Lovac na gušterice

Povezani članci

• Mile Stojić/ Zabilješka o kraju svijeta
• Documenta: Godišnjica ubojstva bračnog para Cindrić, obitelj i dalje iščekuje pravdu
• Dodik sa krizom koju je stvorio okončava svoju političku karijeru
• Ivo Komšić: Zločinački poduhvat se nastavlja
• Čudna jada od Mostara grada!
• Željka & Želimir d.o.o.

Kada svoju pisaniju, od prve do zadnje rečenice, nakrca insinuacijama, falsifikatima i podvalama, ne bi li proizveo utisak da je kao slobodar i kritičar vlasti izložen progonu mračnih režimskih snaga, nije čudo da se čovjek izgubi u šumi kontradikcija koju je sam zasadio. Najbolje je ostaviti ga da luta i možda mu, umjesto imperijalnog ili “generalističkog”, probuditi lokalni instinkt: Ajde, Bešker, lovit gušterice!

Piše: Viktor Ivančić

Zbog mojeg individualnog zlodjela Inoslav Bešker oglašava kolektivnu krivnju. Tja, Srbi. Odnosno, tjednik Novosti, “zagrebačko glasilo Srpskoga narodnog vijeća”. Odnosno, “list u vlasništvu političke organizacije” koji “piše u skladu s političkim interesima i opredjeljenjima te organizacije”. Odnosno, u skladu s “imperijalnim instinktom” koji tu organizaciju, zato što je “srpska”, trajno karakterizira.

U Jutarnjem listu od 29. travnja, ponovno kukavički izbjegavajući izravnu polemiku, bježeći od predmeta spora kao vrag od tamjana, ovaj kolumnist aranžira bizarno ogrupnjavanje moje autorske osobnosti, formira kolektivni entitet kojemu je on tobože “glavna meta” i koji će biti vrijedan njegove prijeke osude. Odriče dakle samu mogućnost da ja imam vlastiti stav i da nastupam u svoje ime, tretirajući me (bez imenovanja, dakako) kao agenta šire skupine sudionika u zavjeri protiv njegove cijenjene persone. Bezmalo, kompletna se nacionalna manjina urotila protiv Beškerove novinarske veličine.

Bešker može do mile volje bulazniti kako su Novosti “partijski” i “religijski” list, dok je Jutarnji list, s druge strane, jedno “generalističko” glasilo, što će reći da korporativni ugođaj i vlasništvo privatnoga odvjetničkog ureda nad novinskom kućom jamče generalnu slobodu i generalnu neovisnost

U redu, meni je svejedno – ovdje bi ionako bilo izlišno raspredati o tome snaži li narcizam paranoju ili paranoja hrani narcizam – pa Bešker može do mile volje bulazniti kako Novosti nisu neovisne, nego su “partijski” i “religijski” list, dok je Jutarnji list, s druge strane, jedno “generalističko” glasilo, što će reći da korporativni ugođaj i vlasništvo privatnoga odvjetničkog ureda nad novinskom kućom jamče generalnu slobodu i generalnu neovisnost, i da se on, Bešker, u toj fiškalsko-“generalističkoj” arkadiji može individualno ostvariti, dok sam ja individualno poništen pod silom srpske političke “organizacije”, makar pritom nisam ni Srbin. Tako postavljeni okvir, naime, nepogrešivo daje do znanja s kim imate posla: sudionik u raspravi, nakon što je konstruirao skupnu utvaru koja ga progoni, a sebe smjestio u cvjetnu zonu medijske slobode, ne kani se služiti argumentima i činjenicama, već diskvalifikacijama i klevetništvom, i to od one vrste koja bi mogla zadovoljiti i “generalističke” šovenske apetite potencijalne publike.

Ne bih se na tu unjkavu tiradu ni osvrtao da niz podvala i falsifikata koji je u njoj izložen ne svjedoči o tako vulgarnoj inventivnosti – utoliko vulgarnijoj što dolazi od uvažena novinara, doktora znanosti i sveučilišnog profesora – da može poslužiti kao upečatljiv primjer, jer prodire šest kopalja ispod ionako niske razine žurnalističkih standarda i medijske komunikacije u nas. Stoga ću neke od tih domašaja ovdje suho evidentirati, tek da ostane trag o tome kako kombinacija nadmene pretencioznosti i niskih pobuda rezultira samoblamažom, a za nevolju može poslužiti i kao alternativno gradivo Beškerovim studentima.

1. Blamira se Inoslav Bešker kada piše da “u Novostima naprosto izmišljaju da sam spominjao ‘jezik agresora'”, te da ni “jezik agresora” ni kakvu sličnu sintagmu on nikada nije koristio, jer bi, veli, “naprosto bila stupidna”. Međutim: sintagma “jezik agresora” ponosno se koči u podnaslovu Beškerova teksta “Harkiv, a ne više Harkov”, otisnuta na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista od 28. veljače 2022. Taj podnaslov u cijelosti glasi: “Nećemo koristiti jezik agresora i zato ukrajinske gradove odsad pišemo kao što ih pišu Ukrajinci”.

Bešker dakle tvrdi da Novosti “naprosto izmišljaju” ono što piše u podnaslovu najave njegova teksta! U samom tekstu, pak, Bešker kaže da je “neumjesno koristiti nomenklaturu agresora”, a sada nas poučava kako izjednačavanje “nomenklature” (“koja je tek dio leksika”) i “jezika” predstavlja “brutalno krivotvorenje”. Zaista? Ako zbilja nije “jezik” nego “nomenklatura” – ako nije debela šija nego tanki vrat – tko se to, do vraga, upustio u “brutalno krivotvorenje” i istaknuo “jezik agresora” u podnaslov Beškerova štiva? Jesam li to učinio ja, kao Novosti? Ili su to poduzele Novosti, kao ja?

Ukoliko je tu prljavu rabotu bez kolumnistova znanja provelo uredništvo Jutarnjeg lista (naime opremilo njegov tekst sintagmom koja je “naprosto stupidna”!), zašto se on ne obračuna s matičnom redakcijom, nego se ostrvljuje na mene to jest Novosti, odnosno na Novosti to jest mene? A ako se ovim načinom ipak lukavo ograđuje od svojih novina – što će najprije biti na stvari, jer sada najednom obznanjuje kako nije ni sudjelovao u odluci da se novinski jezik derusificira i prilagodi ratnome stanju – po kojem to kriteriju može mene poistovjetiti s Novostima, premda sam pisao u svoje ime, a sebe distancirati od Jutarnjeg lista, premda je pisao programski tekst u ime redakcije? Zbog čega ja jesam partijski list, a on nije fiškalsko glasilo?

Zbog toga što je Beškeru, shodno najsirovijoj intelektualnoj praksi, posve normalno da različitim aršinima mjeri svoje i tuđe djelovanje.

2. Blamira se Inoslav Bešker kada, upinjući se iz petnih žila obijediti Novosti da podržavaju politiku Vlade (pa stoga nasrću na njega, jer je on neustrašivi kritičar Vlade), to dokazuje izvještajem o okupljanju HOS-ovih neofašista u Splitu, koji je na portalu lista objavljen 10. travnja. U tom se izvještaju – što su ga, uzgred budi rečeno, Novosti preuzele sa šibenskog portala Tris, kako je lijepo naznačeno u tekstu – doduše spominje prisutnost Vladina izaslanika Matka Raosa, veli Bešker, “ali ni mukaet o Raosovoj laudi ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Zatim pita: “Zašto su to prešutjeli kolege u Novostima”? Zatim odgovara: zato što to “implicira Vladu”!

Svoje neistomišljenike Bešker modelira na način da ih se može otpisati, a ne s njima raspravljati. Njegova vokacija je diskvalifikacija. Zbog toga obožava snažno-prazne sintagme poput “imperijalnog instinkta” ili “jezika agresora”

Međutim: Novosti ne samo što nisu prešutjele Raosovu laudu NDH, već su tim povodom kritiku Vladina koketiranja s ustaštvom isporučile na naslovnoj stranici lista, pa je u tom broju objavljeno još nekoliko članaka na tu temu, pa sam naposljetku i ja, potaknut izaslanikovim istupom, napisao tekst u kojem između ostalog stoji da je predsjednik Vlade Andrej Plenković “riješen voditi stranku koju će krasiti politička psihologija dvoglave aždaje”, a ova “podrazumijeva koegzistenciju fašista i antifašista u istome političkom biću, s tim da antifašist drži svijeću, dok nas fašist jebe u zdrav mozak”.

Kako to, molit ću, “implicira Vladu”? Što uopće ima na umu implicitni polemičar kada, posredno reagirajući na moj mučki napad, tvrdi da Novosti tendenciozno prešućuju proustaški istup brigadira Raosa, u strahu da to spominjanje ne “implicira Vladu”, a baš autor na čiji tekst implicitno odgovara u istim Novostima Vladu eksplicitno uspoređuje s “dvoglavom aždajom” koja nas “jebe u zdrav mozak”? I kako to da me, kada kritiziram njega, Bešker identificira s Novostima, a kada kritiziram Vladu, onda me iz Novosti briše i poništava?

Zdravome je razumu to nedokučivo. No nema pomoći: neka su stvorenja, vidjeli smo, dvoglava, a neka praznoglava. S tim što ova druga očekuju da istim kapacitetima raspolažu i oni kojima se obraćaju.

3. Blamira se Inoslav Bešker, jer da se potrudio upoznati s materijom o kojoj piše, znao bi da su u Splitu 10. travnja održana dva neoustaška skupa s više-manje istim akterima, jedan u Lori, a drugi kod spomenika IX. bojni HOS-a na Splitu 3. Članak koji su Novosti preuzele s portala Tris bio je izvještaj s teferiča u Lori, na što nedvosmisleno upućuje naslov teksta (“Još jedan Skejin bal vampira u Lori…”), a tamo je Vladin izaslanik svojom nazočnošću uveličao slavlje, ali – nije otvarao usta. Pa kada Bešker proziva zbog “prešućivanja”, jer Novosti ne donose “ni mukaet o Raosovoj laudi ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, onda je to s profesionalnog stajališta nepodnošljivo, uzmemo li u obzir činjenicu da se u Lori od Vladina izaslanika zaista nije čuo “ni mukaet”, pošto je svoj hvalospjev ustaškoj državi izvolio izložiti kasnije, na fešti kod spomenika HOS-ovcima.

Bešker, drugim riječima, optužuje Novosti za samocenzuru u interesu vlasti zbog toga što je u izvještaju s jednog događaja “prešućen” istup koji se zbio na drugom. Smijem li to nazvati “brutalnim krivotvorenjem”? Bojim se da se naš kolumnist, doktor znanosti i sveučilišni profesor s time ne bi složio jer, rekosmo, aršini koji važe za druge, za njega ne vrijede. Ni zanatske ni moralne kočnice neće ga spriječiti da udarnički obmanjuje čitaoce, računajući na njihovu neupućenost, e kako bi proširio famu o režimskoj naravi ovoga tjednika.

4. Blamira se Inoslav Bešker kada piše sljedeće: “Možda sasvim slučajno, ali se na meti Novosti znam naći više puta, ako sam kritičan spram Vlade odnosno premijera, tko god on bio, ako je vicepremijer iz SDSS-a.” Tu gorku činjenicu – da ga Novosti za račun vlasti drže “na meti” zato što on napada vlast – zatim argumentira navodeći dva primjera spominjanja svoje cijenjene osobe u ovome listu kada je “kritizirao onodobnu (Milanovićevu) vladu”.

Nezgodna okolnost je što u onodobnoj vladi premijera Zorana Milanovića nije bilo vicepremijera iz SDSS-a, niti je itko iz SDSS-a bio ministar u vladi premijera Milanovića, niti je SDSS bio u koaliciji s Milanovićevom onodobnom strankom, tako da se Beškerova tužna ispovijed – da je žrtva novinara Novosti kada kritizira Vladu čiji je vicepremijer iz SDSS-a, što ima značiti da ga ovi odstreljuju po političkome nalogu, a to argumentira samo dvama primjerima iz doba kada vicepremijera iz SDSS-a u Vladi nije bilo – pokazuje kao gola insinuacija, ili kao “brutalno krivotvorenje”, ili kao prodaja muda pod bubrege, ako to nije neumjesno zabilježiti uz ličnost s tako bogatom akademskom ambalažom.

U drugom od spomenutih primjera, k tome, Bešker citira dio rečenice (u kojoj je spomenut) iz teksta Rade Dragojevića (ne imenujući ga, dakako) iz listopada 2015., a u tom tekstu Dragojević – najoštrije kritizira premijera Milanovića. Shvatili ste: novinar Novosti svojski opauči predsjednika Vlade, pa usput okrzne i Beškera, a šest i pol godina kasnije Bešker konfabulira kako ga je novinar napao braneći Vladu od njegove kritike, zasigurno po direktivi nepostojećeg vicepremijera iz SDSS-a. Čitatelj ni o čemu nema pojma, razumije se, njegova je memorija pusto polje, no zato Bešker ima dovoljno oštre škare da isječe citat iz konteksta, dovoljno manipulativnog dara da prevari konzumenta vlastitog teksta i dovoljno usijanu maštu da “onodobnu” stvarnost predstavi suprotnom od one kakva je bila.

5. Blamira se Inoslav Bešker kada istom metodom pokušava apsolvirati i slučaj moje “optužbe” (ne navodeći mi ime, dakako), jer ja kao agent Novosti, prema toj interpretaciji, nastupam protiv njega s jednakim motivom: “braneći vazda trenutnu vladu”.

Pobogu! Onaj “jezik agresora” koji su izumili Bešker i Jutarnji list – a što sam ja nazvao frazom iz fonda jezika ozloglašavanja, čija je svrha pridonijeti prerastanju antiputinovskog u antirusko raspoloženje – ušao je u igru nakon što je državni Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje izdao preporuku medijima da nazive ukrajinskih toponima oslobode ruskih jezičnih natruha. Jutarnji list je to poslušno usvojio, što znači da je simbolička leksička gesta koju je jezični tutor redakcije tako pompozno predstavio bez sumnje bila u duhu hrvatske državne politike, odnosno politike “trenutne vlade”.

I sad Bešker uvjerava čitatelje Jutarnjeg lista kako sam ja svoju kritičku intervenciju, ismijavajući i njegovo pseudoznanstveno obrazloženje i “jezik agresora” – napominjući mu čak da ono čime se bavi nije ništa drugo nego pokušaj pridavanja intelektualnog sadržaja odazivanja na komandu, to jest na preporuku državne politike – poduzeo “braneći vazda trenutnu vladu”!

Shvatili ste: kolumnist je ljuti protivnik vlasti i kada krotko kima glavom; tko kolumnistu kaže da bi ga zbog toga mogao zaboljeti vrat, sigurno je Vladin agitator; svaka kritika kolumnistova suhoparnog drvljenja je provladin udar na njegovo veliko djelo, uključujući opasku da je snishodljiv prema Vladi. Jedan bi doktor znanosti i sveučilišni profesor takvu logiku ocijenio “naprosto stupidnom”, no ne bi taj gard zauzeo prema sebi, već prema drugima.

6. Blamira se Inoslav Bešker kada naposljetku otkriva zajednički poticaj onih koji se usude kritički osvrnuti na njegovo visokopoštovano novinarsko pregalaštvo: “imperijalni instinkt”. Tom formulom učvršćuje fantaziju o sebi kao žrtvi neprijateljske agresije, uz sugestiju da okupacione horde nadiru s istočne strane.

Što je to, naime, “imperijalni instinkt”? Budući da je riječ o Novostima, koje “pišu u skladu s interesima i opredjeljenjima” srpske političke organizacije, je li instinkt imperijalan zato što je srpski? Bešker to ne precizira, prepušta stvar mašti čitalaca. Treba li detekcija “imperijalnog instinkta” upozoriti na srpsku prijetnju? Ako treba, onda je to od Beškera prilično besramno, a ako ne treba – ako nikakvu prijetnju autor nije imao u primisli – onda je njegova fraza prilično besmislena. Isplati li se nagađati je li kolumnist Jutarnjeg lista lišen stida ili je lišen smisla?

S druge strane, ako nositelji “imperijalnog instinkta” nastupaju “braneći vazda trenutnu vladu”, je li i hrvatska vlada imperijalno nastrojena? S treće strane, sve se to čini nebitnim, jer Bešker modelira svoje neistomišljenike na način da ih se može otpisati, a ne s njima raspravljati. Njegova vokacija je diskvalifikacija. Zbog toga i obožava snažno-prazne sintagme – “imperijalni instinkt”, “jezik agresora”… – koje sadrže prepoznatljivu šovinističku aromu, a nakon uporabe autor može naricati da ga se krivo tumači, i to s tendencioznim motivima. Recimo: predbacivati meni, profesoru i doktoru, da prokazivanjem vlasnika “imperijalnog instinkta” draškam šovinističke strasti može samo netko koga pokreće “imperijalni instinkt”!

Kada svoju pisaniju, od prve do zadnje rečenice, nakrca insinuacijama, falsifikatima i podvalama, ne bi li proizveo utisak da je kao slobodar i kritičar vlasti izložen progonu mračnih režimskih snaga, nije čudo da se čovjek izgubi u šumi kontradikcija koju je sam zasadio. Najbolje je ostaviti ga da luta i možda mu, umjesto imperijalnog ili “generalističkog”, probuditi lokalni instinkt: Ajde, Bešker, lovit gušterice!

Novosti