Lorelaj

Hana Ćurak
Autor 25.2.2020. u 11:46

Lorelaj

one pjevaju o svijetu potpunijem i jasnijem no što to može biti / posestrime, vaša pjesma nosi teret pretežak / za školjkasto uho što osluškuje / ovdje u kraju gdje se dobro kormilari / pod uravnoteženim vladarom

Silvija Plat, Lorelaj[1]

Niederdollendorf i Oberdollendorf su isto mjesto sa dva imena, na koje se iz Bonna stiže tramvajem 66 ili regionalnim vozom. To veće selo u dolini ispod Zmajeve stijene, tik uz rijeku Rajnu, mješavina je Gornje Ljubije kraj Prijedora i Jerstopa kraj Jönköpinga. Da su veliki transparenti kraj puta koji oglašavaju stočnu hranu kojim slučajem na našem jeziku, neznana putnica bi mogla pomisliti da je ušetala u neku Bosnu u kojoj se tranzicija desila mirno a njeni stanovnici nastavili pušiti, kuckati, kukati i kuhati kako su to činili i prije rata kojeg nije bilo. U Niederdollendorfu beton je ispucao, ostaci bauštele čekaju kao na udaju, voz tutnja poput onog za Bihać a prisustvo bankomata i apoteke smiruje i najizgubljenijeg putnika. Sama sam na cesti, nedjelja je. Prema meni se iz daljine gegaju dvije široke i visoke nakupine rozih i bijelih balona. Kako su mi se približili, vidim bračni par u pohodu na maškare. U Njemačkoj sam, pod Zmajevom stijenom, gdje je Hajnrih Hajne nadahnuto napisao Lorelaj a pomodni turisti devetnaestog stoljeća počeli da padaju u nesvijest od romantike i ljepote ove brdovite doline. I ja sam pomodna – hitno moram napuniti mobitel, kako bih znala doći u hotel u samom podnožju Zmajeve stijene. Kamo struja, neorganizovana sam. Restorani pored transportnih tačaka poput željezničkih stanica i luka univerzalna su ozloglašena mjesta, ali ohrabrena potrebom, ulazim. Devet momaka odraslih u Njemačkoj, očiju crnih kao turska kafa, u nedostatku shisha-bara pod Zmajevom stijenom bogu kradu dane u ćošku restorana. Eno ti utičnica, evo ti punjač, zovu mi taksi, ne moraš ništa popiti.

Lorelaj, o Lorelaj! Nisam napravila nijednu fotografiju. Ne iznenađuju me kostimi Pikačua na odraslim muškarcima, kao ni časne sestre lica obojenih u crvenu i bijelu boju. Es ist halt so, naučila sam reći. Es ist halt so, jer je vikend karnevala, i sve što s njim ide je praznina i tišina međuseoskog javnog prevoza koju na svakoj stanici naruši novi namještenik u neinventivnom kostimu u svim osnovnim bojama. Ovih dana, populacija željezničke stanice Keln veoma sliči populaciji perona 9 i 3/4. Nad nama se nadvija oluja kao dementori nad Hogwartsom.

Brisel, Keln, Lorelaj, zmajevi, zmajevi, Lorelaj, Bonn, Parlamentarijum, Brisel…. u Muzeju evropskih kultura preskočili smo dio o Sarajevu… prašnjave su moje konzerve.

U ilegali i panici, uzela sam posljednji voz za Berlin koji je vozio prije kiše. Kolaps javnog saobraćaja usljed insignifikantnih promjena vremena u Njemačkoj ne dotiče me koliko me par godina prije doticao isti problem na relaciji Ilidža-Marin Dvor. Smirujuće je znati da ni ja ni Njemačka nismo savršene. Jučer smo cijeli dan proveli razgovarajući o Saši Stanišiću. Ko je on? Odakle dolazi? A šta je tamo bilo? Kako to da domovina nije jezik? A kto je to, što je to, da prostiš? – i tako dalje, uz počasno odlikovanje živućem primjeru toga svega – meni. Živućem primjeru toga svega – meni – uopšte nisu jasna njihova pitanja. Riječ domovina nije ništa više nego izdrkavanje na domovinu. Kako vi to ne znate? Ne kažem to, nemam dovoljno jasne riječi na njemačkom, ali ostajem rezervirana povodom svog odlikovanja. Drago mi je za Sašu, sa knjigom se savršeno identificiram, oduševljena sam, ali, kao i Saša, radije ne objašnjavam sebe, sa formulara brišem i prvu i drugu verziju svoje priče i ostavljam ga praznog. Kao i Saša, nisam pametna: ja nisam ovdje da vam pokažem kako je to. Zadnja zraka sunca promalja se na stijenu nad Rajnom, a na njoj pjevuši nasmiješeno lice Hansa Magnusa Enzensbergera:

mislite da jedete, ali tu nema mesa / to su slatki mamci što vam daju / … / strpljivo sjede kraj rajne, potomca, berezine, kraj rijeka svijeta / hrane vas i čekaju[2]

Lorelaj, o Lorelaj! I prošle godine sam bila tu, s druge strane Kelna. U Tiringiji, na razgovoru sa predstavnicima svih partija ovog odnedavno polariziranog parlamenta. Ime sam mu zaboravila, ali zajapureno gušterasto lice PR juniora partije AfD neću. Moja prijateljica iz Rusije ga pita kako AfD može imati takav odnos prema strancima. „Šta tebe briga, mi svakako volimo lijepe Ruskinje“ – odgovara joj. Drhtavim glasom moja se politički nemušta kolegica javlja: evo ja sam udata za Nijemca, zašto imate problem sa mnom – „bar si se malo integrirala“, njegov je očekivani odgovor. Sa ovakvim se kretenima susrećem cijeli svoj život, i ne mogu da vjerujem kako nemudro djeluju ovi znatiželjni, nježni ljudi u onome što može biti ključni trenutak njihovog bivanja. „Zahtijevam da sada čujem odgovor od svih osim gospodina iz AfD-a“ –  pritišćem dugme na svom malom parlamentarnom mikrofonu – „dakle izričito ne želim da čujem vaš glas niti me zanima vaše mišljenje“ – i pitam predstavnike Linkea, SPD-a, CDU-a, kako se u svojim redovima bore protiv ovoga. Preblijedjeli, iznervirani, očajni, svako mi nešto odgovori, nešto nezapamtljivo. Gušter u džemperčiću se histerično javlja i govori vidite, oni nemaju nikakav program, mi imamo jasan program. Gdje li sam to već čula? Opet palim mikrofon. „Vas ništa nisam pitala!“ – balkanski se glasno ustručavam od gorega – a njemu je bilo dovoljno da ga neko aktivno isključi iz razgovora kako bi izgubio svoj fašistički takt.

U Kelnu sam na stanici, oluja se nad nama nadvija kao dementori nad Hogwartsom. Prošle godine u ovo vrijeme gledala sam u blijedo lice predstavnice Tirinškog parlamenta – ove godine, jedan od tipova koje gušter zastupa postao je premijer Tiringije. Njemačka se uzrujala, ko god je mogao odstupio je sa svojih pozicija, demokratski korektiv je, srećom, izvršio svoju reakcionarnu dužnost, divim mu se, kakav kraj…

Vozom dva sata dalje, rijeka Rajna se susreće sa rijekom Majnom, blizu gradske luke Hanau. Restorani u lukama i željezničkim stanicama ozloglašena su mjesta, zato devet dječaka odraslih u Njemačkoj svoje dane bogu radije tiho kradu u lokalnom shisha-baru.

i sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.[3]

[1] Hvala B.A. na ustupljenom prevodu.

[2] Slobodni prevod autorice. Original: „ihr glaubt zu essen/aber das ist kein fleisch/womit sie euch futtern/das ist köder, das schmeckt süß/…/sie sitzen geduldig am rhein/am potomac, an der beresina, an den flüssen der welt/ sie weiden euch, sie warten…“ H.M. Enzensberger, Konjunktur.

[3] Hajnrih Hajne, Lorelaj

Hana Ćurak
Autor 25.2.2020. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija