Ljubo R. Weiss: Znate li priču o varaždinskoj sinagogi?

Ljubo Ruben Weiss
Autor 17.5.2013. u 07:23

Ljubo R. Weiss: Znate li priču o varaždinskoj sinagogi?

Rijetko se piše o ovoj osjetljivoj temi, i o povijesti, pa i aktualnim pitanjima židovstva  u RH, s ekumenskog stajališta. Bogomolje, ma čije god bile, neka ostanu  kakve su bile, a ako se  prenamjenjuju onda neka budu muzejski prostori a  ne multimedijalni centri. I, neke činjenice, ma kako nam se ne sviđale, trebaju se znati jer “historia est magistra vitae “!

Znate li priču o varaždinskoj sinagogi? Možda o varaždinskom židovskom groblju, znate li priču o nestaloj varaždinskoj židovskoj zajednici i njenu nadrabinu Gluecku?? Kako to da je varaždinska sinagoga tek malo oštećena dočekala oslobođenje Varaždina 1945. godine? Ne znate, a uostalom zašto bi znali te priče  koje Židovi Srednje Evrope i njihovi malobrojni nasljednici, neki i u Izraelu, pričaju?? I poneki zanesenjaci kojima je stalo do očuvanje kulturne baštine Republike Hrvatske, i prostora južnoslavenskih zemalja bez obzira na znak ponad grobova – križ, pravoslavni ili katolički, Magen David ili oznake iznad grobova na mezarju,  groblju muslimana. Nisam bio na mezarju,  zašto bi vi bili na židovskom groblju ili u varaždinskoj sinagogi ili bivšoj sinagogi?  Briga vas za sinagogalne gradnje  druge polovine 19.stoljeća iako su sinagoge tog vremena  bile najdojmljivije  arhitektonske manifestacije u hrvatskom historicizmu.

DVA GROBLJA, DVIJE RAZLIČITE PRIČE

   Bio snijeg,  bili prvi dani proljeća, bila zrela jesen, pa jesen s kišama jedan je čovjek šalabazao između spomenika na Židovskom groblju u Varaždinu, znajući da na Glavno gradsko groblje dolaze kolone ljudi, čak i turisti iz inozemstva, jer uistinu varaždinskog gradsko groblje je hortikulturna senzacija Srednje Evrope. Nasuprot njemu, Židovsko groblje, ograđeno zidovima, i mrtvačnicom, stajalo je osamljeno, nikome na putu i vidiku, kao neka kometa zabijena u tijelo grada Varaždina. Ljeti, grobljem se jedva prolazilo jer trava i bršljan pokrivali su grobove, i velebne spomenike do neprepoznatljivosti. Ipak, vidjelo se, svaka grobnica bila je otvorena, beton polomljen a govorili su mi da su se to djeca igrala na groblju a poneki mladić zavirio bi u grobnicu u potrazi za – zlatom! Fotografije sa spomenika bile su razbijene i odnijete, kao da je svaki spomenik izgubio –oko! Poneki  zlatni Magen David  i koji prsten nađeni su poslije  1945. a onda ni djeca ni mladići nisu više dolazili. Ipak, poneki kamenčić donosila je uporno moja persona i rijetki, rijetki drugi posjetitelji.

     U središtu pak grada, na adresi Augusta Cesarca 18, stajalo je narodno sveučilište s kinom. i kako je nekadašnja sinagoga izgubila na pročelju štukaturu, tek pažljivim promatranjem vidjelo se, po bočnim zidovima zgrade, da je to nekada bila židovska bogomolja. Inače, sagrađena  i posvećena 1861. godine  1941. je oštećena, 1946. pregrađena, od 1969 je u njoj  djelovalo spomenuto Narodno sveučilište i kino. Sagrađena je na tadašnjoj periferiji Varaždina (na „južnom grabištu“), prema budućem Željezničkom kolodvoru. Samo stručnjaci znaju (Zlatko Karač) da je u jednoj svojoj fazi varaždinska sinagoga, s dva tornja, preoblikovana da  bi bila što sličnija pariškoj sinagogi u  Rue de la Victorie.

  Čemu ovaj dugi uvod??

KRALJ DAVID U VARAŽDINU

Prije nekoliko dana na HRT-u vidio sam snimke kako je u prostoru bivše sinagoge održana kulturna priredba:

 12. svibnja  izveden oratorij “Kralj David” Arthura Honeggera. Oratorij je izveo Zbor varaždinske katedrale “Chorus angelicus”, uz pratnju Orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske. Izvedbu su svojim nastupom obogatili pjevači, pjevačice i glumci. Dirigent je  bio Anđelko Igrec, zborovođa katedralnog zbora, a izvedbu je  režirala Ksenije Krčar. Organizatori ovog koncerta su bili Varaždinska biskupija, Orkestar Hrvatske vojske, HNK u Varaždinu i Galerijski centar Varaždin.

   Nisam zapazio nijednu osobu s kipa na glavi, baš nijednu! Znam pouzdano da glavni rabin Hrvatske dr. Kotel Dadon, iz Bet Izraela nije nazočio oratoriju, iako je bio pozvan. Mada zastupam ekumenski dijalog,  nekako napadno su mi djelovali katolički svećenici u  bivšoj sinagogi. Koliko znam,  bivša sinagoga trebala je postati muzej, no sada se pretvara  u multimedijalni centar sa mogućim svakojakim sadržajima.

    U ovoj priči, ako ste  zamijetili nema spomena o varaždinskim Židovima, pogotovo ne živima.  Nitko nije ni pitao kako je sinagoga preživjela Holokaust, budući da je velik broj sinagoga tokom ustaške vladavine 1941- 1945. uništen,  zapaljen, srušen, devastiran, tako i  sinagoga u Praškoj 7, u Zagrebu, tako i sinagoga u mom zavičaju, u Virovitici, Matije Gupca.2. Ono nešto preostalih sinagoga  nakon ustaške vladavine, u Titovoj Jugoslaviji, ili je prodao Savez jevrejskih opština Jugoslavije (prodavao je i zemljište gdje su sinagoge stajale) i one su prenamijenjene, neke i u robne kuće, ili su na njihovim mjestima izgrađene robne kuće (kao u Praškoj 7 u Zagrebu). Robna kuća Kamensko u Zagrebu je izgorjela, i iako je zemljište pripadalo gradu, dr. Tuđman je parcelu vratio Židovskoj općini Zagreb. Prostor  je, dalje, ugovorom predan firmi Jakova Jaše Bienenfelda, ugovorom, i tu počinje  nesvakidašnja priča, ugovorom koji nije moguće dobiti na uvid i pored više molbi upućenih dr. Ognjenu Krausu.  Ovakve stvari Židovi, naučio sam u Beču, rješavaju bez javnosti, ali kako ni nakon nekoliko pokušaja da dođem do informacija o  spomenutom Ugovoru i o tome zašto se na tom prostoru ne obnavlja sinagoga ili ne gradi Židovski kulturni centar sa sinagogom (kako su krajem 80-tih  Dragan Wollner i Slavko Goldstein najavljivali),  prisiljen sam JAVNO pitati: tko u ime 532  hrvatska Židova (popis stanovništva iz 2011.) dogovara što će biti s prostorom bivše sinagoge u Varaždinu, i što s prostorom u Praškoj 7, kakva je socijalna situacija  Židova Hrvatske,  i kako je Katoličkoj crkvi vraćeno sve što se vratiti moglo, a  osiromašenoj židovskoj zajednici, i pojedincima, samo mrvice???

TKO SE „ŠMAJHLA“ HRVATSKIM ŽIDOVIMA?

   Republika Hrvatska 1. srpnja 2013. postaje članica Evropske zajednice, a da pomaka u rješavanju imovinskih pitanja sa židovskom zajednicom nema. Tko je u ime 532 hrvatska Židova odlučio da nekada lijepa varaždinska sinagoga postane multimedijalni centar a planiran je muzej??? Kažu, nema u Varaždinu Židova, pa neka bude prostor u funkciji… Ne slažem se s tim, apsolutno se ne slažem! To je posvećen prostor, i ne može u taj prostor svaki sadržaj, ne može se „šmajhlati“ Židovima Hrvatske jednim oratorijem, a da nijedan ključni problem  imovine nekada bogate hrvatske židovske zajednice nije riješen! Imovina vrijedna milijune eura je bez nasljednika, Izraelci nasljednici ne mogu ostvariti  pravo na svoje nasljedstvo…. Milijunske vrijednosti uglavnom  stvorene do 1991. su u rukama male grupe Židova uglavnom vezane za Židovsku općinu Zagreb. Čiji je Dom Lavoslav Schwarz u Bukovačkoj cesti??? Tko upravlja domom koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio reprezentativan dom za stare i nemoćne u ex. Jugoslaviji, a danas je, oronuo, upravljan netransparentno,  gotovo privatni posjed  tajkuna i tajkunčića…

     Koordinacija židovskih općina Republike Hrvatske,  na čelu s dr. Ognjenom Krausom, dužna je odgovore ne toliko hrvatskoj javnosti, koliko je dužna odgovore  svakom od 532 hrvatska Židova, pogotovo nama koji nemamo sreće biti  „dobri  doktori“ ili židovski tajkuni! Svakom od nas, kao Židov Židovu, rekao bi pokojni i meni dragi Mišo Montiljo, ima reći dr. Ognjen Kraus, istinu i činjenice, a ne odgovarati površno i birokratski na e-mailove.

     I samo kratko za kraj: varaždinska sinagoga preživjela je Holokaust zahvaljujući nadrabinu dr. Rudolfu Glucku,  koji je perfektno znao njemački, bio ono što svaki rabin treba biti – mudar i častan čovjek. Njegova kćer, Ela Gur, koju sam imao čast upoznati osamdesetih prošlog stoljeća ostavila mi je tekst s 30 gusto tipkanih stranica, o sudbini oca i svojoj sudbini. Nadrabin se jednostavno sprijateljio s njemačkim komandantom Varaždina, razgovarali su često na njegovanom hajdlberškom njemačkom, ispili su „bruderšaft“ i jamstvo i savjet je bio slijedeći:

    Dragi rabi, dok sam ja komandant grada Varaždina, ova varaždinska  sinagoga – ljepotica mora ostati  čitava… I ti bi mogao otići iz ovoga grada..!“

    Rabi  dr. Rudolf  Gluck je ostao sa svojim vjernicima, koji su nestali u nekoliko burnih varaždinskih noći ljeta 1941. Bio je jedan od 48 nadrabina, rabina i kantora tzv. NDH, uključujući nekolicinu iz Beograda i Pančeva, koji je u dobi od oko 70 godina nestao u   koncentracijskom logoru Jasenovac, u vrijeme Holokausta (izvor: CENDO, Zagreb, dr. Melita Švob)

   U drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20. stoljeća varaždinska židovska zajednica, inače jedna od najstarijih u Hrvatskoj, imala je važnu ulogu u društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom razvoju baroknog grada. Spasila se rabijeva kćer Ela, i kao farmaceutkinja našla utočište, s malim djetetom, u Italiji, poslije u Švicarskoj, kao izbjeglica. Iako je bila izbjeglica i njima je rad bio zabranjen, Ela je radila… Poslije Izrael, zatim USA, Los Angeles… Gospođa Ela već je osamdesetih godina prošlog stoljeća bila u poodmaklim godinama, vrlo je velika vjerojatnost da  danas 2013. nije među živima.

Ustaše, provodeći nacističke rasne zakone, uhapsile su i deportirale više od 600 varaždinskih Židova, i samo nekolicina, pored Ele Gur,   preživjela je Holokaust. Tek je nekoliko Židova danas u Varaždinu, a Židovska općina Varaždin više ne postoji.

Varaždinskim Židovima, Eli Gur, i  nadrabinu Gluecku te varaždinskoj sinagogi posvećen je ovaj memento.

(17.05. 2013.)

 

Ljubo Ruben Weiss
Autor 17.5.2013. u 07:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija