Ljubo R. Weiss: Povodom presuda u Haagu: Mostar, Stari most – Bogdan Bogdanović i Vladimir Kreća

Ljubo Ruben Weiss
Autor 31.5.2013. u 08:03

Izdvajamo

  • Udar na mostove udar je na zajedništvo, rušenje mosta je huljski udar na prometnicu koja život znači. Prve građevine, pored kuća, bili su mostovi, i rušenje mostova može se usporediti s ubijanjem ljudi, to je ZLOČIN! Rušeći mostove političari su gradili MITOVE – vlastite (o snazi i nepobjedivosti), mitove  o drugima – četnicima, ustašama kao vjekovnim neprijateljima. Mostovi se ruše, mitovi se učvršćuju. Vjekovna priča o dobrima i zlima se nastavlja, priča o graditeljima i rušiteljima se nastavlja. Časno je biti među graditeljima, braniteljima ljudi i gradova. Gradovi i mostovi su neuništivi kao i radost života! Nažalost, mitovi su žilavi, skoro neuništivi. Nadajmo se – više mostova, manje mitova i mitomana!

Povezani članci

Ljubo R. Weiss: Povodom presuda u Haagu: Mostar, Stari most  – Bogdan Bogdanović i Vladimir Kreća

Mostovi se ruše, mitovi se učvršćuju.

Ovaj tekst nije svakidašnji tekst, on je memento na jedno vrijeme kada su glasovi razuma bili tihi, pretihi u odnosu na grmljavinu topova i zvuk koji nastaje kada se kamene gromade urušavaju u rijeku Neretvu, nakon što je pogođen tenkovskim projektilima Stari most u Mostaru, u studenom godine 1993. Vjerujem da mnogi kada se kaže MOSTAR zapravo i ne pomišljaju na Stari most odnosno mostare, čuvare mosta, po kojima je grad, podno Veleža i Prenja, osnovan još 1452., dobio  ime.

 Dana 16. studenog 1995. u jednoj maloj, neuglednoj knjižari – antikvarijatu u Beču nije bilo više mjesta ni za iglu. Ne bez ponosa ističem da u tom prostoru, „refugiumu za izgubljene duše, carstvu znatiželjnih i ljubopitljivih“, gost je bio Bogdan Bogadanović, a tema je bila SRUŠENI MOSTOVI, SRUŠENI – UČVRŠĆENI MITOVI? Bilo je to jedno od niza „sijela“ koje je knjižara-antikvarijat tih godina organizirala okupljajući većinom pacifistički orijentirane književnice i književnike ex-Jugoslavije i Austrije, druge umjetnike, ali i publiku željnu materinske riječi i „drugačijeg mišljenja“. Bogdana Bogdanovića kao gospodar te oaze nisam trebao posebno predstavljati, ali ipak trebalo je dati neki uvod u riječ Bogdana Bogdanovića, „ukletog neimara“ i srpskog disidenta koji je tih godina, zahvaljujući Mili Doru, austrijskom književniku srpskog porijekla, i Lojzetu Wieseru, izdavaču iz Klagenfurta, našao, zajedno sa suprugom Ksenijom, sklonište u Beču.

„Porušeni su u ratu brojni mostovi – u Osijeku, na Maslenici, prije dvije godine srušen je Stari most u Mostaru… Udar na mostove udar je na zajedništvo, rušenje mosta je huljski udar na prometnicu koja život znači. Prve građevine, pored kuća, bili su mostovi, i rušenje mostova može se usporediti s ubijanjem ljudi, to je ZLOČIN! Rušeći mostove političari su gradili MITOVE – vlastite (o snazi i nepobjedivosti), mitove  o drugima – četnicima, ustašama kao vjekovnim neprijateljima. Mostovi se ruše, mitovi se učvršćuju. Vjekovna priča o dobrima i zlima se nastavlja, priča o graditeljima i rušiteljima se nastavlja. Časno je biti među graditeljima, braniteljima ljudi i gradova. Gradovi i mostovi su neuništivi kao i radost života! Nažalost, mitovi su žilavi, skoro neuništivi. Nadajmo se – više mostova, manje mitova i mitomana!“

Zatim je progovorio Bogdan Bogdanović svojim mirnim glasom, pokriven kao snijeg bijelim sjedinama, jednostavan, a ipak mudar i dubok:

„Mitovi, sami po sebi, nisu loši. Narodi imaju pravo na mit, ali nemaju pravo na LAŽNE MITOVE! Mit o „nebeskoj Srbiji“ je čisti idiotizam, naopaki, lažni mit, kao što je to i kosovski mit. Lažni mit treba ubiti, naša je dužnost osuđivati lažne mitove. Mostarski most nije samo most, on je alegorija, alegorija o spojenim obalama jedne rijeke, o zajedništvu grada i ljudi u njemu.

Grad  treba braniti, u grad treba imati povjerenje. Svaka podjela grada je smrt grada. I odbranu grada ne treba bukvalno shvatiti, više u prenesenom značenju. Mora ih se braniti od antigradskih, negradskih ljudi.“

Bogdan Bogdanović govorio je i o Sarajevu i ustvrdio da je Sarajevo probojem blokade obranjeno i sada je najvažnije da ne ostane podijeljen grad, jer podijeljen grad  je priznanje poraza, to je divljaštvo! Govorio je tako Bogdan Bogdanović i o obnovi gradova, gradovima na vodi (Venecija, Amsterdam, Sankt Petersburg), o Dunavu i Beogradu te Zemunu, o gradu kao živom biću. Završio je s „optimističkom formulom“:

„Ostati sam lepa je stvar, suprotstaviti se gomili kao pojedinac lepa je stvar, lepo je ne izgubiti sebe!“

On,  taj srpski i jugoslavenski arhitekt, filozof i umjetnik (malo je poznato da je jednu od svojih knjiga na njemačkom – Die Stadt und der Tod – Grad i  smrt, crnih korica, sam ilustrirao svojim crtežima, a koliki je bio buntovnik svjedoči i činjenica da ćete zalud njegov grob tražiti na Novom groblju u Beogradu, možda i u Aleji velikana. Kada je pred smrt saznao da je u Aleji velikana pokopan i Željko Ražnatović Arkan, njegova jedna od posljednjih  želja bila je da bude pokopan u podnožju spomenika židovskim (jevrejskim) žrtvama fašizma na Jevrejskom grobljiu u Beogradu koji je bio njegov prvi spomenički objekt, dovršen 1952. godine. Uz odobrenje beogradske jevrejske opštine, nakon njegove smrti 2010. godine u Beču, to je i učinjeno. Autor Kamenog cvijeta u Jasenovcu, posvećenog svim žrtvama Jasenovca, našao je svoje zadnje počivalište među pokojnicima prezimena Danon, Davičo, Demajo, Finci, Talvi…

Bogdan Bogdanović nije znao da je dvije godine ranije, negdje u studenom 1993., jedan fantast po imenu Vladimir Kreća, bivši kapetan  JNA, donio na većem stiroporu ispisanu pjesmu flomasterom, koju smo zajedno stavili u izlog knjižare- antikvarijata. Ne sjećam se da li je bila naslovljena kao STARI MOST, ali glasi:

   9. 11. 1993.

Most,
Štogod vjekova –gost
Bio
Kao da nije treb o
Pa se
Vratio u – nebo

Ostala rjeka
Da čeka
Nevjesta
Huda do vjeka,
KAO DA KAMENA FALI
A mi
I dalje
Sitni zlobni mali

 

Bečki drug Vladimir Kreća, sa Helenom, otišao je iz carstvujućeg grada, iz svjetske metropole, za Kanadu, u grad Calgari. Pisao sam mu 20. kolovoza 1999. kao „pismo Vladi u Kanadi“:

„Sve njih odgovorne u – Haag! Objavljuju se već antologije ratne poezije i sastavljači ne objavljuju pjesmu antologijske vrijednosti. Ne mora biti u antologijama, ona je u našim srcima i memorijama.“

I što još dodati?? Da je Stari most bio dio UNESCOVE svjetske kulturne baštine, i izgradio ga je turski graditelj Hajrudin 1566. godine, u vrijeme bez kompjutera, bila je to najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dvadeset godina poslije rušenja Starog mosta jednom od onih koji je pridonio njegovom rušenju izrečena je nepravomoćna sudska presuda. Ne znam da li je sud u Haagu spominjao urbanocid u optužnici, ali iako nepravomoćna, iako spora, pravda je zadovoljena.

Obnovljen je Stari most, izgrađen „još stariji i još ljepši“, a mi, srećom ne svi, „i dalje sitni, zlobni i mali“.

(30.05.2013.)

Ljubo Ruben Weiss
Autor 31.5.2013. u 08:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija