LUDI KONJ 

Ivo Anić
Autor 22.10.2015. u 16:09

Izdvajamo

  • Pamte Apači svog Ludog konja, pamte ga i pamtit će ga, preminuo je 1980 i bio je to najveći sin svog naroda, jedini istinski vođa koji je bledolikima pokazao srednji prst i zapalio kubu usred ovalnog ureda na pregovorima s generalom Custerom da bi ga kasnije, kada je ovaj došao na njegovu zemlju jednostavno skalpirao i pokazao mu grad koji se prostirao u daljini. "Onda gledaj lafčino, vidiš ga?" "Das ist Walter!"

Povezani članci

LUDI KONJ 

Stoga priča o Lamjani je priča o Hrvatskoj, priča o Apačima i Siouxima, Končaru i Jugoplastici, Jadrantekstilu i Brodosplitu, priča je to o narodu koji je pao bez ispaljenog metka, priča je to o zemlji koja je sama i gola i koja vrijedi kudikamo više nego sve na njoj, wigvami, ognjišta i lovišta predaka, znanje i pamet s koljena na koljeno i duhovni kontakt zemlje i čovjeka, drevnog čovjeka koji je jednom u krvi izborio slobodu na njoj, slobodu koju će njihovi sinovi rasprodati za šaku dolara.

Moju opsjednutost westernima moja obitelj pripisivala je paru pištolja koje sam dobio kao dijete i stetsonu s okačenim orlovim perom, no ja sam tada, a proljeće je 1978. s mojim getanima visio ispred kina “Tesla” i kao pravi izviđač švercerima karata budno pazio na Slobu, a na reklami desno iza kina caklio se plakat za Rio Bravo i Johna Waynea. Američke prerije, Apači i Siouxi postali su nam istinska fascinacija djetinjstva i moj grad postao je poprište suludih potjera diližansi, pucnjava i bučnih saloona. Stipu smo jednom čak i vezali za kolo od kara na Matejušci i ostavili milosti teksaškog sunca, čegrtuša i žutih mrava. Kasnije nas je njegov otac dobro namlatio ali bledoliki su takvi, nedokazni.

Prošle su tako godine, desetljeća i ja sam isprva Ludog konja zamijenio Malim Zmajem, pa Charlesom Bronsonom i ulicama San Francisca i na kraju kako to obično biva ruku pod ruku s njom na nekakve srce drapajuće pizdarije sa sretnim završetkom. No krv u meni pamtila je junačka djela Crnih šapa i mudrost Bika koji sjedi i svoje pleme, istina starijeg tipa našao u rezervatu Mejaša u tijeku famozne privatizacije.

Na drugoj strani žice stajali su bledoliki, stečajni upravitelji, ovrhovoditelji, odvjetnici u tamnim formalnim odijelima s crnim prslucima i skraćenim dvocjevkama, iza njih stajala je konjica, plave bluze, Bluebery i topovi, ista stvar se događala u Pućišćima, Sinju i Virovitici, blokirali su naša lovišta, mi smo digli barikade uz trobojnice i krunice, pjevali smo himnu no oni su ostali hladni, njih je zanimala naša zemlja, a mi smo za njih bili crvenokošci, divlji narod kojeg treba ako ne milom, vatrenom vodom i šarenim perlama onda silom, kundacima i revolverima otjerati sa zemlje, zemlje naših predaka koja im je odjednom postala nevjerojatno interesantna, kupili su je jedan kroz jedan za šaku dolara.

Širom moje domovine i mojih prerija događalo se isto, nekakav Tuđmanov tajkun ili teniski partner, investicijski fond kojim upravljaju strane banke, prekupci nekretninama, infantilni Gucići i bahati Kutle svejedno,”špranca” je bila ista nama nerazumljiva tada no godine gospodnje 2014 na žalost tako jasna. U većini slučajeva tvrtka, tvornica, brodogradilište ili proizvodno mjesto nestali su zato jer je ozemlje na kojem su stajali vrijedilo više nego išta što bi se na njemu moglo proizvoditi.

I zato je ono “iznad tla”najbolje bilo očistiti, domoroce poravnati bagerima da bi se dobila esencija onog što u Hrvatskoj jedino i vrijedi a to je zemlja, zemlja na kojoj će točno deset godina kasnije niknuti “Split Mall” kapitalistički hram u kojem domoroci ispijenih očiju, isisanih vratova dolaze da provuku plastičnu karticu da bi se osjećali bolje, da bi sebi stvorili privid, iluziju života, života u slobodnoj preriji kakvog su imali njihovi očevi a oni će ga večeras uz čips na akciji pogledati na svom novom LCD televizoru kupljenom na dvanaest rata.

Da se ta i takva beskrupulozna politika nastavlja i dan danas uz prešutno slaganje vladajućih i medija dokaz je i mali škver na južnoj strani Ugljana, kao uostalom i onaj veliki splitski, samo je pitanje vremena kada će vijest da navoza nema kao ni posla obznaniti novi vlasnici, pogađate zemlja na kojoj se nalazi Brodosplit kao i Lamljani idealna je za marinu, skupocjene vezove za jahte ili pak novi velebni hotel u kojem će domoroci biti jeftina radna snaga, ponovo je “špranca” ista, investicijski fond kupio je zemlju a djelatnost firme ga nikada nije ni zanimala, tamo nešto stotinjak domorodaca kucka drvenim batovima i izgrađuju nekakve barke od drva.

Oni koji su kupili ugljansku Nautu kupili su je da na mjestu indijanskih trliša, dizalica i ruzine naprave za godinu dvije luksuzne apartmane a da suludost bude veća novcem ponovo tih istih domorodaca koji će unaprijed uplatiti svoj komadić sreće, svoju lutiju kako sanjaju, apartmančić koji će im osigurati starost.

Istina pobunili su se sindikati, pobunila se lokalna samouprava, heroj radničke klase Vedran Dragičević grmio je s bine kao što je grmio i nama iza žice “Končara” kako će on prvi, samo što nije stati pred policiju, tijelom svojim zagraditi ulaz u tvornicu no to je pogađate izostalo, kao i pomoć bratskog Sindikata Metalaca i škvera koji nam je poslao dopis u kojem je stajalo da oni imaju previše posla ovih dana da bi gubili vrijeme izlaskom na ulice.

Monopoly koji su zaigrali bledoliki kauboji tako ulazi u svoju završnu fazu, osiromašena zemlja prodaje se za bagatelu ili ih preuzimaju banke pod ovrhama, naše vale, didovina, borovina betoniziraju se a preci, naši slavni Apači okreću nam se u grobovima, nestaju tako cijela naselja pred našim očima i dižu se velebna betonska zdanja sa nama nerazumljivim reklamama austrijskih ili njemačkih mastodontskih konzorcija, plemena razjedinjena i zakrvljena bratoubilačkim ratom više se nikada nisu ujedinila u ratu protiv bledolikih, zaratili su između sebe dok je zapad mirno gledao kako u krvi nestaju čitava plemena i čekao, čekao dan kada će poglavice Siouxa i Apača zakopati ratne sjekire i primiti civilizaciju kao činjenicu, moderne želježnice i američki način života, bodljikavom žicom opasane rančeve i Saloone prepune vatrene vode za njihovu djecu.

Potkupljeni uredi prostornog planiranja, katastri i zemljišne knjige, činovnici kojih se Džoni tako bojao i to s pravom odradili su “šporki” dio posla, puno ih je u toj igri imalo “zub” i interes, to su oni izrodi roda indijanskoga koji i dan danas veličaju vrača Franju i njegovu kastu, prodane duše koje rasprodaše zemlju, ultimativnu vrijednost i jedino istinsko bogatstvo koje su indijanci imali, vodu na njoj, biserno čisto more i na koncu sebe, kao jeftinu radnu snagu, faraonsko roblje koje pod bičem radi cijeli dan za plastičnu karticu koju će “ispeglati” u gazdinom Split Mallu.

Stoga priča o Lamjani je priča o Hrvatskoj, priča o Apačima i Siouxima, Končaru i Jugoplastici, Jadrantekstilu i Brodosplitu, priča je to o narodu koji je pao bez ispaljenog metka, priča je to o zemlji koja je sama i gola i koja vrijedi kudikamo više nego sve na njoj, wigvami, ognjišta i lovišta predaka, znanje i pamet s koljena na koljeno i duhovni kontakt zemlje i čovjeka, drevnog čovjeka koji je jednom u krvi izborio slobodu na njoj, slobodu koju će njihovi sinovi rasprodati za šaku dolara.

Pamte Apači svog Ludog konja, pamte ga i pamtit će ga, preminuo je 1980 i bio je to najveći sin svog naroda, jedini istinski vođa koji je bledolikima pokazao srednji prst i zapalio kubu usred ovalnog ureda na pregovorima s generalom Custerom da bi ga kasnije, kada je ovaj došao na njegovu zemlju jednostavno skalpirao i pokazao mu grad koji se prostirao u daljini.

“Onda gledaj lafčino, vidiš ga?”

“Das ist Walter!”

Ivo Anić
Autor 22.10.2015. u 16:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija