Luka Perković Glupson

Goran Sarić
Autor 18.7.2018. u 10:18

Izdvajamo

  • Ali da je samo Luka pihtija, ni p’o jada… Nego, nedavno me je jedan prijatelj ukorio što se često, pišući (i) o sportu, “očešem” i o politiku. Kako neću, druže moj? Ne bih je ja ni spomenuo, prljava je to rabota, da se sami sportisti, kao slonovi u staklari ne miješaju u tu gadnu oblast. I tako prljaju i sport i same sebe. Od sebe, često, tjeraju sve one koji bi se, bez obzira na gene i boju krvi, radovali njihovim uspjesima. Ovako, igra je za mnoge vaše navijače koji nisu “bijela lica” i “plave krvi” definitivno završena. Game over, Luka si ga Perkoviću, moj glupsone!

Povezani članci

Luka Perković Glupson

Začudio sam se kad mi je jednom prijatelj, Holanđanin, veliki ljubitelj nogometa, rekao da ne voli svjetska prvenstva u tom sportu. “Zbog čega”, upitao sam, a on mi “kiselog” lica odgovori: “Pa, zbog svog tog silnog nacionalizma i šovinizma!”

Njegov odgovor me je silno iznenadio. Jer, vjerujte, kad je slavljenje uspjeha njihove reprezentacije u pitanju, nema miroljubivijeg naroda od Holanđana! Atmosfera za vrijeme velikih takmičenja ovdje je prelijepa: sve okićeno, ukrašeno, neki čak kuće i auta kreče i farbaju narandžasto! Svi su razdragani i puni nekog veselog iščekivanja… Kad pobjede, masovno izlaze na ulice, pivo teče potocima, a ako vas neko u prolazu slučajno gurne ili očėpi odmah se izvinjava i nudi novu “rundu”.

 E, moj Jane, nemaš ti pojma šta su nacionalizam i šovinizam!, mislim se, a šutim. Jer, ionako smo na lošem glasu, pa zašto da i ja to potvrđujem?

U prošlu nedjelju, na dan velikih finala, Moskve i Vimbldona, nismo, doduše, ništa farbali, ali smo bili veseli i razdragani. Puna kuća. Momci obukli kockaste dresove Dado Pršo i Heroj Bez Broja, pa raspalili roštilj, i našu mjuzu: Đibo, Oliver, Halid, Dubioza, Prljavci, Kemo… Bio je tu, za bebu-unuku, čak i Dragan Laković!

Tačno u pet do pet, nakon prve ture ćevapa i gajbe Grolscha, iz Londona smo se “prešaltali” na Moskvu. Jer, na svetoj travi Nole je sirotog južnoamerikanca Dum-Dum Andersona – silan servis i plava kosa, da je “pola metra” kraći, isti Boris Beker! – slao u sve uglove Centralnog terena. Ma čim sam vidio kako mu bez problema vraća ubojiti servis i majstorski šalje lopticu pod noge… Over and Out.

Moskva, drugo finale, dakle. Napokon jedan ex-You tim na korak od titule svjetskog prvaka. U nogometu. Sportu, dakle, u kojem nam je toliko često falila samo trun do uspjeha: jednom pribranost, drugi put peh, pa sudija, stativa, povreda u nevrijeme… Vječiti talenti, nikad sasvim zreli, šampioni.

I zato je, valjda, cijela bivša Juga, sa izuzetkom anonimnih bolesnika na profašističkim sajtovima, kao jedno stala iza izbornika Zlatka Delića i njegove momčadi. Tome je svakako, vjerovatno i ne htijući, pomoglo “Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti”, čiji je lažni autor izbornik Dalić, a pravi izvjesni Igor Premužić. Evo malog odlomka iz Premužićevog pisma:

”…ove retke ne pišem zbog ekipe koju vodim. Ovo pišem zbog teške situacije u Hrvatskoj. Hrvatska je danas najsiromašnija država Evropske unije. U Hrvatskoj se živi, nikad teže, od svršetka posljednjeg svjetskog sukoba. Hrvatska je zemlja koju vode loši ljudi, pripadnici organizacije koja je proglašena zločinačkom. Hrvatsku su ti ljudi odveli u ponor bijede, Hrvatska je zemlja iz koje je u posljednjih dvadeset godina izbjeglo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj naši stari, umirovljenici, svojim mirovinama nisu u stanju podmiriti niti osnovne životne potrebe, školstvo si mladost ne može priuštiti, zdravstvo je u kolapsu, sudstvo štiti krupni kapital i korumpirano je. Stanje u državi je takvo da je pitanje vremena kada će se sustav urušiti i kada će takva situacija postati neizdrživa.

Zato, ovim putem, tražim od svih političara i svih predstavnika vlasti, koji su odveli moj narod u pakao bijede, beznađa i siromaštva, da se maknu od nogometne reprezentacije Hrvatske. Niste dobrodošli u našu svlačionicu, ne želimo se s vama fotografirati i ne želimo se s vama rukovati.”

Priznajem da sam se, naivko, u prvi mah silno obradovao. Pa onda, otkrivši identitet pravog autora, žestoko lupio po čelu. Kako sam mogao biti toliko glup da pomislim kako bi jedan Zlatko Dalić, na prvi pogled simpatični, dojuče nepoznati selektor Hrvata, mogao biti toliko socijalan? Pa to je, u društvu loptačkih multimilionera, gotovo nemoguće, pogotovo ako vam “zeleno svjetlo” za posao dâ notorni nacionalista i sitni džeparoš, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker? Baš sam blesav! Ali i dalje mislim da je bolje biti naivan, nego pokvaren, a da ne kažem šovinista.

No, vratimo se utakmici, i The Day After.

Tekma je, bar za mene, prošla manje-više očekivano. “Naši” skoro cijelo vrijeme bolji, a Francuzi pametniji i, što je još važnije efikasniji. Malo peh (autogol, nesretan penal), malo sudija (nepravedno dosuđeni slobodan udarac kod prvog gola i, ipak, sumnjiv penal), malo indisponirani heroj ranijih utakmica, golman Subašić… I eto, 2-4.

Ali, svi se slažemo, fantastičan uspjeh nogometaša iz, politički gledano, Male zemlje za velike lopovluke. Dotle, i samo dotle – kapa dolje. Čaše uvis. Uzdravlje, Vatreni!

A sad, onaj prokleti The Day After. Doček u Zagrebu. Da udarim odmah u sridu, pošto svi znamo šta se tamo dešavalo. Ogromna masa, razdraganih ljudi, zastave, pjesma i veselje. Sve divno i krasno. Ali, koji će vam hakurik onaj ustaša u otvorenom autobusu, i na bini, braćo Hrvati? Samo mi sad nemojte: ma nije on takav, malo ih ponijelo… Koji će vam, na bivšem Trgu Republike, i on, i njegov šal “Vukovar”, i pjesma “Geni kameni” u kojoj (na)riče:

Loša bila četrdeset peta,

Rasula nas preko svijeta

A sad nova loza raste

Vratile se doma laste…

Plave krvi, bijela lica

Rađaju se nova dica…

Pjesmu je, nota bene, od “idola” specijalno naručio najbolji igrač Turnira, meni do juče dragi Luka Modrić. To je, sad da kažem, isti onaj šupak od čovjeka koji je svojevremeno povukao pred sudom datu izjavu kojom je za pronevjeru velike količine novca prvotno teretio svog bivšeg šefa i menadžera u zagrebačkom Dinamu, notornog kriminalca i prostaka Zdravka Mamića. Luka ruku mije

Ali da je samo Luka pihtija, ni p’o jada…

Nego, nedavno me je jedan prijatelj ukorio što se često, pišući (i) o sportu, “očešem” i o politiku. Kako neću, druže moj? Ne bih je ja ni spomenuo, prljava je to rabota, da se sami sportisti, kao slonovi u staklari ne miješaju u tu gadnu oblast. I tako prljaju i sport i same sebe. Od sebe, često, tjeraju sve one koji bi se, bez obzira na gene i boju krvi, radovali njihovim uspjesima. Ovako, igra je za mnoge vaše navijače koji nisu  “bijela lica” i “plave krvi” definitivno završena.

Game over, Luka si ga Perkoviću, moj glupsone!

https://www.xxzmagazin.com/plava-krv-fasizma

 

Goran Sarić
Autor 18.7.2018. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija