Ljubo R. Weiss: Sretna zemlja s mnogo moralnih nula

Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss 14.1.2013. u 09:01

Povezani članci

Kada sam prije nekoliko dana vidio najavu da će gost Nedjeljom u dva biti Nadan Vidošević (rođ. 1960.), predsjednik Hrvatske gospodarske komore, pomislio sam pisati Aci Stankoviću i protestirati zbog poziva ovom političaru i poduzetnika kojeg doživljavam kao jednog od najodgovornijih za stanje u gospodarstvu Hrvatske, ali i za dramatično socijalno stanje u kojem se Hrvatska danas nalazi. Doživljavam ga kao jednu vrstu simbola, kao prototip onih beskrupuloznih osoba koje su se vinule u visoko društvo, i koje čine ono što uporno ponavljam – hrvatsku pseudo odnosno kvazi, odnosno lažnu elitu.
Onda sam pomislio da bar pišem Stankoviću molbu da ga pritisne delikatnim, oštrim pitanjima što je Stanković i učinio. Razgovor bi trebalo pogledati još jednom i analizirati zapravo ključne stavove gospodina Nadana Vidoševića koji, ne zanemarimo, mogu u velikom dijelu gledališta pobrati i veliki pljesak.
Odustao sam i od toga jer sve češće dolazim do krajnje pesimističkog i vulgarnog zaključka: manje – više sva naša pisanja su u ovoj zemlji jalov angažman, pišanje protiv vjetra koje se autoru vraća zamalo u lice i samo pogoršava uvelike prisutnu depresiju. Autizam ove lažne elite je poprimio takve razmjere da je zapravo najpametnije zašutjeti – jer, da parafraziram Adrića, dolazi opet vrijeme da pametni zašute, da glupi huškaju na rat ili u najmanju ruku, na oružane sukobe, a fukara se i dalje bogati na račun naroda (građana) koji su na razini većinom retrogradne političke, ekonomske socijalne i kulturne svijesti, recimo – sredine 18 tog stoljeća! Jer, kako objasniti banalan i slikovit primjer da se u Trećem dnevniku HRT-a pita odvjetnika Veljka Miljevića da li smatra da je danas ljubljenje na javnom mjestu – protuzakonito djelo???

PUT U „VISOKO“ DRUŠTVO?

Dakle, taj Nadan Vidošević s osmijehom na licu objašnjava nam kako je započeo svoju karijeru, odnosno svoj uspon, (od referenta do župana preko zastupnika u Saboru, do najmlađeg ministra…) da bi danas bio jedan od najbogatijih ljudi Hrvatske, i pri tome stalno se pozivajući na zakone koji su mu omogućili prvo jedan, pa drugi, pa treći stan (s tim da vile svoje ili žene ili majke, nisu spominjane, kao i hacijenda odnosno ranč), da bi onda vehementno objašnjavao zašto Gospodarska komora u vremenu sveopćeg gospodarskog kolapsa kupuje umjetničke slike i uređuje svoje reprezentativne prostore u Zagrebu, po županijama i u inozomstvu, uspoređujući se ni manje ni više nego – biskupom Strossmayerom i njegovim mecenatskim i kolekcionarskim djelovanjem.
A do sada nije demantirana informacija objavljena u Jutarnjem listu koja se odnosi na to kako je Marija Tudor Vidošević zapravo postala jedna od najbogatijih hrvatskih umirovljenica? Novinarka je pokušala doznati od nje same, ali Vidoševića glasnogovornica tada je objasnila “Ne bi, nije javna ličnost.”
Marija je, tada u 72. godini života, s mirovinom od oko četiri do pet tisuća kuna (koju su procijenile njezine bivše kolegice s posla), odlučila krenuti u poduzetničke vode. Tako je 2005. osnovala tvrku BOR HZA d.o.o. Tvrtka ima temeljni kapital od 2,5 milijuna kuna. Dosad je otkriveno da tvrtka u svom vlasništvu ima tri atraktivne vile na Jadranu. Dvije su u Nemiri kraj Omiša – vile ‘Ina’ i ‘Marija’, a treća je u Dubrovniku, svega tri minute daleko od Pila – vila ‘Hana’ s pogledom na Lovrijenac. Posjeduje Marija Tudor Vidošević i parcelu od 1200 četvornih metara s kućom od 700 četvornih metara na Prekrižju, kao i stanove po Zagrebu i Splitu te jahtu… Pisalo se da jahta vrijedi milijun i pol kuna, ali tu su cijenu iz Vidoševićeva stožera, u vrijeme izborne kampanje za predsjednika RH, demantirali kao pretjeranu…

VIDOŠEVIĆEVE ZASLUGE?

I stalno je Vidošević u Nu2 naglašavao svoje zasluge – od spašavanja Dalmacijacementa preko spašavanja Hajduka, do otvaranja tržišta u Bosni i Hercegovini, Rusiji itd. a evo, sada bi trebalo ispasti, spašavanja hrvatske kulture, posebno likovne. U pojedinim trenucima tog mučnog razgovora isključivao sam se i ne znam da li ga je Stanković pitao ima li taj Nadan i svoju privatnu galeriju slika – naime, družeći se malo sa slikarima zamijetio sam običaj da se dobrom kupcu pokloni koja slika manjeg formata, napravi portret kupca ili člana obitelji kupca i sl. Već kada smo zapeli kod tih slika, da li ih je Hrvatska gospodarska komora kupovala odlučujući o kupnji na nekom savjetu, ili je odluke o tim kupnjama donosio “Nadan lepi”, sam??
Naime, kako je cijela ekonomija od 1991. sazdana na načelu društveni – državni novac (u slučaju HGK, novac članica, gdje članstvo nije dobrovoljno nego zakonski prisilno!) a odluke moje, i kako, kao svuda u svijetu, kada se neki tajkun ili čak tajkunčić domogne viška para, počne se prikazivati mecenom ili čak dobrotvorom, ništa tu novoga i spektakularnoga nije otkriveno. Naše gospodarstvo funkcionira kao ono gdje su najunosniji poslovi, poslovi s državom ili oko države ( institucije koje sjajno žive od parafiskalnih nameta i sl.) u biti, poslovi s TUĐIM novcem, ne svojim, normalno je da se onda tim novcem gospodari po osobnom ćeifu, a ne po svrhovitosti i korisnosti za zajednicu. Gospodarstvo i politika u nas funkcioniraju nerijetko na izravnom sukobu interesa i nije slučajno da čak godinu dana to Povjerenstvo u RH ne djeluje. Jer, ovaj gospodin koji je 1984, diplomirao ekonomiju u Splitu, već 1995. dolazi na čelo HGK i počinje iste godine obnašati dužnost predsjednika Uprave „Kraš“, d.d.
Nadan Vidošević bio je i kandidat za predsjednika RH i može li se zamisliti kako bi izgledala Hrvatska od 2010. da je on postao predsjednik
(Pantovčak bi bio vjerojatno pretvoren u najvredniju galeriju u Hrvatskoj??), mada ni izabrani dr. Ivo Josipović baš nije do sada dao sasvim uvjerljiva objašnjenja o svojim stanovima i ukupnoj imovini kojom raspolaže on i njegova obitelj, kao i o svim elementima financiranja izborne kampanje.
Da se ne bi krivo razumjeli, ništa nemam protiv stjecanja materijalnih dobara za sebe i svoje obitelji, nemam ništa ni protiv bogatstva, a osobito cijenim duhovna bogatstva pa i poticanje kulture mecenatstvom, ali neka to bude moralno neupitno, a ne samo u skladu sa zakonima.
Jer, ne zaboravimo u vrijeme staljnističkih čistki u SSSR-u, ova država je imala jedan od najboljih Ustava na svijetu, a manje-više svi zločinački pothvati u vrijeme naci-fašizma imali su zakonske podloge, sve do rasnih zakona.

VRIJEME PADANJA MASKI?

Ukratko, prisustvujemo demaskiranju onih koji su najmanje 17 godina s nešto znanja i okretnosti priskrbili si toliko da bar dva naraštaja poslije njih, ukoliko ne budu rasipnici, mogu komotno živjeti ne radeći ništa! Stoga, ono Vidoševićevo buđenje optimizma – kako s malo znanja i malo sreće Hrvatska može dobro živjeti – je obična parola jer dobro se može živjeti u većini tek onda kada nas predvodnici, – a to je vlast, to su pojedinci – počnu razmišljati i govoriti o moralu, a ne samo o zakonitosti. To se odnosi i na Kajina, Keruma, Karamarka, Čačića, Milanovića, Bandića, Biškupića, Ćesića Rojsa…. sve one koji su osamostalili Hrvatsku da bi osamostalili i pofutrali sebe, svoje najbliže i naravno, nasljednike, te doveli zemlju do takvih previranja da dvije eksplozije mogu biti samo uvod u eksploziju „poniženih i uvrijeđenih“.
A Stanković, da bi bio još uvjerljiviji trebao je gospodina stručnjaka za brzo napredovanje u karijeri i brzo bogaćenje ipak preciznim brojkama upozoriti na pad BDP-a, pad potrošnje, rast nezaposlenosti odnosno stečajeve ili, ukratko rasap hrvatskog gospodarstva kojem se nije dovoljno suprotstaviti nekim deklaracijama i upozorenjima vladi ili javnosti, nego, ili žustro raditi na preokretu, ili, ukoliko je morala i časti, povući se s dužnosti. Jer, sutra, u žestokoj inventuri protekle 22 godine moglo bi se dogoditi da Nadan i drugi Nadani dobiju prolaznu ocjenu, i da im kupovanje slika bude itekako važna olakotna okolnost!
Naravno, na Stankoviću je da brzo reagira i na, primjerice, izrečenu nebulozu da Hrvatska nikad u povijesti nije imala tako dobru međunarodnu političku situaciju i da strani investitori žele investirati kod nas, ali ne investiraju jer mi nismo sposobni ni za vlastite građane stvoriti uvjete da investiraju vlastiti kapital, da priupita što znači “kupujmo hrvatsko” (da, građani trebaju kupovati hrvatsko kada nađu stranu robu iste kvalitete i iste cijene ), zatim, kada komentira odnose vlade i guvernera, ali ne i odnose vlada i HGK kroz posljednjih 17 godina kada je služio i Račanu, Sanaderu, Kosorici…
Vjerujem da ipak za većinu čitatelja ovog zapisa nije ništa novo ako zaključim: ma koliko „lepi Nadan“ svoj nastup upakirao u naoko razložna objašnjenja i mirno, čak sa osmijehom, podnosio žaoke Stankovića, čak nam na kraju nudio i optimizam, nije mu za vjerovati, kao i velikoj većini hrvatske pseudo, kvazi odnosno lažne elite.
Jer, ona je, uz časne izuzetke, sastavljena od moralnih nula!

(14.01.2013.)