Lordan Zafranović: Tuđmanova politika mi je uništila život

Autor 26.11.2011. u 23:05

Lordan Zafranović: Tuđmanova politika mi je uništila život

Istinski filmofili i dobri poznavaoci ex-jugoslavenskog filma smatraju ga jednim od najznačajnijih i najiskrenijih reditelja Hrvatske i regiona, a njegov zavidan filmski opus bilježi blizu 80 različitih filmskih djela. U vrijeme Jugoslavije stvarao je filmove koji su otvoreno progovarali o zlu iz ‘vlastite kuće’, zbog dokumentarnog filma ‘Krv i pepeo Jasenovca’, bivši hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, proglasio ga je neprijateljem hrvatskog naroda, a zbog serijala o Titu i prijetnji od strane HDZ-ove uprave na HRT-u morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo sa nekoliko godina ‘izbjeglištva’ u Pragu i Parizu.

Njegovo ime je Lordan Zafranović i danas ponovo živi i radi u Hrvatskoj, a nakon mnogo godina dolazi u Sarajevo, povodom ekskluzivne kino-premijere serijala o Titu „Posljednji svjedoci testamenta“ – velikog dokumentarnog svjedočanstva o jugoslavenskom vladaru kroz intimnu prizmu žena koje je volio i njemu bliskih ljud, što je bio i neposredan povod za ovaj iskren i otvoren razgovor. 

Gospodine Zafranoviću, u Sarajevu ste, između ostaog, i povodom premijere Vašeg dokumentarnog serijala o Titu „Posljednji svjedoci testamenta“. Ovaj serijal je u Hrvatskoj i prije emitiranja izazvao ogromno interesovanje, ali i negodovanje, jer se prvi put Tito i njegov život prikazuju kroz intimno svjedočenje njegovih žena i bliskih ljudi. Kako Vi gledate na svoje dokumentarno svjedočanstvo o maršalu i jednom prohujalom vremenu?

Ja, inače, radim filmove da bih postavio određena pitanja, a konkretno u Titovoj epohi interesiralo me je kako sam je ja osjećao i šta je taj život bio. Istražujući to preko svjedoka koji su njemu bili jako bliski – to su posebni svjedoci, pa otuda i naslov filma „Posljednji svjedoci testamenta“ – došao sam do zaključka i odgovora na to osnovno pitanje: Šta je to bilo? Zapravo mi se potvrdilo da neke civilizacije na samom vrhuncu padnu. Mislim da je civilizacija Jugoslavije u Titovo vrijeme imala vrhunac i da je njen raspad bio zakonitost, nažalost, vrlo krvava. Moj zadatak je bio da to prenesem gledaocu, upotrijebio sam za to sistem igranog filma, bez ijednog igranog kadra – sastavljen od čistih dokumenata.  Pokušao sam da postavim Tita za obiteljski sto i da ga promatramo kao dio jedne velike familije, sa svim njegovim vrlinama i svim manana.        

Koliko ste radili na ovom filmu – od ideje do zadnjeg kadra u montaži?

Morao sam emigrirati 1991. godine, da bi se 2000-te vratio u Hrvatsku. Sve što sam readio u Parizu i Pragu tih godina bili su pokušaju da se vratim onoj estetici i etici koju u filmu uvijek tražim. To približavanje Hrvatskoj, iznova, išlo je jako teško. Jednog dana sa sreo Ninu Pavića, koji je tada već bio medijski magnat u zemlji, i koji mi je rekao da je negdje čitao da su Amerikanci zainteresirani za veliku seriju o Titu, a da za glavne uloge konkuriraju Robert de Niro i Sylvester Stallone. I onda me pitao da li bi ja radio dokumentarni film o Titu, tako je to počelo. Naravno, u tom trenutku finansijski ništa nije bilo složeno do kraja, improviziralo se i počeli smo snimanje svjedoka, takoreći u posljednji čas, jer mnogi od njih su bili jako stari i više nisu među nama. A onda je projekat napustio Nino Pavić i EPH, iz meni nepoznatih razloga, čak ni danas mi nije jasno zašto, i ja sam nastavio sam. Onda je u serijal ušla HTV, na čijem čelu je tada bio Vanja Sutlić, i serijal je stigao do montaže. E, tada su nastali problemi sa gospođom Šuvar koja je htjela da izbaci neke briljantne iskaze u seriji, dosta initimističke, ali isto tako jako važne za Tita, čitavu tu epohu, a i za gledaoce… Tu smo se rastali i do danas traju naši sudski užasi.    
   
Ipak, serijal je završen i trebao je biti emitiran na HRT-u, ali nije…

Da, ja sam to završio, napravljeno je 13 epizoda, i to najveći posao koji sam ja u životu uradio. Dokumentarni film je mnogo teži od igranog, to je stvaranje u montaži, svaki kadar može biti na početku, može i na kraju… Pokušao sam  da tu epohu od 80 godina nekako složim , a da nedostaje ni jedan važan detalj iz Titove biografije. Jer se ta epoha ne može promatrati bez Tita, ni Tito bez te epohe. Sad je bio problem da se ta televizija prikaže zbog izbora i vidjet ćemo kada će ugledati svjetlo na ekranima.
 
Jeste li zadovoljni krajnjim rezultatom nakon tolike muke?

Pa, kada se uzme u obzir sva muka i sve teškoće koje su me pratile, onda jesam. Jer se rezultat kod autora otprilike i mjeri mukom koja ga je pratila tokom stvaranja. Zadovoljan sam sa cijenom koja je na kraju plaćena. 

Hrvatski reditelj AnTun Vrdoljak također je uradio dokumentarni serijal o Titu; prije njega je i filmski krtičar i redtelj iz Beograda, Mićo Milošević, uradio veliku historijsku seriju „Tito-crveno i crno“. Vi ste imali i žestoku medijsku polemiku sa Vrdoljakom o seriji, a i ova srpska je izazvala velike kontroverze. Zašto je Brozov život tako zanimljiv i poslije toliko godina izaziva burne reakcije?

Meni su kod svih tih serija smetali spikerski tekstovi u off-u, koji su ideološkim obojeni, koji su crno-bijeli, koji su kao nešto šaljivi, što je nedopustivo – da se preko dokumentarnih snimaka, koji nose jednu određenu patinu, stavlja tekst nema nikakve veze sa njima. To je za mene filmski zločin! Ti unaprijed napisani tekstivi, propagandni, idu na te brilljantne dokumentarne materijale – to je, za mene, bez ikakvog smisla. Ovo što smo mi pokušali da uradimo je jedan poetski pogled na Tita, ne pjesnički, nego poetski individualni pogled koji ostavlja gledaocu da sam doživi i tu epohu i tog vladara. Jer, Tito nije zločinac, ni ličnost koju treba idealizirati, ali je činjenica da je on označio jednu čitavu epohu, ne samo na našim teritorijama, nego i epohu cijelog svijeta. On je bio jedan vrhunski vojskovođa, a to je nešto što se ne može zaboraviti. Stvari se uvijek moraju posmatrati iz konteksta vremena u kome su nastale, a ne sa pozicije današnjeg vremena koje je obilježeno raznim ideologijama i mržnjama.    

Mnogi se danas nostalgično sjećaju  jugoslavenskog filma, uz konstataciju da je Tito neizmjerno cijenio  film kao važan segment kulture jedne države i da je, uz sve negativne političke konotacije koje su se povremeno miješale u filmsku industriju, filmu uvijek otvarao vrata. Kako Vi, kao direktni svjedok i akter jugoslavenskog filma, gledate na to vrijeme?

Čitava jedna epizoda, mislim da je to jedanaesta, mog serijala o Titu posvećena je filmu u Titovo doba, i u njoj govore disidenti. Dakle, ne oni filmski autori koji su bili povlašteni i stvarali Kozare, Neretve, Sutjeske…, nego ovi koji su bili progonjeni, Interesantno, oni danas o Titu govore vrlo pozitivno. Kako kaže Gotovac, koji je prošao svu torturu koju može proći jedan filmski autor, bila je to renesansa filma. Film je bio zatvoren krug – od proizvodnje, koja je imala jake producente, do distribucije, propagande, festivalske prezentacije. Imali smo ogroman broj gledalaca, imali smo naše filmove na velikim festivalima, bili smo jedna zrela kinematografija koja je radila žestoke koprodukcije sa strancima. I zato to zaista jeste renesansa filma.      

U tom, ex-jugoslavenskom vremenu ste stvorili i svoje najznačajnije igrane filmove, kao i ratnu trilogiju „Pad Italije“, „Okupacija u 26 slika“ i „Večernja zvona“, svojevremeno vrlo kontraverzne filmske priče koje progovaraju o zločinu vlastitog naroda u Drugom svjetskom ratu.  Objašnjavajući svoj rad, govorili ste da kao „čovjek koji se bavi filmom osjećate potrebu da progovorite o zlu iz ‘vlastite kuće’, jer je to znak zrelosti za suživot na nivou ljudske civilizacije i dostojanstva”.  Da li i danas mislite tako?

Kada su me pitali zašto snimam Artukovića, tog starca koji je gotovo na umoru, odgovorio sam da nije u pitanju on, već ideologija koja je dovela do najstrašnijih ljudskih osobina, u kojoj su stvoreni zakoni po kojima je čovjek mogao da ubija drugu rasu, drugi narod, drugu klasu… Dakle, film „Testament“ ne govori o Artukoviću, već o nesreći koju su proizveli ljudi kao što je on. Ako ne istražujemo zločine koje su napravili naši susjedi i ‘predstavnici’ našeg, vlastitog, naroda, onda smo osuđeni da živimo u jednoj velikoj laži.  

Međutim, u jednom intervjuu ste izjavili “historija se, na žalost, ponovila. Moji filmovi su beznačajni jer nisu upozorili na ništa, jer su demantirani svi krikovi protiv. Sve je bilo uzalud”…

Da, desilo se obrnuto, desilo se da su moji filmovi izazvali revolt i strašne reakcije. Zašto niko drugi ne postavlja ta pitanja i govori o svojim zločinima?! Zašto to moramo mi?! I zaista, rijetko se mogu vidjeti filmovi o francuskoj izdaji, češkoj izdaji, mađarskoj izdaji, bugarskoj izdaji… A, eto mi, mali narodi, otvaramo te teme. Umjesto da shvatimo kako smo mi dovoljno zreli da možemo razgovarati o svojim zločinima, sredina me osudila do te mjere da je postala opasna opasna po život. Bio sam prisiljen da napustim zemlju 1991. godine. A kada sam došao u Pariz, gdje sam montirao „Testament“, i upoređivao te snimke iz ’42, ’43. sa ovim što se dešavalo ovdje, uhvatila me je velika muka, jer je sve bilo isto. Tada sam shvatio da to što sam ja radio nije napravilo, zapravo, ništa, imali smo iluziju da ćemo nekakvim krikom protiv zla, užasa, nacionalizma, šovinizma, nešto promijeniti, upozoriti… Međutim, bilo je to jedno veliko razočarenje. Možda bi bilo bolje da sam ostao u tom nekom estetskom svijetu, možda bih danas bio nacionalni heroj, a ne da me gledaju sa podozrenjem. Kada se danas spomene moje ime u Zagrebu, svi kažu: Pusti, to je neki izdajnik! A baš suprotno, mislim da sam osvijetlio tom hrvatskom narodu bar jedan mali dio obraza!       

U međuvremenu se desio novi rat, užasno krvoproliće na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje… Vjerujete li da se istim filmskim jezikom, progovaranjem o ‘vlastitom zlu’, može vratiti dostojanstvo na ex-jugoslavenske prostore? 

I dalje mislim – da. Bez toga neće biti mostova među nama, a život će ovo područje opet napraviti zajedničkim. Nažalost, sve pokazuje da su ovi krvavi ratovi bili nepotrebni i da ih je izavala grupa političkih manijaka. 

Koliko film i, uopće, ljudi koji se bave filmom mogu upozoriti na nadolazeće zlo i zaustaviti ili promijeniti neumitne historijske tokove?

Pa, mogu ponuditi jedno dva sata razmišljanja… Ali, nije u tome problem, problem je u želji autora da to napravi. Sama činjenica da je jedan autor ili grupa autora, ili cijela jedna generacija bavi time, kao što se sada bave autori i u BiH i u regionu, potvrđuje da se traume nakon rata uvijek otvaraju.   

Vi ste to mnogo puta pokušavali i mnogo puta bili u nemilosti vladajuće politike. Zbog dokumentarnog filma „Krv i pepeo Jasenovca”, bivši hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, proglasio Vas je neprijateljem hrvatskog naroda, a kasnije ste od HDZ-ove uprave na HRT-u morali spašavati film o Titu, što je na kraju rezultiralo odlaskom iz Hrvatske i nekoliko godina ‘izbjeglištva’ u Pragu. Kakvo mjesto u hrvatskoj historiji, po Vama, imaju Franjo Tuđman i politika HDZ-a?

Ja bih tu ocjenu najbolje dao kroz film, no činjenica je da je Tuđmanova epoha uticala na moj život i život moje familije, da sam bio izložen neviđenom teroru od strane njegovih službenika, posebice iz moje profesije, koji su učinili sve da moja generacija, koja se školovala u Pragu i koja je bila na vrhuncu snage, ode i više se ne vrati. Naravno, to je generacija koja je pronijela jugoslavenski film, i naravno da je ona bila zaustavljena politikom koja je davala etikete. Kada sam se počeo vraćati u Hrvatsku, mnogi koji su me poznavali prelazili su na drugu stranu ulice. Sad mi ti isti prilaze kao da ništa nije bilo. Nisam mogao da zamislim da čovjek koji spaja dva kadra, nema ni pušku ni pištolj, nema želju da stvara bilo kakvu mržnju, da može da nastrada. Ta epoha mi liči na jedan ružan san, ali mi je pomogla i da se obogatim iskustvom koje ne bih imao da sam ostao u Hrvatskoj  

Koliko se savremena hrvatska kinematografija bavi događajima s početka ’90-tih godina prošlog vijeka i na koji način? Da li današnji hrvatski reditelji imaju svjesti i kritički odnos naspram  događaja iz neposredne prošlosti, ali i iz današnjice? 

Čini mi se da se dosta ljudi u Hrvatskoj bavi temama rata i odnosima koji su dovodili do raspada brakova, familija… Od Brešana, Matanića, do Milića.  Da li su oni uspješni ili nisu, nije moje da prosuđujem, ali ih mali broj gledaoca vidi, jer ih mali broj ide u kina. No, to je posve druga tema.

Mnogi smatraju da je rat prevaziđena tema i da se Hrvatska, a i kinematografija u regionu trebaju okrenuti novim životnim filmskim pričama. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

To su neki opći zaključci ljudi koji ne znaju šta znači autor. Autor bira ono što ga tišti. Ta njegova muka i borba da zaokruži finansijski proces traje i po nekoliko godina, zato treba ostavljati autorima da sami biraju teme. Inače bismo trebali biti jedna velika kinematografija koja ima plan, pa ima dječije filmove, omladinske, krimiće, ratne… Međutim, kinematografija na teritoriji bivše Jugoslavije više ne postoji, sve su to slučajni filmovi.   

Posljednjih godina ne radite igrane filmove – zbog umora, nedostatka produkcijskih uvjeta ili nečeg trećeg?

Ne, ja sam pripremao jedan veliki film, čija se radnja dešava u Bosni, po romanu „Ostrvo Balkan“ Vidosava Stevanovića. Pokušali smo da ga isfinansiramo, Bitola u Makedoniji je trebala da igra Sarajevo, to jedan snažan, veliki, skoro spektakularan film o onome što se ovdje desilo, ali smo 2000. godine morali sve prekinuti, jer je producent ostao bez para. No, to ne znači da ga jednog dana, kada dođu bolja vremena, neću napraviti. Onda sam imao scenarij koji je napisao Jirži Hubač „Miss Sarajevo“, sjajna priča o ljepoti i svemu onome što prkosi tom užasu rata, to je htio raditi jedan vojvođanski producent, koji je s tim projektom otišao na nacionalni fond, ali nas je pobijedio projekat Đorđa Balaševića.  Pa su me zvali u Beograd da pravim film po Žiki Pavloviću, jedan krasan scenario „Bela ptica“, o ljubavi Kosovarke i Srbina. Onda su me pozvali u Hrvatsku da radim film „Janičar“ po scenariju Vujičića, pokušao sam da radim i jedan manji igrani film „Sestre“, a u Češkoj sam pripremao film o ljubavi dva brata iz Bosne, koji se zaljube u istu ženu, jednu fenomenalnu plesačicu. To je jedan dosta strastven film, ali i dosta realan, nije previše skup i njega ću uskoro početi raditi. I, već dvije-tri godine pripremam film „Karuzo“, koji je moj veliki povratak u Dalmaciju. To je film sa puno muzike, govori o predratnom stanju u Dalmaciji, o fašizaciji i dolasku Italijana, i strahovito liči na Amarcord. I, naravno, bit će posvećem Feliniju. Eto, ja se stalno bavim igranim filmom, ali ne mogu uganjati uvjete koji mi garantiraju da će film distribuiran u Evropi.    

Da li ste pregovarali sa nekim produkcijama u BiH i pokušali obnoviti priču oko realizacije filma „Miss Sarajevo“?

Nisam, ali možda ću razgovarati. Jer, to je izvanredan scenario.

Kako vidite savremeni bh. film i njegovo mjesto u svjetskoj kinematografiji, s obzirom na skromne produkcijske mogućnosti ovdašnjih filmskih kuća i strahoviti nemar države za vlastite kulturne vrijednosti?    

Bh. kinematografija je i prije, za vrijeme bivše Jugoslavije bila na visokom nivou. Bila je izvanredna i specifična, autentična bosanska, posebno škola dokumentarnog filma. Čini mi se da je i danas bh. kinematografija najkvalitetnija u regionu, bez obzira na uvjete koji su drastični. Imala je i značajan uspjeh u svijetu i mislim da ovdje ima neke snažne energije koja stvari pokreće naprijed. Da li će se autori od toga umoriti ili neće, veliko je pitanje. Dokumentarni bh. filmovi odigrali su tokom rata važnu ulogu u prezentiranju istine o Sarajevu i BiH.    

Ovih dana se navršilo 16 godina od potpisivanja mira u Daytonu i prekida rata na prostoru BiH, no bh. država funkcionira strašno teško. Kako gledate na današnju BiH – kao tvorevinu bez smisla i nade, ili zemlju koja može postati stabilna članica regiona i Evrope?

Meni se uvijek čini da je sve ovo neki eksperiment, do koje mjere može trajati neka blokada, koliko ljudi pod njom mogu izdržati, pa rat, pa stvaranje nekakvih političkih kombinacija i tvorevina… Da je bilo volje, prije 10 godina sve zemlje bivše Jugoslavije bile bi primljene u Evropu, ali one se ostavljaju kao neka vrsta poligona na kojem se određene stvari vježbaju. To je igra bez granica na račun stanovništva. Drugačije ne mogu sve ovo da prosudim. 

Nekako se svi stalno bavimo politikom (jer se i ona bavi nama), medjutim tema mnogih Vaših filmova, uz politiku, je ljubav, sa jakim elementima erotskog („Nedjelja“,  „Aloa, praznik kurvi“, „Pad Italije“, kao i u većini Vaših drugih filmova).  Zašto?

Pokušavao sam da svakim filmom osvojim stepenicu više, probijem prvo ideologiju katoličke crkve, pa ideologiju komunizma koja je u sebi imala sve elemente katoličke crkve – golo žensko tijelo bilo je tabu tema. Pa sam stalno imao neke zabrane, ili film nije smio u kino ili nije smio van zemlje. Ja sam u svojim filmovima uvijek polazio od ideje prolaznosti i zato u njima, skoro 50 godina, pokušavam da sačuvam ljepotu. Otud uvijek ljepota na početku mojih fimova, lijepo žensko tijelo, lijepo muško lice, lijep grad – to je moja želja da tom ljepotom prkosim svemu što prolazi, nestaje, bar dok traje film. 

Radili ste sa mnogim glumcima i glumicama, ali danas se uz Vas nekako najviše veže kultna uloga Ene Begović u filmu „Pad Italije“ . Možete li se prisjetiti kako je bilo raditi sa njom?

Ena je dar prirode, Bog joj je dao jednu vrstu ljepote koja je neponovljiva, koja se na filmu naručito cijeni. Ja sam je prvi put vidio kada sam radio „Okupaciju u 26 slika“, ona je statirala, ubijedio sam je da ode na Akademiju i na drugoj godini sam je uzeo da igra glavnu ulogu u „Padu Italije“. I to se pokazalo kao jako dobro, dobili smo figuru koja je zablistala, zbog koje je film bio tako mnogo gledan; samo u Zagrebu ga je vidjelo preko 250.000 gledalaca, što se danas ne da ni izgovoriti. U tom filmu smo prvi put pokazali komunizam i seks u ratu, ona je zaista postala zvijezda, ja sam je obukao u prozirnu haljnu, ona je ušla u more i ta scena je bila nešto strašno seksi, postala je legendarna.  

Za kraj,  u Vašoj biografiji stoji podatak da ste autor blizu 80 različitih filmskih djela. Kako se osjećate kao tvorac tako zavidnog filmskog opusa i šta iz njega izdvajate kao najbitnije momente Vaše umjetničke karijere?

Bez filma, ja bih bio potpuno izgubljen čovjek. Ja sam živio dva života – jedan život je vojni, to je film, organizacija, učenje, disciplina, život u ekipi i život koji nema nikakve veze sa realnim svijetom.  Drugi život je privatni, za koji sam bio potpuno nesposoban, jer kad bi završilo snimanje, ja sam bio izgubljen. Tražio sam odmah novi projekat, da uđem što prije u tu vrstu života, i odatle su toliki moji projekti.

intervju preuzet sa portala depo.ba

Autor 26.11.2011. u 23:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija