Ljudi ne umiru dok im je trag živ

Zlatko Dizdarević
Autor 4.5.2017. u 13:56

Izdvajamo

  • Tito je iza sebe ostavio svoj vječiti historijski trag. Ljudi ne umiru dok im je trag živ. Oni koji nikakvog traga nemaju, ne postoje. Drama je kad nepostojanje počne još za života kao mnogima danas. Jedino tužnije jeste takve birati opet, pa opet i opet. Sve do prestanka postojanja – onih što biraju.

Povezani članci

Ljudi ne umiru dok im je trag živ

Evo još jednog četvrtog maja, dana kada je prije trideset sedam godina odlaskom Tita dovršena bitna stranica historije ovih prostora.

Jedni će kraj onog vremena pominjati pobjednički, kao “oslobođeni”, drugi prilagođavajući se novom, treći tek nezainteresirano. Mnogi, sve uočljivije s nostalgijom i tugom. Sa sjećanjem na dignitet nas u “njegovim” vremenima. Možda će nekome pasti na pamet Meša Selimović i Derviš i smrt… “Sudbina je gluha na vajkanja”. Ali i ona druga, s razlogom: “Sve se izmijeni kad padne tama…”

Svako, naravno, ima vlastito viđenje onih i ovih godina. S Titom i nakon njega. Osvrtanja nisu bez razloga. Život i vrijednosti jesu drugačiji. Ljudi nisu odavno isti. Nisu ni zastave, himne, praznici, komšiluk. Ne navijamo svi na isti način za istu, državnu reprezentaciju. Valjda zato što ne misle mnogi ni da smo u istoj državi. Polako ali izvjesno, pobjednici su postali i oni što su u ono vrijeme bili gubitnici. Ili su bili ništa. Greška je bilo vjerovati da nisu moćni i da nisu realnost. Gubitnicima se danas nazivaju i ondašnji svjetski pobjednici nad fašizmom. I nekadašnji heroji guraju se u stranu. Umjesto njih uzdizani su prvo finćukasti kolaboracionisti, a potom i klasični zlikovci. Eno im ulica, škola i trgova. Ta je velika promjena u dvije minule decenije dovršena, ovjerena i udžbenički verificirana. Skorojevićki trijumf ništarija hinjski se uvukao u svakodnevnicu.

Uzaludno je prepričavati drugima onaj život nekad. Znaju ljudi kako im je danas a kako im je bilo. Ipak, o tome se govori sve tiše, ili šuti, ili laže. Za pozivanje na pravdu i istinu vrijeme je prošlo. Pravda važi za normalno, uređeno društvo i ljude koji ga žele i grade. Siledžije i prevaranti ne vole pravdu. Oni koji su u takvom svijetu bili ništa, sve čine da ga više nema. Šutnja poraženih je mjera njihove snage. Poznatu misao o tome kazao je poodavno Ivo Andrić: “Dođu, tako, vremena kada pametan zašuti, budala progovori a fukara se obogati…” Mnogi danas zbog tame i budala mrze i Selimovića i Andrića.

Današnjim tridesetogodišnjacima istina o svemu što se dešava drukčija je od one njihovih roditelja. Ono prije, blijedi i polako nestaje. Životni i radni vijek odlazi u zaborav poput zapuštenih, očerupanih i zaboravljenih spomenika revoluciji na što se malo ko još osvrće. Istine se odavno pišu po narudžbama novih interesa. Ne samo naše. Perfidno se tumače kao trijumf slobode nad neslobodama starog. Pokorena pamet i medijska dodvoravanja životnom šundu na tome su fonu. Među nama, ovdje, kolektivnih snaga za suprotstavljanje tom jadu nema. Svaki razuman kolektiv mimo onog definitivno nacionalnog i nacionalističkog, prokazan je kao dekadentan. Egzistencijalnim ucjenama osigurava  se poštivanje terora i savijanje kičme. Mentalitet podaništva satro je građansku supstancu. “Budale i fukare” trljaju ruke. Onoga koji je učio da može i mora drukčije već dugo nema. Smeta im i četiri decenije nakon smrti pa ga valja i obezvrijediti, popljuvati ili makar zaboraviti.

Sarajevo je primjer tog poraza. Bune se gladni i poniženi u Banjoj Luci, Zenici, Mostaru, Tuzli… Ljudi izašli na ulice Prvog maja. Profesionalni predsjednik sindikata u nekada Valterovom gradu, gdje “vazduh treperi ko da nebo gori, sprema se oluja…” mrtav hladan pred TV kamerama veli da demonstracija nema jer je produženi vikend, pa ljudi otišli van grada. U Titovoj, ispred vječne vatre (čudo da još gori), namještaju se stranci i dijaspora za selfije. Njima u Sarajevu vazda veselo.

Sjetih se Oslobođenja onih sedmica s početka maja 1980. Kada smo, mlađani, uređivali novinu povodom smrti Josipa Broza, i uz njegovu veliku fotografiju koju je napravio naš Miki Đurašević, doštampavali je u milionskom tiražu u staroj štampariji u Pavla Goranina. Sve se prodalo u trenu i još zafalilo. Takav bio narod onda. A u pozadini se već naslućivali prikriveni halapljivci. Vodili smo u redakciji rovovsku borbu s nekim “drugovima” koji su zajapureno reagirali jer im je izjava tužnim povodom, u novinama, bila plasirana na “manjem prostoru” ili “ispod” izjave nekog “ko mu nije bio ni blizu kao ja…” Odbranili smo se, onda. Oni ljuti nisu ni htjeli ni znali od samih sebe. Danas su se i ljudi takve krvne grupe silno namnožili. Samo je druga knjižica, druga zastava, druga zakletva u drugoj državi. U drugoj polovici života. Mrtav Tito im smeta.

Pada mi na pamet sada i druga, mala epizoda. Dan mladosti, 25. maj 1972. godine. Štafetu na stadionu u Beogradu, pred pedesetak hiljada ljudi, treba da uruči Branko Mandić, radnik iz Bihaća. Svi gosti su u svečanoj loži, koji minut prije početka sleta. Jedino Tito, u salonu iz kojeg se izlazi u ložu, čeka gošću Dolores Ibarruri, čuvenu La Pasionariju, ikonu Španskog građanskog rata. U posjeti je Beogradu. I kasni, čudom protokolarnim, koju minutu. Bio sam u tom salonu, mladac iz Organizacionog odbora Saveza omladine, zadužen javiti radiovezom na teren da fanfare označe Titov izlazak u ložu. Ljut što La Pasionarija kasni, Tito me vidio u prostoriji u kojoj smo bili samo još jedan gardista i eto, slučajno ja na “specijalnom zadatku” i rekao ljutito: “Boga mu ljubim, eto, ljudi će sad na stadionu misliti da ja kasnim i da me nije briga za njih. To nije lijepo…” Trajalo je sve možda dvije minute, ali je znao kako ga hiljade čekaju i bilo mu je važno da ne kasni…

Nešto mislim, koliko ljudi danas uzalud čeka ove naše što bez trunke stida u svemu kasne evo treću deceniju. Koliko ih se čeka da pokažu bar malo poštovanja, obaveze i duga prema onima što su glasali za njih i njihove novokomponovane veličine, za njihove rotacije važnije od hitne pomoći i vatrogasaca, za zabušante i neznalice opsjednute ambicijama i sujetama… Za one što će danas ironično odmahnuti rukom nad historijom koju ne priznaju, kojoj se izruguju i kada je riječ o istini što je već otišla u legendu: Na sahrani Josipa Broza Tita, u Kući cvijeća u Beogradu 8. maja 1980, bilo je, u savremenoj historiji, najviše svjetskih državnika, predsjednika, krunisanih glava, premijera, predstavnika svjetskih organizacija i političkih partija i pokreta. Stotine njih u 209 delegacija. Nisu došli iz obaveze, već iz respekta i divljenja.

Tito je iza sebe ostavio svoj vječiti historijski trag. Ljudi ne umiru dok im je trag živ. Oni koji nikakvog traga nemaju, ne postoje. Drama je kad nepostojanje počne još za života kao mnogima danas. Jedino tužnije jeste takve birati opet, pa opet i opet. Sve do prestanka postojanja – onih što biraju.

Radiosarajevo.ba

Zlatko Dizdarević
Autor 4.5.2017. u 13:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija