Ljubo R. Weiss: Zašto se Hillary Clinton ne govori o začaranom krugu jalove bahatosti?

Povezani članci

• Heni Erceg: Vječiti kmetovi
• Andrej Nikolaidis: Samo kap istine dovoljna je da svijet raznese
• Da nam živi, živi jad!
• Marinko Čulić: Monetizacija Tita
• Bog dao, Bog uzeo!
• Bilježnica Robija K.: Izlet u Zagreb

Bez osvrta na prohujalih dvadeset i dvije godine, nije moguće dati suvisli odgovor na vrlo delikatno pitanje – kakvi su odnosi SAD i Hrvatske (diplomatski odnosi uspostavljeni su prije 20 godina!), i zašto Hrvatske ne može iz krize? Zaista, zašto Hrvatska već četiri godine ne može bar zaustaviti negativne trendove ekonomije i politike, ako ne i stvoriti zemlju ugodnu za rad i život?? Bit dijagnoze: višestranačje je shvaćeno nakaradno, kao naopaka pila, u odnosu na željeno. Hrvatska nekompetentna Milanovićeva vlada zaustavila je dotok investicija, ta vlada malo je učinila na poštovanju prava nacionalnih i vjerskih manjina, ta vlada vrlo slično prethodnima nije izgradila socijalni sustav dostojan čovjeka te snažan obrambeni sustav, nema vizije ni rezultata koji bi ohrabrivali.
Odnosi SAD i Hrvatske, u takvim okolnostima daleko su od izvrsnih – stoga valja pitati gospođu Clinton ima li ona kvalitetne savjetnike kada je riječ o Hrvatskoj? Osjećam se suodgovornim za uvođenje višestranačja kao jedan od onih koji se krajem osamdesetih zalagao za ukidanje monopola SKJ-SKH i takmičenje političkih stranaka i utvaram si da imam prava postavljati i neka delikatna pitanja i iznositi mišljenje u skladu s američkom ustavnom tradicijom o slobodi mišljenja i govora.

IDEALI AMERIČKE DEMOKRACIJE I HRVATSKA

Do danas u Hrvatskoj nije ustrojen efikasan model privređivanja nego smo sve vrijeme živjeli brutalni, divlji kapitalizam gdje je jamiti bio prvi, vrhovni, zakon, i to jamiti bez obzira na sredstva: sva su bila dozvoljena, ili ako su i bila neka zabranjena, represivni i sudski sustav uglavnom su zakazali. Zamalo svaki zvizdač je uklonjen, ušutkan, „glajhšaltovan“… bilo batinom, bilo suptilnijim metodom eliminacije iz javnog života što sigurno nije ideal američke demokracije. Drugi vrhovni zakon bio je zaduživati se!
Muljalo se i varalo od prvog dana uvođenje višestranačja – sama osnivačka skupština HDZ-a održana je u nadigravanju političkih frakcija hrvatskog korpusa, gdje su svoju šansu vidjeli i stari udbaši, i tradicionalna ustaške emigracija u povratku „na rodnu grudu“, ali i malograđani, sanjajući neki američki, filmski san, skorojevići, tajkuni i tajkunčići. Američki „dream“ privukao je na milijune iseljenika u SAD, ali malo je onih koji su silna bogatstva stekli preko noći – i Rockfellerovi su stvarali naraštajima… U nas je privatizacija ogromnog društvenog bogatstva obavljena kao čista improvizacija gdje se bogatilo na tuđoj grbači: s novcima dijaspore, manipulacijama s društvenim stanovima, s kućama i automobilima nepoćudnih, remetilačkih činitelja, trgovinom oružjem i stvaranjem tajnih računa, trgovinom naftom, čak između zaraćenih strana, lobističkim a ne logičnim uvozom, manipulacijama državnim zalihama, upadom stranih banaka po tko zna kojim kriterijima (imamo li u Hrvatskoj jednu jedinu jaku američku banku??), s kupovinom društvenih poduzeća meneđerskim kreditima, čak i s ušteđevinom i depozitima privatnih osoba…, a super vrhnje obrali su podobni i povlašteni i posebno su muljale tzv. hrvatstvu odane, provjerene osobe u sprezi sa stranim kapitalom koji je, ponavljam, neravnomjerno ulazio u Hrvatsku (dominiraju austrijske, njemačke i talijanske banke!).
Čak i u samom hrvatskom političkom korpusu došlo je do drastičnih podjela,u grubo, na cvijeće hrvatstva i tzv. meke Hrvate. O ratu 1991- 1995. odnosno o krvavu raspadu Jugoslavije toliko je toga napisano i izrečeno, da zapravo osim povodom nekog „historijskog datuma“ nema smisla puno raspravljati jer dogodilo se ogromno ratno zlo čije reflekse osjećamo sve do danas, a što je uglavnom američkim i svjetskim političarima i znanstvenicima poznato.
Važni, specijalni i nedodirljivi – s posebnim dozvolama i ovlastima – zamotani u trobojnice i kockaste dresove, s rukom na srcu i himnom na usnama, postajali su ljudi za koje nitko i nikada ne bi mogao pretpostaviti da uopće mogu raditi za državu, a kamoli pomisliti – da su njen kompetentni dio. Nitko zapravo ne zna koliko je taj rat koštao Hrvatsku (i druge nasljednice ex-Jugoslavije), i koliko je izrodio ratnih profitera?.Danas mnogi od njih imaju i debele mirovine i više čak ni ne žive u Hrvatskoj, nego su se razmiljeli Londonima, Parizima, azurnim obalama i nekim dalekim otočjima pričajući bajke o svojim doprinosima u nacionalnoj revoluciji. U dvadeset i jednu godinu od početka rata 1991., Hrvatska nije riješila nijedan jedini granični spor, ne zato što nema kvalificiranih pravnika za međunarodno pravo, već vjerojatno zato da bi se s vremena na vrijeme oni izvukli za potrebe homogenizacije hrvatskog nacionalnog korpusa. I zar SAD zaista misle da takva Hrvatska, s konfliktima i sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, i Srbijom, može biti lider u jugoistočnom dijelu Evrope??

IMAMO HRVATSKU, ALI I SAMO FORMALNU DEMOKRACIJU

Posebni ljudi od Šuška i norvalske skupine, ljudi od velikog povjerenja Tuđmana i klike raznih fela na čelu s Merčepovim specijalcima i Glavaševim “selotejpcima“, Škegro – Barbić – Sokolovi pretvorbenjaci, kadrovi Brace i Seke, Rojsovi junaci, Manolićevi udbaško-obavještajno – kontraobavještajni kadrovi, Tonči Vrdoljakovi „duhovni katedralisti“, Škegrini kapitalisti… vriskali su IMAMO HRVATSKU, a najmanje su pitali kakva nam je ta Hrvatska, koliko demokratska, s koliko ljudskih prava i sloboda?? Crkva u Hrvata smatrala je (i smatra) da je došlo njenih pet minuta, ona je postala filter najpouzdanijih, najvjernijih, najboljih, neovisno o stvarnom moralu pojedinaca koji su se do jučer zaklinjali u crvenu zvijezdu, a od 1991. zakitili su se križevima, krunicama i počeli propovijedati novu čistu vjeru, svojih na svome… Na kraju se od svih mogućih sastojaka stvorila hrvatska pseudoelita, odvojena kasta koja je prigrabljeni kapital i pozicije samo učvršćivala prodajući bukvalno sve što se u Hrvatskoj za prodati imalo.Ta grupacija velikih, većih, najvećih i, naposljetku, nedodirljivih Hrvata i danas se šepuri po VIP ložama, od sportskih stadiona do kazališta, uzor je postao svatko tko je bogat, pa neimao ni zrno soli u glavi, ali bio pogonjen – hranjen pohlepom i gramzivljošću po sustavu gdje je „snađi se druže“ zamijenjeno krilaticom SNAĐI SE GOSPODINE HRVATU, OVO JE TVOJA ZEMLJA! Ovo je skica uspješnog poduzetnika, prototip „novog hrvatskog čovjeka“ koji će ti oprostiti sve, ali iskrenost i uspjeh nikako. Mala, jalna dvorišta, okružena cvijećem u kojima, iza visokih zidina dvorova, Kulmerovih i drugih, i pod nadzorom video kamera stasaju neka nova djeca koja i ne sanjaju da su u većini prevarena od svojih vlastitih roditelja jer ih ovi nisu naučili, u većini, učiti i pošteno raditi. Naprosto je za ne vjerovati da su današnje generacije onih s 30 do 60 godina toliko egoistične da im je svejedno što nakon njih dolazi vrijeme – spaljene zemlje?!!!Jer, što najmlađi i mladi imaju naučiti od sadašnjih generacija političara na vlasti??? Iz egoizma u – VELIKI EGOIZAM! Nisam siguran da je VELIKI EGOIZAM maksima američkog čovjeka koji je još od vremena Johna F. Kennedyja ipak naučen pitati: „Što mogu dati svojoj domovini? Nije presudno što ona može dati meni!!“
Arogancija prema nacionalnim manjinama, nedostatak svijesti o tome koliko smo mala i jedva značajna nacija i država, zapravo slaba država, možda čak i najslabija karika u NATO lancu, stvorila je odijum prema Hrvatskoj i Hrvatima, da nam čak i prijateljski naklonjene nacije i države u Evropi dijele packe. Ponekad se pitam da li je moguće da Washington i Hillary Clinton,, zbog 1000 hrvatskih vojnika u NATO postrojbama i mirovnim misijama, od čega veći dio u Afganistanu, ne vidi da Hrvatska ima dva i po vojna zrakoplova, more bez svojih ratnih brodova, slabo organiziranu i malobrojnu pješadiju…, da se na sustavu obrane štedi!? Negativna selekcija iz staljinističko – socijalističkog vremena perpetuira na vrhu države većinom nekompetentne bahate persone ili blijede tipove ala Ivica Račan,(„Ako se netko boji mraka, ne možeš ga postaviti za noćnog čuvara, da radi tešku noćnu smjenu!“), ispod čijih skuta su krenuli neki novi klinci uvjereni u svoju silnu pamet i, što je najgore, nezamjenljivost. Ti novi klinci, koji u većini jednu kunu nisu stvorili na tržištu, pogurali su u zapećak ono vrijedno u strankama, riješili se starog „balasta“, kao da ne znaju da samo mudrost starih i energija mladih stvaraju recepte i otvaraju putove perspektive jedne nacije i posebno, njene ekonomije.
U hrvatskom ruletu ostavili smo, kako dobro uočavaju znalci, devedeset posto ukupne imovine Republike Hrvatske, jedan sigurnosni analitičar procjenjuje da je samo u zadnjih 10 godina zamračeno 80 milijardi kuna, i što je najgore, barem pedeset posto budućih potencijala naše djece i unuka iskazat će se – van Hrvatske!
Sram me je što sam bio naivan i vjerovao da se višestranačje neće pretvoriti u grozomorno strančarenje, političku kalkulaciju i primitivizam gdje je najvažnije podmetati nogu rivalskoj stranci, a ne stvarati koalicije progresa, sramim se što doktori znanosti nemaju posla i pakuju kofere, dok priučeni poduzetnici kroje kapu radnicima, koju su na razini prava i sindikalnog organiziranja 19-tog stoljeća. I naravno, što ključnu dužnost u hrvatskoj vladi, ministarstvo gospodarstva drži čovjek s kojim ni kavu ne bih popio, a kamoli sklapao „poslove stoljeća“! I normalna je konstatacija i pitanje državne tajnice Clinton – imate preduvjete – od geopolitičkog položaja do prirodnih resursa, obrazovanu radnu snagu… sve preduvjete za rast i razvoj – i opet ne ide s investicijama, u čemu je problem?

KAKO DALJE?

