LUDIZAM

Petar Fehir
Autor 9.7.2016. u 07:57

LUDIZAM

Foto: Flickr

Čovjek se zahvaljuje i promrlja: a, zgazilo me vrijeme! A vrijeme ko vrijeme. Gazi i prolazi. I čeka. Da se jednoga dana pojavi netko tko će se, otvorivši nogom vrata salona, obratiti sali riječima: My name is Ludd. Ned Ludd.

Ovog se ljeta navršava točno 200 godina od okončanja pokreta pod vodstvom Neda Ludda, kada je, u Engleskoj, u želji da se zaustavi proces „divlje“ industrializacije, uništen ne mali broj strojeva, tvornica i skladišta.

Reakcija na masovna otpuštanja obespravljenih radnika nije možda bila adekvatna, ali je pokrenula mnoga pitanja u, kako nas je učio Marx, proizvodnim odnosima. Pored rigoroznih represivnih mjera, pa čak i zapriječene smrtne kazne za pobunu, vlasnici tvornica su se malo zbrecali.

U našem su se, pak, ludizmu, nakon devedesetih, tvornice samouništile, strojevi samoprodali, a samoupravljači samootpustili. Kako bi u svekolikom ushićenju nakon ubojstva „komunizma“ mogli snishodljivo debelim guskama mazati vratove.

Današnji ubrzani razvoj digitalizacije (i šta smo još imali!?) u mnogo čemu podsjeća na doba Neda Ludda. Zamjena lijepo očešljanih i našminkanih dama na šalterima zračnih luka aparatima za samočekiranje, digitalnim samoočitavajućim kasama „i 99 artikala“ u tržnim centrima, internetsko trajnonalažuće samoplaćanje računa za struju i još mnogo što, pokreće novi val masovne nezaposlenosti.

Takav je razvoj valjda neminovan, no debeli bi gusani morali odgovoriti socijalnim mjerama. Mrvicama kapiatlne zarade, kroz veći porez, nahraniti i sitniju živinu. Da previše ne cvrkuće. Ili bi ih „socijalna“ država morala na to prisiliti. Jer, tko može garantirati da se u protivnom povijest neće, u nekom novom kreativnom obliku, ponoviti?

Kapital nema milosti. Gledam neki dan našeg starijeg sugrađana kojemu, na jednoj od deset blagajni, traže karticu i pin, neke kupone i umirovljenički broj, samo zato što se na toj blagajni ne prima keš. A on drži u ruci dvije rajčice i pola vekne crnoga.

Uhvatio se red, čovjeku neugodno, a mlada pripravnica ne odustaje. Ili to ili nema gableca. Naš junak htjede sve ostaviti i izaći kad neka božja ruka, iza njega, gurne crvenu „visu“ pod nos blagajnici.

Čovjek se zahvaljuje i promrlja: a, zgazilo me vrijeme!

A vrijeme ko vrijeme. Gazi i prolazi. I čeka. Da se jednoga dana pojavi netko tko će se, otvorivši nogom vrata salona, obratiti sali riječima:

My name is Ludd. Ned Ludd.

Petar Fehir
Autor 9.7.2016. u 07:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija