Mađarizacija Hrvatske

Marinko Čulić
Autor 20.10.2015. u 11:41

Mađarizacija Hrvatske

Samo naivci misle da je podrška koju Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović daju Orbanovoj žičanoj ogradi jedino u funkciji obrane šengenske granice. Ta žica ima ulogu ne samo prema vani nego i prema unutra, gdje mađarsko diskriminiranje romske i židovske manjine simbolizira isto takvo diskriminiranje srpske manjine u Hrvatskoj

Ako nisu sasvim izgubili pamet, Slavonci i Baranjci trebali bi na ovim izborima zbrisatiBranimira Glavaša. To je minimum političke higijene koju bi morali obaviti nakon što je ovaj postrojio tridesetak pripadnika svoje novoosnovane stranačke milicije, što je ultimativno odvratno iz najmanje tri razloga. Prvo, Glavaševa milicija ne samo što podsjeća na crnokošuljaše iz 1991. i 1941., kako kaže Vladimir Šeks, nego i, što savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne kaže, teško kompromitira hrvatsko pravosuđe. U kojem su i neki Šeksovi liblinzi, pa i on osobno, učinili sve da olakšaju sudbinu ovog optuženika za ratne zločine. Sada je sam Glavaš nedvosmisleno pokazao da su optužbe za teške zločine u Osijeku bile debelo osnovane, još više, prezentirao je, poput pištolja iz kojeg se puši, i metode kojima se pritom služio. Drugo, Glavaš je ustrojio svoju nenaoružanu, ali ustašoliku četu u osjetljivom okruženju istočne Slavonije, koja je zahvaljujući mirnoj reintegraciji jedina sačuvala relativno visok udio srpskog stanovništva, pa HDSSB-ova postrojba u crnom implicira zahtjev, koji su neki već i izrekli, da se reintegracija ponovi. Ali ovaj put ratom koji bi, kao i drugdje, završio masovnim etničkim čišćenjem. Napokon treće, Glavašev zdrug neke je podsjetio na mađarski Jobbik, koji se svojedobno pročuo po paljevini romskih sela i pucnjavi po pogorelcima koji su se pokušavali spasiti od vatre, a danas slovi kao relativno kontrolabilni rezervni sastav vladajućeg desničarskog Fidesza na čelu s Viktorom Orbanom.

Ovo treće postalo je posljednjih tjedana posebno aktualno, jer nije Glavaš, daleko bilo, jedina poveznica Hrvatske s Mađarskom. Naprotiv, on se samo uklopio u širu mozaičnu sliku, čiji početni kamenčić nije ugrađen u Osijeku nego u Zagrebu. Preciznije, u predsjedničinom uredu na Pantovčaku i u središnjici glavne opozicijske stranke, HDZ-u. Ondje je početkom izbjegličke krize kreirana paralelna, ali cjelovito zaokružena politika, kojoj je glavna osobina da se od A do Ž razlikuje od politike vladajuće koalicije na čelu saSDP-om. Dok je Milanovićeva vlada shvatila tu krizu kao humanitarno pa onda sigurnosno pitanje,Karamarko i Grabar Kitarović to su obrnuli u prioritetno sigurnosno, a tek onda humanitarno pitanje. Koliko god to izgledalo kao mala i bezbolna inverzija, razlika je zapravo velika kao betonski silos. Ovo ne znači da je Vladina politika besprijekorna. Ali njena ograničenja poklapaju se s ograničenjima boljeg dijela evropske politike, koja ne preuzima odgovornost za evroatlantske imperijalne uzročnike izbjegličke krize, ali barem ne bježi od njenih posljedica. A Grabar Kitarović i Karamarko ne čine ni jedno ni drugo. Njih ne zanimaju ni uzročnici krize ni, još manje, njene posljedice, pa su odmah na početku izašli sa zahtjevom da se hrvatsko-srpska granica zatvori upotrebom vojne sile. To je poslije malo ublaženo, jer su ankete pokazale da dvije trećine hrvatskih građana podržava Vladin pristup, ali kako je HDZ-ova izborna kampanja pošla uvelike ukrivo, zaigralo se va bank i stvar je ponovno zaoštrena.

Sada se već ide na opciju žičane ograde, ne doduše izravno, nego tako što se daje otvorena podrška mađarskom žičanom zidu. On je, kao, posve legitiman i jedini efikasan način zaštite šengenske granice, što se toliko rezolutno brani da je Grabar Kitarović otišla i u Mađarsku da njoj i Višegradskoj skupini pruži podršku. Još gore od toga, ondje je bez vidljivih kočnica napala i službenu politiku vlastite zemlje, što je otišlo do golog ruba zdrave pameti kada se čak suglasila sa slanjem vojno-policijskih snaga grupe V-4 na žicom već opasanu mađarsko-hrvatsku granicu (što je u poznatom narativu HDZ-a ravno klasičnoj nacionalnoj ‘veleizdaji’). To je toliko čudački da iziskuje novu pojmovnu kategoriju. I evo je, mađarizacija Hrvatske, to su jedine prikladne riječi kojima ovo treba nazvati. A i to je tek početak, jer ne treba imati iluzija da se ovdje radi isključivo o arapskim izbjeglicama, oni su samo povod za nešto mnogo gore i zlokobnije. Samo, naime, teški naivac ili neliječena budala može misliti da kada se Poljska, Češka, Slovačka, a preko Grabar Kitarović i Hrvatska, solidariziraju s mađarskom koncepcijom Schengena, one to čine jedino zato što se slažu s Orbanom oko rješenja izbjegličke krize. One čine puno više. Slažu se s ulogom mađarske žice ne samo prema vani nego i prema unutra. Tu unutra, istinabog, nema više paljevina ciganskih naselja, ali i dalje ima toga da se etničke manjine, romsku i židovsku prije svega, drži u virtualnoj etničkoj žici. No čak ni to nije najgore.

Podrškom Orbanu zemlje Višegradske skupine, ali i šire, tzv. nove Evrope, pozitivno se i afirmativno referiraju i prema svojoj prošlosti iz vremena Drugog svjetskog rata. A dobro je poznato da su te zemlje bile pravo mrijestilište ‘malih Hitlera’ (Horthy, Tiso,Antonescu, Bandera, Rupnik, Nedić…). Naravno, tu je i hrvatski hitlerčić Ante Pavelić. Doduše, nitko s hrvatske strane, ni Grabar Kitarović ni Karamarko, čak ni Glavaš, ne mašu njegovim imenom niti ga stavljaju u svoju ksenofobnu agendu. Ali htio-ne htio, ustaški poglavnik pojavljuje se kao jedna od sivih eminencija ove priče, jer ako je evidentno da se ‘nova Evropa’ vraća povijesnim protagonistima etničke mržnje i zločina, mi nemamo vjerniju presliku toga od njega. Uostalom, Glavaš se ‘vragolasto’ slika uz vino sHitlerovom etiketom, pa se sam deklarira gdje pripada, iako kod njega postoje i nijanse drukčijeg, ali koje suštinski ništa ne mijenjaju. On recimo, isto kao i Orban, pravilno procjenjuje uzroke izbjegličke krize, koje vezuje uz rušenje sekularnih arapskih država od strane američko-evropskog neoimperijalizma (čemu dodaje izmišljenu tvrdnju da arapska sirotinja pada na grbaču slavonskoj sirotinji, jer sve dosadašnje troškove pokrio je Bruxelles). Ali pustimo to. Čak ni Hitler nije bio baš u svemu u krivu, njegov nacizam bujao je, između ostalog, na nerazumno visokim i degradirajućim reparacijama nametnutim Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata.

Pa ipak, Hitler ostaje Hitler, Glavaš Glavaš, a bogami i Karamarko i Grabar Kitarović ostaju to što jesu. Zagovornici novog etničkog zbijanja i opasavanja Hrvatske, ovaj put prema vani, prema arapskim muslimanima, no s jasnim prizvukom da se to treba napraviti i prema unutra. Ali kako je sjećanje na iznuđeni egzodus Srba još živo, a iziskuje i hrabrosti tražiti reprizu, štapske zastavice zapiknute su u susjednu Mađarsku, koja je proglašena uzorom što ga treba slijediti. Što znači da Hrvatsku treba hungarizirati i orbanizirati. Kraj priče.

Marinko Čulić
Autor 20.10.2015. u 11:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija