MAJKO, ZOVI ME – MATO

Povezani članci

• Zašto se ćuti o vjekovnoj netrpeljivosti između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca?
• Heni Erceg: Povijest spiskova
• Nije, bre, Banja Luka ni u kakvoj Bosni!
• Esad Bajtal: Zašto zločinci kukavički bježe od vlastite odgovornosti
• Lucić: Svega ima u Eurohrvatskoj, jedino nema Eurobalkana
• Riječi, riječi . . .

 (posvećeno najranjivijim i najslabijim…)

Kanadski Premijer Trido potaknuo je globalni, i posve snažni odgovor, na Trumpovu privremenu zabranu ulaska muslimana iz sedam zemalja  na tlo Amerike, sa posebnim naglaskom na striktne i vremenski neodređene mjere zabrane ulaska za bilo koga iz Sirije  uključujući  i sve one,  znači i najranjivije, koji bježe od  progona i terora.

Kocka je izgleda, bačena!

Piše:Fuad ĐIDIĆ

Kanadski Premijer Trido jučer je u meni probudio neka duboko pohranjena sjećanja. Oživio nikada ranije izrečene uspomene. Iste one uspomene koje znaju živjeti, dugo zapretene, a da ih čovjek  nikada ne iskaže ili oživi. Potaknuo nade.

Bile su to zapravo, njegove riječi, koje su ga jučer i danas dovele na naslovne stranice svih svjetskih medija i učinili pravim simbolom humanizma i  političke hrabrosti koje sve više  tako nestaje. On je te večeri, u subotu 28. januara, u trenucima visoko usijane krize izazvane Trumpovom zabranom ulaska muslimana na tlo SAD, izrekao ove riječi, velike riječi od srca:

“Onima koji bježe od progona terora i rata Kanada želi dobrodošlicu bez obzira na vašu vjeru. Različitost je naša snaga #Welcome to Canada.”

Tim, sada već antologijskim riječima, za koje neki u Kanadi već danas misle, da ih je trebao zapravo, izreći njegov ministar useljeništva, nekada somalijski izbjeglica Ahmed Hussen, a ne  on, kao Premijer, Trido je pobudio, uvjeren sam, ipak, najbolje snove  i nade u dušama i sjećanjima milliona očajnika, počev tamo od Bosne, pa sve do današnjih progonjenih iz Sirije, Iraka… Sigurno su te riječi potpalile mnogo više od onoga što bih i ja, kao outsajder, ikada mogao danas i zamisliti.

I, moja sjećanja idu nekako ovako “Bilo je to teške 1993. godine kod nas, zapravo, tamo negdje u Dalmaciji, u susjednoj Hrvatskoj, kada je moj 5-godišnji sin Kemal, u izbjeglištvu sa tada 10-godišnjom sestrom Selmom, suočen sa osjećajem da je kao musliman iz Bosne, identificaran kao potencijalna opasnost za jedno malo primorsko mjesto, rekao – “majko, zovi me – Mato”.

U tom trenutku, dok su na površninu, na svjetlo dana, posve nepozvane, izranjala stara i zakleta sjećanja kako su tih mračnih ratnih godina, lojalne partijske sluge tadašnjeg tuđmanovsko-bobanovskog režima progonile su majku sa dvoje sitne djece od B. Voda, do Omiša, Zadra pa tamo do Istre… gledao sam izravan TV prenos spontanog okupljanja desetina hiljada Amerikanaca na aerodromu JFK u New Yorku.

Gledao sam, iščekivao i utonuo u misli, skoro plakao… Tamo na drugoj strani rješavala se sudbina onih najranjivijih – majki, očeva ili cijelih porodica koje su  stizale  sa davno izdatim  vizama ili Zelenim Kartama SAD-a sa nadom i očekivanjima da se konačno spoje sa svojim najdražim, sa vjerom da su stigli u zemlju slobode koja prihvata očajne i progonjene. Međutim, svima njima tog dana nije bio dozvoljen ulaz. Mnogima od njih, prema raznim svjedočenjima, na ruke su stavljene  lisice.

Na više strana čitam o pojedinačnim slučajevima koji su nekako procurili do javnosti… dugogodišnji prevodilac američke vojske iz Iraka sa sinom i suprugom, ili, prevodilac iz Afganistana, obojica su sada u lisicama… Doktorski kandidat iz Irana u lisicama, 88 godišnji slijepi nosilac Zelenog američkog kartona… majka razdvojena od 5-godišnjegsina… Sve potresne priče o onima najslabijima, najnevinijima na kojima će sutra počivati savjest čovječanstva kao što je to bilo jučer na Bosni.

No, što je to ovdje, što je uistinu, neponovljivo i što je historijsko, što je to u meni raskinulo davno zapretene strahove i oživjelo sjećanja.

To su bili Amerikanci. Obični svijet. Njihov veliki duh i snaga. Oni koji su došli, i koji su nadirali iz sata u sat, na aerodrom JFK. Oni, koji nikada nisi vidjeli te zatočene ljude, koji nikada  sigurno ih neće znati, ili, možda, upoznati, pjevali  su i skandirali u jedan glas za njih, za njihovu slobodu, za njihov dignitet, slali poruku ohrabrenja “Ova zemlja je i vaša zemlja” “Mi  ćemo se boriti za vas kao za sebe”.

Skoro svi su nosili na brzinu ispisane banere. One su podizali ruke…Razumio sam da je tako otpočela jedna velika, rekao bi historijska bitka na američkom tlu. Nije to bila samo bitka u kojoj je masa uzvikivala “Pustite ga unutra, pustite ga unutra”… misleći  pri tome na iranskog režisera koji je došao na prijem Oskara… Bio je to spontani početak jedne bitke sa mnogo većim i značajnijim ulogom za buduću sudbine Amerike, ali i cijeloga svijeta.

Ne sjećam se da sam ikada tako zorno na djelu vidio i spoznao što znači veličina jedne nacije. Što to znači kada se jedna nacija zove doista – velikom nacijom.

To je bila Amerika o kojoj sam toliko ranije znao, ali čije veliko srce sam u punom osjetio baš u ovim trenucima bijelog usijanja. Ne znam da danas ima i jedna nacija  koja može, i  koja se ne plaši poslati ovakvu poruku u strašnom vremenom islamofobije “Muslimani…I vi ste isto tako, žrtve terorizma i razaranja…Vaš bol je i bol nas kršćana”, “Ponosan da sam danas sa našom braćom muslimanima…” poručio je Jevrej Avi Smolen u NY na dan izdavanja EO.

Skup na JFK kao munja prenio se još na desetine drugih američkih aerodroma gdje su se našli zatočeni ljudi koji su samo zato što su bili  birokratski i arogantno identificirani  kao potencijalna opasnost i kao potencijalni teroristi. Potom je stigla vijest da se njima pridružilo oko 19 hiljada taksista koji su za ovu prigodu izdali svoje saopštenje. Pridruživali su se još mnogi drugi… Ovo su bili drugačiji protesti od onih od 21. januara 2017. kada je na Marš Mira izašlo više milona žena a koji je bio dva mjeseca ranije zakazan.

Moje srce bilo je veliko. Teško je bilo ostati ravnodušan. Vidio sam kako izgledaju heroji u tom trenutku. Obični Amerikanci. Oni, koji su u tom trenutku bili istinski izraz, istinski poziv onog  najboljega i najhumanijeg u našoj civilizaciji. Utisak mi je da su to bili trenuci koji su zapanjili Ameriku. Trenuci koji su zapanjili svijet.

Moram priznati vidio sam u tim trenucima i sve one obične, neke možda davno zaboravljene, građane Hrvatske, koji su poput onih, u maloj istarskoj komuni Velika Zavala ili Krnica, tako dobrodušno prihvatili moju djecu u školu, ohrabrili ih i potaknuli, vidio sam one poput Snježane iz B. Vode koja je iskreno pomagala i “odavala” supruzi kada da napusti  “naše malo misto“, vidio sam one brojne i nepoznate građane iz Rijeke, vidio sam vozača Branka, vidio sam braću Adnana Nizama, koji su pomogli da moja porodica, i ako sa dubokim traumama, progona ostane živa. Vječno hvala  i danas toj i takvoj Hrvatskoj.

Bili su to trenuci gorkih suza jednog sjećanja. I one su se nekako isprepletale sa riječima koje je te noći u eter poslao Chuck Shummer američki Senator koji je napisao sljedeće “Suze večeras teku niz lice velike Statue slobode…”

Na tom vječnom simbola Amerike gdje su ispisane nikada zaboravljene riječi poetese Eme Lazarus “Dajte mi svoje umorne i siromašne…Dajte mi one koji su željni da slobodno dišu…” i pored njih danas u nedelju 29. januara okupljene su desetine hiljada Amerikanaca koji traže – slobodu jednaku za sve.

Gorkom ironijom sudbine zabrana ulaska za muslimane iz sedam zemlja stigla je na sam Dan Sjećanja na Holokaust – 27 januar. Brojni mediji prenijeli su slike Anne Frank koja je tada sa 7 godina bila vraćena sa američke granice, a poslije nje bilo je zapisano nama dobro poznato – “Nikad više”. I sa sjetom mediji su zabilježili – “da je bila primljena ona bi danas imala 77 godina…”

”Historija će gledati na ovu restrikciju zbog koje je stradalo hiljade Jevreja kada je  njima bio osporen ulaz u vrijeme WWII u SAD, kao na jedan tužan momenat”, rekao je David Haris, CEO Jevrejskog Američkog Komiteta.

Iste te večeri, u subotu 28. januara stigla je i druga važna i neočekivana vijest.

Sudija Federalnog Suda Ms. Ann Donnely  u svojoj presudi, doduše privremeno, je osporila glavni dio izvršne predsjedničke naredbe “EO”  i zatražila da se odmah u zemlju puste onih koji su zaključani ili privedeni na aerodromima i dozvoli spajanje sa  familijama.

Bio je to veliki i hrabar potez Sudije i primjer za sve druge kako se harbro i beskompromisno  bori za zaštitu ustavnog poretka zemlje i njene demokratije.

Ovi trenuci drame na američkim aerodromima, posebno onaj na JFK, bili su golemi izazov za sve lidere u svijetu. Pogotovo, za one lidere čije zemlje su izgrađene na trudu, pameti i znoju izbjeglica. U trenucima dok su mnogi svjetski lideri još mjerili i oklijevali, Premijer Trido je rekao “Dobrodošli ste u Kanadu….”. Posve sigurno i on je bio taj koji je  potpalio kasnije oštre reakcije osude koje su došle prvo iz Britanije kao najbližeg saveznika, potom iz Njemačke i drugih.

Trido je posve sigurno prvi koji je spasio obraz, ako ne i povratio neke nade da je ipak, još živ civilizacijski duh humanizma i  kakve-takve etike u politici velikih i moćnih.

Njegove  riječi – Vi koji bježite od progona….bez obzira na vašu vjeru… izrazile su autentični duh Kanade i možda će biti vrhunaravni simbol zemlje koja ove, 2017. godine obilježava, 150 godina svog konfederalnog postojanja.

(To je bio duh iste one zemlje koja je pružila gostoprimstvo i, mojoj djeci, Bosanskim muslimanima, i dala  potrebni  i skupocjeni lijek mom sinu Kemalu kako bi se on uspješno izborio sa  opasnom bolešću koja ima svoje korijene još u traumama izbjeglištva.)

Mladi i harbri Trido bio je danas glas tih najranjivijih, najslabijih, najviše dehumaniziranih u vremenu kada govore arogantni, moćni i bezobzirni.

Ne vjerujem da će njegove riječi proći bez odjeka i da on neće zbog toga doći na velika iskušenja.

Jer, progovoriti u ime napaćenih, najslabijih i dehumaniziranih uvijek nosi veliku cijenu… ali, izgleda kocka je bačena.