću, Luki Mišetiću kao i mnogim manje-više za laike anonimnim pravnim stručnjacima. Dobro je znati da je pojačanje tima obrane s Gregom Koehe bio dobar potez, a vjerojatno se imalo na umu i njegovu dosadašnju karijeru pravnika i odvjetnika, ne tako dalekog od USA pravosuđa, te nagrade i povelje koje je taj odvjetnik iz odvjetničke kancelarije GreenbergTraurig, s filijalama od Londona preko Tel Aviva do Floride, dobio, ne slučajno. Prvo je trebalo uvjeriti suce Patricka Robinsona s Jamaike i Mehmeta Gueneya iz Turske da se Gotovini i Markaču naveliko pakovalo, a zatim neutralizirati Fausta Pocara, člana Vijeća iz Italije, te Carmela Agiusa s Malte (čija izdvojena mišljenja je sudac Meron u više navrata navodio),. No, ipak je jasno da u trenutku kada je u Žalbenom vijeću odnos glasovanja sudaca bio 2 . 2, glas iskusnog starine Theodora Merona bio je presudan. U tom opredjeljivanju valja gledati i pobjedu pravne struke, ali ne zanemariti i osobnu hrabrost suca Merona.
Jer, ne događa se u sudskoj praksi da netko već bude prvostupanjski osuđen za zločine protiv čovječenosti te kršenje ratnog prava i običaja – Gotovina na 24 i Markač na 18 godina -, da bi na kraju sudske oluje obojica bili oslobođeni i našli se u domovini.
PRIČA O RATU NIJE ZAVRŠENA
Priča s oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču ni u kojem slučaju nije završena. Naime, za one koji su se u ratu osjećali, pa i danas se osjećaju žrtvama nasilja, za one koji su u ratu izgubili svoje najbliže, za one koji ne znaju ni danas za sudbinu nestalih, za mnoge izbjeglice i prognane, rat će ostati tema dok su živi. Ratove normalan čovek, mišljenja sam, ne želi, ratovi imaju na stotine razloga i nekoliko povoda, ali oni su, naraštajima, dio naših života, pogotovo posljedice ratova. Bojim se da su dio raznih civilizacija i sustava, no dobro je znati ponovo i ponovo da postoje konvencije o položaju zarobljenika, dobri ali i vrlo loši ratni običaji, da postoje, i u tim krajnje neljudskim uvjetima zakoni i konvencije, da ako nisu za civilne žrtve Oluje i poslije nje, krivi Gotovina i Markač, da netko ipak jest, jer „postolujni“ leševi su trajna opomena i izazov za hrvatsko pravosuđe, da ratovi ne padaju s neba nego da imaju svoje ne-ljudske uzroke, naposljetku, da postoji pravda, spora, ali dostižna.
I kako sam stariji, i kako s velikom zabrinutošću slušam vijesti iz Izraela, s Bliskog i SrednjegIstoka, koje me asociraju na ratne bubnjeve, sve češće posežem za starim i svetim spisima. U jednom takvom (Talmudu) nalazim i ove rečenice:
„On bijaše rekao:
Rođeni su tu da umru, umrli da ožive, a živi da im bude suđeno, na njima je spoznati, obznaniti i priznati da je On B-g, On – tvorac, On – stvoritelj, On – taj koji (sve) shvaća, On – sudac, On – svjedok, On tužitelj, da će On u budućnosti suditi.
Neka je blagoslovljen On, pred kojim nema NEPRAVDE, nema ZABORAVA, ni PRISTRANOSTI, ni PRIMANJA MITA,(podvukao Lj.R.W.) jer je sve Njegovo.I znaj da je sve prema računu.“
I samo ON zna, pored suca Merona, kada je i da li je sucu Meronu tih osamdesetak riječi bilo poznato prije davanja svog glasa i prije izricanja oslobađajuće presude za hrvatske generale.