Mala-velika generacija ili Smogovci

Dejan Kožul
Autor 19.7.2018. u 10:42

Mala-velika generacija ili Smogovci

Foto: Pixsell

Sjećate li se generala Vladimira Trifunovića? Sjećate li se čovjeka koji je zbog izdaje osuđen u Srbiji, gdje je godine proveo iza zatvora i to zato jer se odlučio da vojnike, koji su te 1991. godine imali svega 18 godina, vrati svojim majkama, odnosno da zajedno sa njima izađe iz varaždinske kasarne, prepustivši je hrvatskim, tada neprijateljskim snagama? Onog istog Vladimira Trifunovića kom se u Hrvatskoj sudilo zbog ratnog zločina, baš tu u Varaždinu. Da, istog onog Vladimira Trifunovića kom se sudilo i u Sloveniji gdje se zatekao onih nekoliko dana pucanja. Istog onog Vladimira Trifunovića kom su u Hrvatskoj oduzeli stan, a u Srbiji, odnosno Beogradu smjestili ga u hotelsku sobu hotela Bristol, istog onog hotela koji će uskoro biti iseljen i koji će preći u ruke nečega što se zove “Beograd na vodi”. Time će i posljednje sjećanje na njega preći u ruke kapitala. Simbolično.

Srećom po njega, Vladimir Trifunović nije dočekao još i taj udarac jer je umro prije koju godinicu. Sam. Napušten. Nepriznatog ljudskog čina. Uostalom, kome je do ljudskih činova danas? Srećom, pa nekome i je.

11-odbranio-zivote

Vladimir Trifunović, foto: novosti.rs

A te 1991. godine na život je stigla i prva ratna generacija. Rađale se do 1995., a 1991 – 1995 se baš zvala i predstava Boruta Šeparovića, čiji tekst je rađen po knjizi Borisa Dežulovića “Jebo sad hiljadu dinara”.

Ako ne znate o čemu se radi, evo samo ukratko. Onoliko koliko mene sjećanje služi i onoliko koliko mi se urezala priča u vene. Riječ je o sukobu Armije BiH i HVO-a, negdje po Hercegovini. Igrom slučaja i jedni i drugi su, kako bi zavarali one druge, odnosno prve obukli uniforme onih prvih, odnosno drugih pa su gledajući se kroz dvogled i jedni i drugi mislili da su oni prvi, odnosno drugi.

Shvatili ste poetnu? