Ljubo R. Weiss: ODLAZAK „JASTREBA“ ILI ARIKA MIROTVORCA?

Ljubo Ruben Weiss
Autor 13.1.2014. u 07:36

Ljubo R. Weiss: ODLAZAK „JASTREBA“ ILI ARIKA MIROTVORCA?

Foto: SITA

Smrt nijednog generala današnjice neće izazvati veće kontroverzije nego smrt Ariela Sharona, izraelskog generala i političara koji je nakon osmogodišnje kome umro u bolnici u Izraelu. Jedni će hvaliti njegove vojne vještine i hrabrost i nazivati  „nepobjedivi Arik i heroj Izraela“ drugi će ga  označavati „najvećim jastrebom izraelske politike od osnutka države 1948. godine.“ Neke će odmah njegovi ime asocirati na pokolj u logorima Sabra i Chatila, u Libanonu, a neke da je najmanje tri puta vodio izraelske trupe u ratovima s arapskim susjedima i sva tri puta –  pobijedio!  Ipak, u sjeni Sabre i Chatile, gdje je i jedan belgijski sud odbio optužnice o njegovoj krivnji i odgovornosti, i utvrdio da se radilo o obračunu libanonskih milicija (falangista), ali i njegove ostavke 1983., nakon istraga Kahanove komisije (odgovornost za ignoriranje opasnosti od krvoprolića),  pod međunarodnim pritiskom, odvijao se njegov nesvakidašnji život i politička karijera. Jedni će se pozivati na propagandističke tekstove iz Brozova vremena kada je Izrael, ma što učinio, agresor, propagator cionizma kao rasističke politike,  umjerenjaci pa i realisti konstatirat će pravo Izraela, članice UN,  na samoobranu i priznati IDF-u (Israel Defence Forces, hebr. ZAHAL) izvježbanost, motiviranost i vojno umijeće da izađu na kraj s brojčano, pa i tehnički superiornim vojnim protivnicima. Ako bi uzeli samo činjenicu da je umro u subotu za šabat, bilo bi to dovoljno da ga se proglasi pravednikom, jer pravednik je svatko tko umre u vrijeme šabata. Ariel  znači lav božji (ari je lav, a el je Bog). Također, to je vrsta gazele koja živi na Bliskom istoku, no figurom je najmanje podsjećao na gazelu.

HRVATSKA LJEVICA I DESNICA RAZLIČITO O SHARONU

    Izrael i Bliski istok bio je, i jest, pogodna pozornica salonskim ljevičarima da iskažu svu netrpeljivost prema Izraelu i izraelskoj vojsci vadeći iz zemljopisnog, geostrateškog i geopolitičkog  konteksta događaje u Izraelu i oko njega (kriv za pokolj u Sabri i Chatili, ratni zločinac koji je trebao završiti u Haagu). S druge strane, postoji još jedan zanimljiv fenomen u ocjeni Izraela i izraelske vojske pa i njihovih generala – svojevrsno udivljenje  izraelskoj vojsci i obavještajnim službama Izraela, a koje dolazi, uvjetno rečeno, od hrvatske desnice (Ariel je židovski Gotovina, nebeski lav, izraelski junak i domoljub).

  I u svemu tome zapravo izostaje uvid u obično TKO JE TKO U IZRAELSKOJ VOJSCI I POLITICI?

 Ariel Sharon je rođen 1928. kao sin Židova iz Poljske (otac)   Rusije (majka) pravim imenom i prezimenom  Ariel Scheinermann, u Kfar Malalu, na jednoj farmi u pustinji Negev. Već kao dječak s petnaestak godina priključio se Hagani, vojnoj organizaciji židovskih doseljenika, koja je postala jezgra izraelske vojske: u njoj su stasali i Menahem Begin i Itzak Shamir, mnogi  kasniji izraelski generali i političari. Suprotno predrasudama, Sharon je bio solidno obrazovan vojni časnik: pedesetih godina studirao je povijest i orijentalistiku, a zatim se upisao na Pravni fakultet u Tel Avivu. Godinu dana prije studija proveo je 29-godišnji Sharon studentsku godinu na Chamberley Staff College  u Velikoj Britaniji. Nikada se neće saznati ni to koliko je njegov turbulentan privatni život utjecao na njegove vojne i političke odluke –  njegova prva žena Margalit umrla je prilikom  auto nesreće, zajednički sin Gur stradao je smrtno kao jedanaestogodišnjak igrajući se s oružjem. Sharonova druga žena, sestra prve, umrla je od raka i u nemogućnosti da zajedno proslave izbor Sharona za izraelskog premijera, nakon duge zajedničke borbe za taj prestižni položaj u Izraelu i u dijelu svijeta.  Dva odrasla sina, Gilad i Omri, činili su sve što djeca mogu činiti za roditelja da bi ga održali na životu –  vozili ga na farmu u nadi da će se u tom okruženju prirode, uz nasade i životinje, u okruženje u koje se za života  rado povlačio,  probuditi se iz kome, vratili ga natrag u bolnicu osluškujući svaki trag aktivnosti mozga koji je ipak odumirao.

SJAJ RATNIH OLUJA I STVARANJE KARIZME

   Popularnost je stekao  u šestodnevnom ratu 1967. zapovijedajući tenkovskom divizijom kada je do izražaja došla njegova uspješna vojna taktika. Nju je moguće objasniti i time da je kao sabra ( rođeni Izraelac) poznavao odlično teren ratovanja (većinom pjeskovito tlo) ali i mentalitet arapskih vojnika  sklonih panici nakon prvih poraza. Godine 1972. napušta vojsku, ali već 1973. u nju se vraća i u vrijeme Jom-Kipurskog rata angažiran je kao komandant tenkovske divizije gdje je Izrael bukvalno zatečen na spavanju zbog religijskog blagdana, ali je nakon nekoliko prodora egipatske vojske upravo Sharon pridonio kontraudaru i forsiranju Sueskog kanala pontonskim mostom, i daljnjim nadiranjem  koje je zaustavljeno primirjem samo šezdesetak kilometara do Kaira. Iz Jom-Kipurskog rata vratio se ovjenčan slavom pobjednika i stekao je karizmu koju je nosio sve do moždanog udara početkom 2006. godine. Iste godine, dakle 1973. bio je jedan od osnivača Likud stranke, smještene na desno u izraelskom Knesset pejzažu, i kao njen predstavnik obnašao je razne ministarske dužnosti, sve do ministra poljoprivrede, graditeljstva i ministra vanjskih poslova. Poput još nekih izraelskih generala (npr. Ytzaka Rabina) od zagovornika beskompromisne politike prema Palestincima i „patrona“ židovskih doseljenika pred moždani udar postao je glasnik mira, shvativši da je vojnim sredstvima  nemoguće riješiti stoljetni konflikt Arapa i Izraelaca. On je bio ključni propagator ideje da se IDF povuče iz pojasa Gaze što je i učinjeno. U jednom trenutku govorio je doseljenicima: „Sada se svatko mora pokrenuti, požuriti i zgrabiti što više brežuljaka kako bi se izgradila naselja“, da bi početkom XXI  stoljeća rekao: „Vidio sam sva lica rata. Vidio sam kako su mi prijatelji izgubili živote. I sam sam bio dva puta ranjen.  Morao sam donositi odluke o životu i smrti. Dakle, razumijem značenje mira… i mir mora Židovima donijeti sigurnost u našoj zemlji. To mora biti mir za više naraštaja!“

ROĐENI VOJNIK, ALI BEZ VIZIJA?

