Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati – mjesec je kad se sjećamo Tita

Izdvajamo

• Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo, on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 37 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom, a kamo li što bi s njim i to će potrajati dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.

Povezani članci

• Sve za vlast, vlast ni za šta
• Svetislav Besara: Budi se istok i zapad
• Tko je kriv?
• Gospar – obelisk koji nosi ime Đela Jusića
• Marinko Čulić: N – O ćirilici i oko nje
• Marinko Čulić: Projektirana histerija

Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj,  sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se da nemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu, da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera.  Sve su to „domoljubi“ proćerdali.

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi, pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.

Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječni građanin Hrvatske, a kamo li akademik u Hrvatskom Saboru, da ne govorim o „narodnim zastupnicima“,  ustavnim sucima, liječnicima, žandarima … za predsjednicu Republike nisam siguran. Uglavnom,  teško da će do njihove pameti to doseći. … Tužno je da su ne tako davno rođeni kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji ali da su u suštini podanici po ponašanju i mentalitetu i da pored svih svojih  obrazovanja, većinom stečenih u socijalizmu,  ne mogu ništa bolje doseći od statusa podanika i kmetova, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat „sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito biti će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “ koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata. Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta ne samo u Hrvatskoj ali su za sada slabo ekipirani…

Ni mi ostali, odnosno drugačiji, Hrvati nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas … što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom smislu, pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi.

Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika, pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda to ne može dokučiti, a kamo li prihvatiti. Manu mu možemo naći, vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamo li srpski ili bosanski. Ovi hrvatski jezični čistunci bi ga strijeljali – mrtvog ali ne i živog. Međutim, svi smo ga i pored toga razumjeli, a oni njemu najbliži suradnici vrlo su pazili da sve razumiju, nisu imali jezičnih prepreka.

NJEGA, Tita,  se čak i ne može dohvatiti ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od  one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, imaju stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita.  Naći će se sve što pokvarenoj ali i dobronamjernoj mašti treba.  Ima u priči o njemu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. Kmetovi se useravaju od straha i od mogućnosti koju im ideja nudi … i zato ostaju kmetovi.

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo, on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 37 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom, a kamo li što bi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.