Lovostaj na jezikoslovku

Ladislav Babić
Autor 13.3.2015. u 10:39

Lovostaj na jezikoslovku

Što mislite, razumiju li ovaj tekst – barem na formalnoj razini – svi govornici „stranih“ jezika, poput hrvatskog, srpskog, bosanskog/bošnjačkog i crnogorskog? Siguran sam da će ga govornici bilo koje varijante zajedničkog policentričnog srpskohrvastkog jezika – ma kako ga, nasuprot nauci, nazivali – razumijeti. Sasvim dovoljna praktična potvrda znanstvenih tvrdnji, o njihovom položaju i zajedničkoj srži.

        Čitam cijelo brdo reakcija na poslijednji, od većine čitatelja odlično prihvaćeni intervju Snježane Kordić dan portalu Tacno.net, pojava čijih razgovora i članaka uvijek izaziva brdo pohvala i sasvim suprotnih ocjena, sve do njenog otvorenog omalovažavanja. I dok su se tim putem sasvim javno, pod imenom, prezimenom i (ne)stručnom spremom, sve donedavno kretali i hrvatski kroatisti, odjednom se kao ućutali. Preuzeli taktiku (samo taktiku) – u svojoj sveukupnoj strategiji protiv njenih tvrdnji – ignoriranja u smislu poslovice „psi laju, karavana prolazi!“. Dakako, ulogu lajavca pridjelili su svojoj jezikoslovno nadmoćnoj kolegici, dok puristička kroatistička karavana i dalje vozi od njih utrtim putem. Odaklem ova promjena, od otvorenog omalovažavanja, napadaja na ličnim, nacionalnim, domoljubnim, kvazipovijesnim i mitopoetskim osnovama, koje sa znanošću veze nemaju, uz očito suzdržavanje da se uhvate u koštac sa faktima, objektivnim naučnim i povijesnim činjenicama koje im znanstvenica servira s točno navedenim tvrdnjama, mjestima i dokumentima gdje ih mogu provjeriti? Što im, dakako, ne pada na pamet – rekli bismo na prvi pogled – mada je istina sasvim drukčija. One su naprosto prekonoć falsificirane, krivotvorene i ugurane u novu domoljubnu matricu hrvatske lingvistike. Oportunistima kakvi jesu, prilagodljivoj vrsti ljudi – a i kroatisti su ipak samo ljudi – učinilo se zgodnijim sačuvati kojekakvim rođačkim vezama stečena radna mjesta, preokrenuti kapute, te zatajujući svoje prethodne radove sasvim antipodnih zaključaka od sadašnjih, opstati u sistemu koji živi od svakojakih revizija povijesti. Evolucija na djelu, samo pitanje – do kada? Naime, prava znanost – lišena ometajućih faktora objektivne političke situacije i subjektivnih slabosti (lijep eufemizam za prevrtljivce!) – kad tad dođe na svoje, pobacavši laži gdje im je i mjesto. U egzotiku smetlišta.

        Odakle ovo iznenadno zatišje lingvističke ofanzive na Snježanu Kordić? Prvi je faktor bio promjena vlasti koja je, uz svu nesposobnost i slabosti ipak zauzela realniji stav prema jezičnim pitanjima. Prvi je udarac kroatistima došao ukidanjem „Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika“, potom je slijedilo preimenovanje „Ministarsrva zdravstva“ u „Ministarstvo zdravlja“ i „Ministarstva obrazovanja i športa“ u „Ministarstvo obrazovanja i sporta“ („ono što je najviše prošireno, to je ujedno i najstandardniji oblik. Svi znamo da je to ‘sport’“ – S.Kordić), a kulminira podršci izdavanju novog hrvatskog pravopisa. Kako sorta ljudi koji su vodili napade na Kordićku iznad svega cijeni vlast, za koju je spremna žrtvovati sve sem vlastitog komfornog uhljebljenja, instiktivno je shvatila kako je nastupilo vrijeme da se privremeno utiša. Dok ova vlast ne bude, uz svesrdno unutar i još više vanparlamentarno rovarenje njihovih političkih sponzora, pometena s političke scene. Daklem, možemo očekivati – što je za autora sasvim izvjesno – obnovu načas zamrznute lingvističke ofanzive, čim vladajuće – uslijed njihove evidentne nesposobnosti i kratkog narodnog pamćenja – zamijene Karamarkovi „iskonski Hrvati“.

        Drugi faktor privremenog vezanja jezika lingvističkih konzervativaca u čvor, je pojava novog, relativno umjerenog, kompromisnog „Hrvatskog pravopisa“, u izdanju „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“. Mada su se vodeće institucije na strani purističke kroatističke jezične „tradicije“ (primjerice „Matica hrvatska“) izjasnile protiv njega, pa je čak „MH“ i izdala „kontra pravopis“, stvar se u sinergiji sa rečenim u prethodnom odlomku privremeno smirila. S obzirom da Hrvatskom kola neznani broj pravopisa, i od autora koji su svojevremeno zastupali sasvim drukčija stajališta, svakome tko pri rođenju nije aterirao na glavu s trajnim posljedicama je jasno, s čega je tome tako. Iz jednostavnog razloga, što se više vodi računa o metafizičkim fantazmima koje opsjedaju autorske glave (zbog spomenutog pada?) negoli znanstvenom pristupu jeziku. A njega upravo zastupa Snježana Kordić, na koju je prećutno proglašen privremeni lovostaj.

        Treći razlog povlačenja u privremenu kulu bjelokosnu korifeja antikordićevske kampanje, je niz činjenica koje su izbile u javnost, na njihovu sramotu. Primjerice, Dunja Brozović – etičkih karakteristika nedvojbeno naslijeđenih od oca – do 2011. godine direktorica(!) „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, nastojala se prošvercati u HAZU, dok nije otkriveno kako je falsificirala vlastiti životopis, navodeći knjige koje nikada nije napisala! Čini se, nikako izolirana pojava u hrvatskoj znanosti koja, učahurena u sigurnost egzistencije svojih djelatnika, mudro šuti ništa ne poduzimajući. Interesantan je slučaj i druge članice „antikordićkine koalicije“, Sande Ham, bliske rođakinje dr. Josipa Hamma, potpisnika „Novosadske deklaracije o jeziku“(!). Kako je pisalo u „Glasu Savonije“,

„Zbog “neaktivnosti Odjela te nemogućnosti da se rad Odjela obnovi pod Vašim vodstvom, Predsjedništvo je odlučilo smijeniti Vas s mjesta voditelja Odjela za hrvatski jezik i imenovati drugu voditeljicu”, piše, između ostaloga, u dopisu koji je prof. dr. sc. Sandi Ham 25. svibnja poslao predsjednik osječkog ogranka Ivica Vuletić.“

U osnovi, do smjenjivanja je došlo nakon pismene žalbe jednog studenta – upućene na adresu „Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera“ iz Osijeka – na nepedagoške postupke nje i njenog asistenta u provođenju nastave, zbog – kako se navodi – višestrukog vrijeđanja i ponižavanja, špijuniranja i neovlaštene javne objave privatnog Facebook profila studenta, itd. Pismo svakako postoji u arhivi Sveučilišta, ukoliko nije magično isparilo poput vijesti „Glasa Slavonije“ s interneta! (nimalo čudno, zna li se tko kontrolira osječki politički život, a napose koji je ratni zločinac drmao spomenutim listom). Usput je pročelnica „Katedre za suvremeni hrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Osijeku“ svojevremeno prijavljena „Državnom odvjetništvu“ od svojih kolega, koji su zatražili suspenziju i pokretanje stegovnog postupka protiv nje, radi neprimjerenog odnosa praćenog uvredama prema njima. Čak i ako sve to nije razlog, sa strukovne strane skoro je gore obrazloženje o neaktivnosti „Odjela za hrvatski jezik“ čija je voditeljica pokazala izuzetno zalaganje u javnoj harangi protiv S.Kordić. Istovremeno, Hamovica je i nadalje glavna urednica časopisa „Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika“, koji se gadno obrušio na novi „Hrvatski pravopis“ „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, pridjeljujući mu epitete poput: ‘krpež sastavljena od starih pravopisa’, ‘46 stranica pravopisne radne kupusare’ i slično. Nije li tragično što takve individue zauzimaju visoka mjesta u institucijama hrvatske lingvistike?

        Već i ovi primjeri dovoljno govore o moralnim osobinama nekih vodećih protivnika stavova S.Kordić, koju pritom izlažu i osobnom linču uz istovremeno skrivanje vlastiti grijehova. Sve to, naravno, sa znanošću nema nikakve veze, ali ima sa ljudima koji su se usidrili u njene luke i lučice; čovjek bi rekao – znanost ista kakva i ljudi koji je vode! Stoga ni ne čude reakcije od profesionalnih dresera izdresiranih studenata koji laicima preko medija prenose njihove stavove. U komentarima na spomenuti intervju, domoljubni nestručnjaci svakojako „argumentiraju“, sem znanosti jedino prihvatljivih dokaza – činjenica. Kako i ne bi, kad ih profesori poučavaju na kvaziznanstvenoj osnovi. Tako u prilog posebnosti, samostalnosti i praktički neprelazne razdvojenosti hrvatskog jezika od ostalih varijanti zajedničkog policentričnog srpskohrvatskog jezika – kako se on naziva (1) u lingvističkoj zanosti – defiliraju domoljublje, pjesnici i pojci koji su opjevali hrvatski jezik. Ističu se samo varijantne različitosti bez znanstveno potvrđenih sličnosti koje ih svrstavaju pod zajednički „krov“ pluricentričnog jezika. Potpuna uzajamna razumljivost govornika im ništa ne znači. Tvrdi se kako su „profesori tako i tako rekli“ – bez imalo kritičkog promišljanja tih tvrdnji. Ignoriraju se poveznice koje potvrđuju Kordićkine stavove. Ne uzimaju se u obzir prethodni radovi ponajvećih purističkih kroatista, prekonoć iščezli u vjetar i slično.

        Zanemaruju se primjeri protiv neophodne logičke povezanosti narodnog i jezičnog imena. Lupeta se o pokušaju „krađe maternjeg jezika“ putem znanstvenog nazivlja (pritom smećući s uma da sadrži i hrvatsko ime; sasvim nebitno, sem inducirane frustracije neobrazovanih Bošnjaka i Crnogoraca što nisu spomenuti u njemu). Nezavisno od toga da se nitko ne protivi upotrebi narodnog imena jezika u praksi – ali ne i u znanosti – ponavljaju se besmiclice tipa „a zašto onda Srbi (Bošnjaci, Crnogorci) ne zovu svoj maternji jezik srpskohrvatskim?“. Naprosto stoga, što se ni u njih nitko ne protivi narodnim imenima varijanti, a potom – virusi jezičnog nacionalizma još su zarazniji od bioloških. Prenose se samo pogledom na susjede. Uostalom, kao da ih ne bi optužili za krađu da jezik zovu imenom koje sadrži i hrvatsku komponentu! S ponosom se ističe kako profesori (većina) ignoriraju Kordićkine radove izuzimajući ih iz preporučene i alternativne literature, ni u primisli ne dovodeći to u vezu s akademskim slobodama i slobodom kritičkog istraživanja. Tako „obrazovani“ inteligenti (ali ne i intelektualci, u smislu moralne i humane društvene snage) jasan su odraz, istovremeno i putokaz kretanja društva, i to ne samo u duhovnom smislu. Ne čudi kritičare da se Austrijanci ili Australijanci, primjerice, ne bune protiv naziva svojih maternjih jezika, iako bi – sasvim sam uvjeren – digli gadnu dreku da ih se pokuša nazivati Nijemcima, odnosno Englezima (bez obzira što je i narodno ime, samo po sebi tek konstrukcija). Gotovo se ne spominje da i u ostalim državicama nastalim raspadom zajedničke, postoje jezikoslovci koji se slažu sa S.Kordić. Kritičko razmišljanje savim je zamagljeno mitopoetskim mišljenjem i sveprisutnim, svemoćnim alibijem koji opravdava svaku glupost – domoljubljem!

        Ponajmanje pak se vodi računa o srži teme kojom se bavi knjiga „Jezik i nacionalizam“, uzrokom konsternacije jezikoslovaca regije. O suvremenom srpskohrvatskom jeziku i njegovim varijantama, koje su se – standardizirane na štokavštini – uzajamno približile početkom 19. stoljeća radovima hrvatskih, srpskih i (u ono vrijeme) slovenskih jezikoslovaca, do današnjeg stupnja kad je postao regionalni (štokavski) standard, na kojem govore i savršeno se razumiju Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, usprkos posve prirodnim varijantnim različitostima. Usredotočimo li se na to razdoblje, za suvremene žitelje je sasvim irelevantno kako se jezik davno prije nazivao (a jeste svakojako a ne isključivo hrvatskim!), niti kojim su jezikom pisali, pjevali i govorili preci, stoljećima prije no su se njegovi suvremeni korisnici rodili. Da ne govorimo kako današnji Hrvati nesrazmjerno bolje razumiju bivše sudržavljane negoli Marulića ili Držića, koje – uostalom – niti ne čitaju, djelomice iz tog razloga.

        Djelomično je razumljivo (ipak smo u 21. vijeku, kad većina omladine prolazi makar srednjoškolsko obrazovanje – nažalost, tendenciozno nacionalistički usmjereno, što je srodna ali druga tema) da laici ne shvaćaju bit znanosti. A ona je sasvim jednostavna i stoga je to područje ljudske djelatnosti najobjektivnije postojeće. Nauku ne dira domoljublje, ni čovjekoljublje, ni tko je što i kada je pjevao, ni psihološke zapreke pojedinaca koje im blokiraju duh, ni politički sustavi ili mediji koji svojevoljno interpretiraju uzroke pojava,… Nju zanimaju isključivo – sasvim irelevantno kako će na pojedince i skupine djelovati – samo hladne, dokazive činjenice jednostavnog imena. Istina! Svaka čast domoljubnim znanstvenicima istog etičkog nivoa kao prosvjednici iz Savske 66 koji se osjećaju ugroženima s 25000 Kn primanja, pa ilegalno zaposjedaju prostor i dižu dreku dok pored njih sirotinja skuplja korice kruha iz kontejnera! Da je država kakva treba biti, demokratski servis jednakopravnih građana, zasnovan na zakonima u čijoj osnovi leže humanizam i istina, davno bi ih pomela sa placa koji su bespravno okupirali, kao i sveučilišta svoje fakultetske profesore koji ne zadovoljavaju minimume znanstvenih kriterija. U demokraciji svatko ima pravo lupetati što želi, pa i protestanti nezadovoljni svojim pravima i „siromaštvu“ kojem su izloženi, ali demokracija koja stoji nasuprot istini nije drugo negoli – farsa. Kako na svim područjima ljudske djelatnosti, tako i u jezikoslovlju.

        Što mislite, razumiju li ovaj tekst – barem na formalnoj razini – svi govornici „stranih“ jezika, poput hrvatskog, srpskog, bosanskog/bošnjačkog i crnogorskog? Siguran sam da će ga govornici bilo koje varijante zajedničkog policentričnog srpskohrvastkog jezika – ma kako ga, nasuprot nauci, nazivali – razumijeti. Sasvim dovoljna praktična potvrda znanstvenih tvrdnji, o njihovom položaju i zajedničkoj srži.

Ladislav Babić
Autor 13.3.2015. u 10:39