    Time je izazvao žučne polemike, pa i u sukobe u Likudu koji je napustio i osnovao centrističku stranku Kadima. Koliko je bio kontroverzan svjedoči i reagiranje izraelske javnosti na vijest o njegovoj smrti: Čitavu subotu  slušali i gledali su Izraelci na TV mišljenja o njemu – uglavnom su bila podijeljena, ovisno s kojeg dijela političkog spektra dolazi onaj tko ocjenjuje njegovu ulogu u recentnoj izraelskoj povijesti. Lijevi ga kritiziraju jer nije bio  pristalica  samostalne palestinsku države, desni također jer je povukao vojsku i stanovništvo (naseljenike) iz područja Gaze – na silu uz pomoć vojske – pa smatraju da ih je izdao. U biti svi se slažu da je bio odličan vojnik, profesionalan, odgovoran, veliki borac za Izrael – ali suviše praktičar – tj. vukla ga je  “dnevna politika trenutka”, nije imao viziju kako riješiti probleme odnosa s Palestincima. Pokazao se mnogo puta praktičarom  i pragmatičarom koji reagira na okolnosti, na trenutnu situaciju i odnos snaga, a nisu ga puno zanimale ideološke premise i vizije razvoja države, iako je bio i ministar u portfeljima gdje se odlučivalo baš o razvoju zemlje. Kao rođeni vojnik u pustinji, dobar za  bitke i ratove, no u miru kada treba donositi drugu vrstu odluka, odluke na dugi rok i biti mnogo elastičniji nego kao general, znao je zakazati. Nije volio kompromise, a o tome svjedoči i činjenica, da i u trenutku dok je pregovarao pod patronatom SAD u Marylandu sa Jaserom Arafatom, vođom PLO, nije mu želio pružiti ruku. Gledao ga je kao onoga koji je organizirao terorističke akte, otmice aviona i sl. a takav vojnički pogled na osobe i politiku nije vodio do  dugoročnog rješenja  stoljetnog sukoba s arapskim svijetom. Tek zadnjih godina pred moždani udar, sklon je bio kompromisima. ali  moždani udar bio je brži od njegova mirotvorstva. Ima onih koji tvrde da je zahvaljujući Arielu Sharonu Izrael preživio najteža razdoblja svog postojanja, kao i onih koji tvrde da je poživio svijet bi svjedočio trajnom i dugoročnom rješenju bliskoistočnog sukoba.

  Ovako svjedočio je svojevrsnom medicinskom fenomenu, i nagađanju javnost pa i stručnjaka da li taj čovjek koji leži osam godina, poput mumije, ali smirena lica, ipak  osjeća okolinu?

DA LI MU JE SRCE KUCALO ZA NEKI NOVI I DRUGAČIJI IZRAEL?

   Ariel Sharon pokopa se uz vojne počasti, počašćen je državnim pogrebom, tisuće ljudi dolazi na plato pred izraelski parlament pokloniti mu se! Medicina će nam ostati dužna odgovor kako je radio taj „buldožer“ još osam godina nakon što je mozak manje-više prestao funkcionirati, a srce je kucalo, vjerojatno, za neki novi i drugačiji Izrael.

    Ostaje neosporna  činjenica, uzimali jedno ili drugo lice Ariela Sharona u obzir, uz Davida Ben Guriona, Menahema Begina, Goldu Meir, Moshu  Dayana, Yitzaka Rabina  i sadašnjeg predsjednika Izraela Shimona Peresa, nijedan izraelski političar nije toliko dugo i značajno utjecao na prilike u Izraelu i na Bliskom istoku kao Sharon. Za jedne buldožer, seljak koji je postao general,  jastreb, prevrtljivac,  „hardliner“prema Palestincima, čak i zločinac, a za druge Arik mirotvorac, junak koji je pokušao preskočiti vlastitu sjenku, čovjek kojeg je mogla pobijediti samo – teška bolest i na kraju, smrt.

    (12. 01. 2014.)

Ljubo Ruben Weiss
Autor 13.1.2014. u 07:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija