Ljudi papige

Ivo Anić
Autor 23.11.2017. u 11:51

Izdvajamo

  • „Gradska knjižnica Marka Marulića u suradnji s Književnim krugom iz Splita i splitskom HVIDRA-om je Mjesec hrvatske knjige koji traje od 15. listopada do 15. studenog posvetila Vukovaru. Uz pomoć naših sugrađana organizirali smo prikupljanje knjiga za Gradsku knjižnicu Vukovar. Naši djelatnici zaprimili su i zapakirali gotovo 3000 knjiga koje su građani Splita donosili u naše knjižnice i darovali za Vukovar i Slavoniju. Radi se o preko 400 kutija knjiga konkretne pomoći Vukovaru“, odgovorio je ravnatelj našem čovjeku – papigi, no javna isprika nije, a vjerojatno od Škorića nikada neće niti stići.

Povezani članci

Ljudi papige

Foto: Miranda Cikotić/Pixsell

I naš Petar Stijena trebao bi znati još jednu žalosnu činjenicu, zbog koje se treba ispričati Šaškoru, u jedanaestom mjesecu da itko piše o Vukovaru bio bi dobrodošao i bila bi mu organizirana promocija. No mi, Hrvati, pisaca o ratu imamo, ali pisci ko pisci, vazda sumnjivi HDZ-u zbog razmaka među redovima koje oni s mukom isčitavaju, jer ni s redovima nisu najbolji.

„Sa žaljenjem smo uočili da u programu nije predviđena ni jedna jedina tema o Vukovaru, čiju obljetnicu stradanja cijela Hrvatska obilježava upravo tih dana, a napose 18. studenoga, dan kad je grad pao u ruke agresora i kad je smaknuto mnogo ljudi, uključivši i ranjenike iz vukovarske bolnice. Koja i čija je to politika, tko je sastavio program? Vukovar tu nije mogao biti zaboravljen slučajno, nego samo namjerno“, vrisnuo je u pravedničkom bijesu apologet, ajatolah i valjda doživotni predsjednik splitskog HDZ-a kojem je zapravo nejasna svrha, smisao i posao, Petar Škorić. O liku i djelu dalo bi se štošta no Petar Škorić je tipičan izdanak matične mu stranke, čovjek – papiga, koji ponavlja ustaljene matrice ideološki obojenog „pokreta“ koji osim domoljublja, crkve i krute dinaroidne matrice po kojoj funkcionira ima jedan klasični HDZ-ovski hendikep, a on je – književnost.

Naime, književnost, knjige, knjižnice, nisu jača strana ljudima – papigama, tj. visoko ili niže pozicioniranim HDZ-ovcima. Za lijepu književnost u prvilu ti ljudi drže priučene seoske guslare, Marka Perkovića – Thompsona, a svjedočio sam stotinama promocija knjiga u kojima su priučeni i na brzinu sklepani književnici izdašno potpomognuti raznoraznim udrugama Benedikt objavljivali kako je zemlja ravna ploča, a žene niža bića, kao i domoljubnim pjesničkim večerima u kojima se slavila stina, maslina, bor, kupus, raštika i slično. Jedan od tih ljubitelja takve vrste lijepe književnosti i Petar je rečeni Škorić, nikada ostvareni djelatnik u kulturi, iako mu je to bila životna želja.

Tipično za nikada ostvarenog kulturnjaka, među ostalim besmislicama u svom otvorenom pismu, rečeni Škorić istaknuo je kako se ovakav propust više nikada neće dogoditi, aludirajući valjda na svoj kulturni upliv u knjižnicu ili pak možebitnu smjenu dosadašnjeg ravnatelja iste. Ukratko, da vas više ne zajebavam uvodom, jasno vam je tko je Petar Škorić, kakvi su mu književni afiniteti, a Vukovar kao simbol stradanja, po našem junaku trebao bi osim uličnih murala, školskih priredbi i postrojavanja oružanih snaga, osvanuti i u knjižnici u studenom, ali avaj, nitko Petru rečenom Škoriću nije objasnio kako sustav jedne takve institucije funkcionira i na kojem principu. Da je rečeni Petar ikada kročio u nju vjerojatno bi saznao i taj podatak. Petru, čovjeku – papigi, nisu naime strani progoni i lov na vještice.

Naš se predsjednik neobično voli istaknuti u lovu na „sve što mrzi hrvatsko“, pa se naš Petar nedavno okomio na Maju Sever javno je optužujući za izdaju. Kao uostalom i u ovom slučaju, neinformirani Petar nije imao podatak kako je Maja Sever između ostaloga bila i ratni reporter i ulazila u područja u kojima tada upravo ljudi papige nisu obitavali i zalazili. U ta ratna i opasna područja tada je bilo jako malo hrabrih HDZ-ovaca koji nam danas vole upravo ratna stradanja utjerivati u kosti. Naravno da se naš čovjek – papiga kasnije ispričavao, a ako pročita i pravilno shvati ovaj tekst, bio bi red da to učini još jednom i Draženu Šaškoru, izvanrednom ravnatelju Gradskre knjižnice Marka Marulića u Splitu, čovjeka koji je možda zadnji mohikanac kulture u tom nesretnom i devastiranom gradu, javno uputu ispriku. Naime, Split je već dugo grad u kojem dominiraju upravo HDZ-ovski kulturni efekti, tako da sa svih strana po gradu vrište raznorazni reklamni panoi sa kojih vas se poziva na veličanstvene koncerte narodnjaka, grad je to koji se okuplja pred kazalištem kada Oliver Frljić postavi kazališni komad, grad je to koji od kulturnih, književnih sadržaja, da je po ljudima – papigama ne bi imao ništa doli tromjesečnih ukazanja tri tenora, Škore, Thompsona i Mate Bulića. No grad je to koji na sreću ima – Dražena Šaškora.

Upravo je Dražen Šaškor mudro i znalački izbacivši dnevnu politiku i potrebe obilježavanja ne – književnih sadržaja vratio književnost i kulturu na pijedestal gradu koji ju je nepovratno izgubio. Uz njega, aktivni Lujanović, a prepoznali su to i Kruno Lokotar i svi eminentniji književnici u zemlji vratili su gradu Splitu nepovratno devastiranu kulturu među kojim su uvijek osnova književne promcije, tj. aktualni i zanimljivi pisci koji imaju nove materijale, zanimljive gradu i ljudima koji se oduvijek ponosio svojom kulturom i tradicijom. Nadljudskim naporima da se odupru primitivizmu, upravo su ti ljudi Splitu donijeli Pričigin, koji u trećem mjesecu okuplja desetke tisuća ljudi, upravo su ti ljudi u Split doveli Mediteranski festival knjige, upravo su ti ljudi osuvremenili i oplemenili kino Zlatna vrata koje danas ima avangardne projekcije i upravo ti ljudi, iz dana u dan, bez obzira bio to studeni, prosinac ili veljača, u Split dovode eminentne književnike i pisce, koji upravo u prostorijama knjižnice Marka Marulića, kroz popularne „Demontaže“ vraćaju nadu da Split, barem onaj kakvog smo poznavali, uljuđeni, građanski i kulturni – još postoji.

Čovjek – papiga trebao bi se ispričati Draženu Šaškoru jer je upravo taj čovjek odvojio politiku od kulture, jasno podvukavši granice, kako se nikakve političke, vjerske ili obredne manifestacije neće održavati u njegovoj instituciji. Već isključivo književne i kulturne, kao što su izložbe slika, pjesničke večeri ili promocije najnovijih knjiga. Upravo tim činom Dražen Šaškor vrtio je Splitu – Split. Svaka „Demontaža“, svaka promocija iznimno je posjećena uz zahvalne građane koji imaju svoju oazu mira, a tome knjižnice služe, to im je svrha, svaka književna večer ili događaj okupljaju na stotine mojih sugrađana koji jako dobro znaju da ih na ulazu neće dočekati manijaci sa krunicama, upaljene svijeće za događaje u ratu od prije trideset godina, već ljudi unutra koji će otvoreno i pametno – pričati o tim događajima ako već o njima pišu.

I naš Petar Stijena trebao bi znati još jednu žalosnu činjenicu, zbog koje se treba ispričati Šaškoru, u jedanaestom mjesecu da itko piše o Vukovaru bio bi dobrodošao i bila bi mu organizirana promocija. No mi, Hrvati, pisaca o ratu imamo, ali pisci ko pisci, vazda sumnjivi HDZ-u zbog razmaka među redovima koje oni s mukom isčitavaju, jer ni s redovima nisu najbolji.

„Gradska knjižnica Marka Marulića u suradnji s Književnim krugom iz Splita i splitskom HVIDRA-om je Mjesec hrvatske knjige koji traje od 15. listopada do 15. studenog posvetila Vukovaru. Uz pomoć naših sugrađana organizirali smo prikupljanje knjiga za Gradsku knjižnicu Vukovar. Naši djelatnici zaprimili su i zapakirali gotovo 3000 knjiga koje su građani Splita donosili u naše knjižnice i darovali za Vukovar i Slavoniju. Radi se o preko 400 kutija knjiga konkretne pomoći Vukovaru“, odgovorio je ravnatelj našem čovjeku – papigi, no javna isprika nije, a vjerojatno od Škorića nikada neće niti stići.

Osobno sam donirao nekoliko knjiga u toj akciji knjižnice, koja je za obilježavanje Vukovarske tragedije bila sasvim dovoljna, dostojanstvena i kako priliči jednoj knjižnici i jednom ravnatelju. Ravnatelju koji kao čovjek, ali i kao kulturnjak, nema ništa protiv da u njegovoj ustanovi gostuju srpski, slovenski, bošnjački pisci, u studenom, ili u bilo kojem drugom mjesecu jer književnost ne poznaje mjesece – već poznaje dobre pisce.

Dražena Šaškora vjerujem nije osobno uzbudio Petar Škorić, i jedan i drugi poznaju se dobro i o kulturi i književnosti jako se dobro zna koji od njih dvojice treba da vodi jednu takvu instituciju, a koji kao papiga da ponavlja ono što mu se sugerira iz središnjice. No ljudi – papige, kada prođe njihovo vrijeme, prekrije zaborav i inje, a ljude koji su se u njihovim vremenima borili za kulturu, borili za identitet grada, čeka vječna zahvalnost svih nas kojima je knjiga zrak, disanje, a pisanje život.

A papigama je kao što znamo život ionako neprestano ponavljnje.

Ivo Anić
Autor 23.11.2017. u 11:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija