Ma zar zaista?

Izdvajamo

• Zar nije prijetnja kada se izabrane zastupnike, kakvi jesu da jesu, stavlja pred dilemu: ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina? Zar nije prijetnja kada se kaže, uz odgovarajuću gestikulaciju, da će izjašnjavanje ‘protiv’ počivati kao teret, hipoteka, na plećima onih koji se tako izjasne ‘još 150 godina’ (na stranu sada to što je premijer pri tome zaboravio zakone biologije, o tome nećemo). Zar nije prijetnja njegova izjava, a ovo je doslovni citat: ‘Oni koji ne budu ‘za’, to ćemo naravno pratiti u mjesecima, a ja bih rekao i godinama koje su pred nama', Može li jasnije? Zar nije prijetnja uporno povlačenje paralele između rata u Ukrajini i Domovinskog rata, iz čega proizlazi jasan zaključak: tko nije za obučavanje ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, taj je ne samo protiv Hrvatske, nego i protiv samih temelja na kojima je Hrvatska sazdana – jer za takve NOB i ZAVNOH ne postoje, ‘njihovo’ je vrijeme počelo 1990.

Povezani članci

• Heni Erceg: Evropska Hrvatska
• Hrvatski san
• Sapun i slično
• Jovanka Broz između birokratske samovolje i nostalgičnog sećanja
• Balkane moj
• Krah suverenizma

Za početak – citat: ‘Dnevno bombardirani primjerima koji su svjedočili o njegovom nerealnom procenjivanju vlastitih sposobnosti, esktremnom ni u čemu utemeljenom samopouzdanju, fantazmagorijama, opsjenama o neograničenom uspjehu, zaokupljenošću sobom, egzibicionističkom potrebom za neprestanom pozornošću i divljenjem, sposobnošću da suosjeća s drugima, prisilnoj sklonosti ambicijama koje nije moguće zadovoljiti, pretjeranom reakcijom na kritiku ili poraz i brojnim drugim simptomima što označavaju primitivni ili maligni narcizam, sve više pozornosti se posvećivalo njegovim reakcijama, nego onome što rade on i ljudi oko njega’.

I nastavak citata iz istog teksta: ‘Dovoljno je vidjeti prsten protuha s kojima se on okružio’

Ako ste pomislili da je to napisao neki od, doduše rijetkih, radikalno kritičkih novinara u Hrvatskoj o premijeru ‘Lijepe naše’, možemo samo upitati: ma zar zaista? A odgovor je: ne, nije tako. To su, naime, doslovno preneseni, samo kroatizirani, navodi iz teksta posvećenog predsjedniku Republike Srbije i njegovom načinu vladanja susjednom zemljom. A povlačiti ovakvu usporedbu, danas, bilo bi u najmanju ruku pretjerano (preuranjeno?).

Mada elemenata što potiču i na razmišljanje u tome smjeru nedvojbeno ima. S time da, kada je Hrvatske u pitanju, barem jednaku pozornost valja posvetiti njegovim (zna se čijim) reakcijama, kao i onome što radi. On i ljudi oko njega, redom zavisni od njega i dovedeni na položaje ‘njegovom milošću’. Kako li su se ono nekada, u davna vremena, titulirali kraljevi i carevi? Ah, da, svi su oni bili na svojim prijestoljima ‘milošću Božjom’. Kako je Hrvatska, u teoriji barem, sekularna država, to razni ministri koji dolaze i odlaze kao da su na vrtuljku, ne mogu biti imenovani ‘milošću Božjom’, ali mogu i jesu – milošću njegovom, premijerovom.

Antologijska je scena, snimljena i viđena, kada jedan od novoimenovanih ministara uzima riječ nakon premijera i počinje ovako: ‘Nakon ovoga iscrpnog izlaganja predsjednika vlade, teško je još išta dodati’, a premijer mu sa zadovoljnim smiješkom uzvraća: ‘Ti ćeš dugo biti ministar!’

I čemu ovaj dugi uvod? Bio je potreban, čak i više od toga, bio je nezaobilazan za razmišljanje na temu: kakvu budućnost Hrvatskoj najavljuju izjave i premijera i njegovih najbližih trbuhozboraca, nakon što vladajućima u Saboru, usprkos višetjednom ‘napornom radu’ (čitaj: ne uvijek prijateljskom uvjeravanju, obećavanju, a možda i prijetnjama i korumpiranjem, isključeno nije ništa) nije uspjelo prikupiti dvotrećinsku većinu kakva je bila potrebna da bi se Hrvatsku, izravnije no do sada, uključilo u rat Zapad protiv Rusije što se vodi preko leđa Ukrajinaca i uz strašnu cijenu što je ta nesretna zemlja plaća u razaranjima i ljudskim životima.

Treba li i opet reći, ako treba – evo: ceterum censeo – Rusija je ta koja je napala Ukrajinu i Rusija je ta koja je vojnim upadom u susjednu zemlju prekršila norme međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Uz dodatak: ukrajinska tragedija nije počela potkraj veljače ove godine, nego godinama ranije. Jasno? Jasno! Dobro, idemo onda dalje.

Hrvatska je, poput mnogih drugih zemalja izrekla jasnu političku osudu ruske invazije na Ukrajinu. Hrvatska šalje humanitarnu pomoć i prima izbjeglice. Neki od njih, doduše, paradirajući hrvatskim cestama i ulicama skupim limuzinama i terenskim vozilima potiču neraspoloženje i prema svojoj zemlji i prema svojim manje sretnim i manje bogatim sunarodnjacima koji su također bili prisiljeni potražiti sklonište u inozemstvu. Hrvatska šalje i oružje – koliko i u kojoj vrijednosti, to je, naravno, vojna tajna. Hrvatska sudbinu pojedinaca koji su (tako je svojedobno govorio premijer) na svoju odgovornost otišli u Ukrajinu da sudjeluju u ratu, tretira kao pitanje od prvoklasnog nacionalnog interesa, sudbinsko moglo bi se reći.

I sve to nije dovoljno. Da nije dovoljno režimu u Kijevu, to je jasno i logično. Taj se režim, ionako, održava isključivo stalnim i sve većim vojnim i financijskim ‘injekcijama’ Zapada. Ali, to nije dovoljno ni hrvatskom premijeru. Ma zar zaista? O da, itekako!

Jer, nemoguće je drugačije no neutaživom željom za afirmacijom (mnogo više svojom, nego zemlje čiju vladu vodi) protumačiti premijerovo odobrenje ministru vanjskih i evropskih poslova da ‘istrči’ s obećanjem kako će Hrvatska na svojem državnom teritoriju obučavati kroz pune dvije godine ukrajinske vojnike koje će potom slati u rat protiv Rusije, a da prethodno o tome nisu obavljene nikakve konzultacije s predsjednikom Republike koji, osim što je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ima i izvorne ustavne ovlasti na polju vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti. Je li takvih prethodnih konzultacija bilo? Ne, nije ih bilo.

Predsjednik je javno, kroz medije, reagirao, iritiran time što je zaobiđen, jasno je rekao kako je on protiv obučavanja ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, najprije je to vrlo konkretno obrazložio sigurnosnim i vanjsko-političkim razlozima, da bi se potom ‘sakrio’ iza formalno-pravnih, no opetovano je tražio – baš na tu temu – sazivanje sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost. Je li sastanak ikada sazvan? Ne, nije.

Najveća stranka, bolje reći njezin čelnik, izrekla je obećanje da će se Hrvatska aktivno, još aktivnije nego do sada, uključiti u rat s Rusijom. Oporba, zatečena, ali donekle ipak ohrabrena stavom Predsjednika, najavila je i svoje protivljenje – neki braneći time Ustav RH, neki pozivajući se na dugoročne interese Hrvatske, neki opet gotovo isključivo zato da bi kontrirali premijeru. Ali, postalo je jasno da je oporba ‘protiv’, a u situaciji kada je premijer odbijao svaki sadržajan dijalog s Predsjednikom, u bilo kojem obliku (jer medijsko prepucavanje zaista se ne može nazvati sadržajnim dijalogom) iskristaliziralo se kako će odluku morati donijeti Sabor.

I da ne prepričavamo ono što se poznato. Prijedlog zakona je podnesen, rasprava je pokazala kako HDZ sa svojim ‘kompanjonima’ neće imati potrebnu većinu, glasanje je odgođeno zbog ‘daljih konzultacija’, što se sve iza kulisa zbivalo proteklih tjedana možda ćemo jednoga dana doznati (a možda i nećemo), no kada je došao dan izjašnjavanja, dogodilo se ono što je premijer prethodnim višekratno ponovljenim ne upozorenjima, nego prijetnjama, pokušao spriječiti. Ma zar zaista? O, da!

Zar nije prijetnja kada se izabrane zastupnike, kakvi jesu da jesu, stavlja pred dilemu: ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina? Zar nije prijetnja kada se kaže, uz odgovarajuću gestikulaciju, da će izjašnjavanje ‘protiv’ počivati kao teret, hipoteka, na plećima onih koji se tako izjasne ‘još 150 godina’ (na stranu sada to što je premijer pri tome zaboravio zakone biologije, o tome nećemo). Zar nije prijetnja njegova izjava, a ovo je doslovni citat: ‘Oni koji ne budu ‘za’, to ćemo naravno pratiti u mjesecima, a ja bih rekao i godinama koje su pred nama’, Može li jasnije? Zar nije prijetnja uporno povlačenje paralele između rata u Ukrajini i Domovinskog rata, iz čega proizlazi jasan zaključak: tko nije za obučavanje ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, taj je ne samo protiv Hrvatske, nego i protiv samih temelja na kojima je Hrvatska sazdana – jer za takve NOB i ZAVNOH ne postoje, ‘njihovo’ je vrijeme počelo 1990.

I onda se u Saboru glasa. I onda prijedlog Vlade ne prođe. I onda krene lavina koja nagovještava kojim se putem Hrvatska kreće. A to je put što izaziva strah, što mora izazvati strah kod svih, koliko ih još ima, mislećih ljudi (ali ne samo u Hrvatskoj, nego i šire). Zar zaista? O da, zaista.

Krenu oni koji se, posve neopravdano, nazivaju novinarima, mada nisu ništa drugo nego najamnici u službi aktualne vlasti. I odmah padnu optužbe o sramoti i kukavičluku. Onda se javi ministar obrane s posve jasnom izjavom kako on smatra da su oni koji su glasali protiv vladinog prijedloga, ili nisu glasali, tako postupili pod utjecajem Rusije i Putina. Ni manje, ni više. Strani agenti, plaćenici? To, doduše, nije izrekao. Pa se onda nadoveže ministar branitelja i potpredsjednik Vlade, užasnut i zaprepašten, opet povlačeći paralelu između Ukrajine danas i Hrvatske 1991., da bi se na kraju oglasio i premijer. I to na način, nezabilježen do sada, barem koliko je ovome autoru poznato, u analima parlamentarne demokracije u svijetu. Ma, zar zaista? Umjesto odgovora – citat.

Kaže premijer: ‘Vidjeli smo manifestaciju politiziranja, rekao bih provincijalizma, potpune neupućenosti u ključne globalne, sigurnosne i političke teme. Ovaj današnji događaj je velika razdjelnica u političkom životu Hrvatske koja dijeli ozbiljne, odgovorne, one koje štite nacionalne interese, a tu ubrajam parlamentarnu većinu i ovih 20 dodatnih zastupnika, od političkih patuljaka i kukavica koji nisu bili u stanju donijeti pravu odluku”. Dakle: provincijalci, potpuno neupućeni, politički patuljci i kukavice. I to poručuje šef izvršne vlasti izabranim članovima najvišeg predstavničkog tijela u zemlji.

I da ne bi ostao na uvredama, premijer dodaje i prijetnje. Pa kaže: ‘Oni će sa svojim neglasanjem za ovu odluku živjeti dugo i živjet će sa stigmom. Potrudit ćemo se da ih ta stigma prati i da hrvatski građani i hrvatski narod dobro znaju kako su nas onemogućili da budemo na razini odgovornosti države za koju se mi svakim danom trudimo da bude odgovorna članica međunarodne zajednice’. A da bi sve to skupa zamotao u celofan aktualnog političkog narativa dodaje, jer bez toga se – jasno – ne može: ‘Ruska prijetnja je izravna prijetnja europskoj sigurnosti. Hrvatska nije niti neutralna, niti nesvrstana zemlja. Mi smo se pozicionirali i to godinama, odlukama različitih Vlada i saziva Sabora i kao takvi pokazujemo solidarnost s onim dijelom međunarodne zajednice koji jako dobro shvaća ovu situaciju’.

E sada, ako to nije prijetnja, onda što je? ‘Nosit će stigmu’, ‘potrudit ćemo se da ih ta stigma prati i da hrvatski narod dobro zna . . .’ Dakle, prokazivat ćemo (oni, naime) do iznemoglosti svakoga tko se usudio razmišljati vlastitom glavom i ne složiti se s premijerom i njegovom vladom. Pri čemu ponavlja već mnogo puta počinjenu pogrešku, odnosno lansira (još jednu) povijesnu neistinu. Nema ama baš nikakvih dokaza da je Rusija ikada spremala invaziju na demokratsku Evropu, ali ima mnoštvo dokaza da ta Evropa pod vodstvom Amerike, a pod plaštem obrane Ukrajine, vodi ‘križarski rat’ protiv Rusije. A naprosto je nebuloza tvrdnja kako bi se Hrvatska, obučavajući ukrajinske vojnike, pokazala ‘odgovornom članicom međunarodne zajednice’. Ta zajednica, naime, broji nekih dvjestotinjak država i tek je otprilike četvrtina njih u antiruskom taboru. Pa se mirno može reći kako su oni koji se nisu izjasnili za vladin prijedlog spriječili da se Hrvatska (još čvršće no do sada) veže uz otprilike četvrtinu, dakle uvjerljivu manjinu međunarodne zajednice.

Još nešto, ma koliko se marginalnim moglo činiti. Naglašavajući kako Hrvatska nije ni neutralna, ni nesvrstana, premijer (karijerni diplomat!) svjesno zanemaruje činjenicu da nesvrstanost nije značila okretanje glave od gorućih svjetskih problema, nego aktivno zauzimanje za njihovo rješavanje, ali mirnim putem. Na zastavi nesvrstanih velikim je slovima pisalo: mir. Na zastavama što se danas vijore iznad zapadnog tabora piše: rat!

I tako stvari stoje. Medijska, ali i politički inducirana euforija oko uspjeha nogometaša u Dohi, spretno prešućivanje ili guranje na marginu podatka da je HNS kažnjen s 50.000 švicarskih franaka zbog ponašanja hrvatskih navijača prema vrataru kanadske reprezentacije (srpskih korijena) na svjetskom prvenstvu, recikliranje floskule o ‘bronci sa sjajem zlata’, o tome kako Hrvatska može što nitko ne može, samozadovoljstvo time što nogomet ‘brendira’ Hrvatsku (pa zar je zaista to jedino po čemu želimo da nas svijet pozna?) rezultira ‘nogometnom homogenizacijom’ nacije u čemu oni koji je iniciraju i potiču vide samo i jedino homogenizaciju biračkog tijela. A sve to zajedno vjerojatno će uspjeti prikriti činjenicu da Hrvatska, neovisna, demokratska i suverena (tako barem kažu) srlja ubrzano prema sustavu, a nećemo ga imenovati, u kojemu se političke neistomišljenike najprije etiketira, potom pribija na stup srama, diskriminira, a u konačnici i izvrgava progonu (da li samo progonu?)

Kada ne bi bilo neoriginalno, ponovili bismo ono od upotrebe već otrcano pitanje legendarnog Mladena Delića: ‘Pa ljudi moji, je li to zaista moguće?’ Ovako, ograničit ćemo se na jednostavno: ma zar zaista? I nećemo odgovoriti, jer odgovor je jasan, živimo ga i doživljavamo iz dana u dan. Oni, naime, koji još gledaju svojim očima, slušaju svojim ušima i razmišljaju vlastitom glavom.