Reći ćete da je radikalno ovo što konstatiram i predlažem, ali početak izlaska iz krize vidim u svojevrsnom proboju autizma, u promjenama političkog, posebno izbornog sustava. Nužna je svojevrsna lustracija, a to znači zabrana kandidiranja za Sabor, obavljanje ministarskih poslova, svih važnijih dužnosti u sudstvu, policiji, obavještajnoj zajednici, medijima… svima koji su od 1991. do danas kompromitirali se odnosno stekli imovinu, privilegije….na grbači naroda, busajući se u prsa domoljubna ili glumeći neku oporbu a bez stvarnog profesionalnog rada i elementarnog morala te etike. Pri tome ne mislim samo na tzv. desnicu nego i bulumentu pseudoliberala, pseudodemokrata, pseudosocijaldemokrata…, sve one zaigrane koji i danas svugdje gdje mogu siju pomutnju, objede, laži…. I sve propitati po najjednostavnijoj metodi: 1990. imao si to i to, danas imaš to i to… prihodi, rashodi, plaćeni ili neplaćeni porezi, fiktivno gašenje i osnivanje novih firmi, od kuda mnogima basnoslovna imovine – rančevi, hacijende, dvori – razne privilegije, krezovski puna konta, – ušteđevine, vikendice, bijesni auti, jahte, zbirke umjetnina, udjeli…??? I dalje upravo ti i takvi najviše larmali su i larmaju o mrziteljima svega hrvatskog, a zapravo baš takvi nikada nisu iskreno voljeli Hrvatsku.. Jer da jesu, onda ne bi ovo sve dozvoljavali u 21 godinu, ne bi danas jedna od najbogatijih republika bivše SFRJ bila – spaljena zemlja…i moljakala neko mjesto pod evropskim suncem!! I mene veseli da SAD veseli ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013., ali me ne veseli da ulazimo u EU zamalo na koljenima!
I dok se god ne napravi temeljita inventura, moralna i kulturna obnova, poveća porezna disciplina, nema nam napretka niti izlaska iz krize – valjat ćemo se od afere do afere, političari će nas zabavljati špijunskim pričama, metaforama i poukama, umjesto da nude ostvariva rješenja.
Buđenje, treba nam šok – buđenje, radikalni preokret – Hrvatska spava ili samu sebe proždire strančarenjem koje je gore od najgore epidemije, gdje je sve postalo jeftino – čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova čast i ugled, njegova znanja i sposobnosti, njegov ponos, njegov san i njegova nada. Sve se pokušava kupiti, ali izgubljeno povjerenje velikog broja građana u svoju elitu, vrlo teško je moguće steći, kao što se vrlo teško može kupiti vrijeme, a najteže se može kupiti nada. Dovoljno je da se pogleda samo još jedan aspekt američko-hrvatski odnosa pa da se ipak ocjena „izvrsni“ korigira: hrvatski građani trebaju vize za put i boravak u SAD, već 22 godine traju obećanja vezana za židovsku zajednicu Hrvatske, povrat imovine i sl. a položaj, posebno materijalni, hrvatskih židovskih zajednica i židovskih obitelji, ispod je razine rješenja koje je našla – jedna Makedonija! Ima revanšizma spram hrvatskih Srba, i rasizma prema Romima, diskriminacije istospolnih parova itd. O antiameričkom, antiizraelskom i drugim anti- raspoloženjima dijela medija i građana „lijepe naše“ nije moje da govorim i pišem, već sam do sada umalo prešao Rubikon. Vjerojatno u dijelu tih kritika ima i logike jer američka vanjska politika osim svojih dobrih strana, ima i poteza koji su za raspravu.

PR AGENCIJE NE STVARAJU NADU

Nema te PR agencije koja stvara nadu – ona je nasušna potreba, ali se rađa od umova s vizijama, stvaraju je autoriteti, a ne žongleri brojkama i riječima, ta brojna i vječna spadala javne scene. I zato, dok je Šeksa, Čačića, Leke, Bandića, Jakovčića, Vidoševića, Letice, Čička, Banca (što on, kompromitiran u javnosti, ima govoriti i bilo koga podučavati o američkim interesima u Hrvatskoj??), Zdravka Mamića, Ćire Blaževića, Karamarka, Rojsa, pa i Vesne Pusić, Nine Pavića, Davora Butkovića, Davora Sterna, Milana Ivkošića…. i nadasve Tuđmana, Ankice i Miroslava…i mentalnog sklopa koji dnevno produciraju, vrtjet ćemo se u začaranim krugovima samodopadnosti i bahate jalovosti, zarobljeni zidovima krize u kojima su svi izlazi zatvoreni armiranim betonom.
Bilo bi dobro da nam američki dužnosnici ipak češće dolaze u „lijepu našu“, a ne samo kada se radi o oproštajnim, kurtoaznim posjetima!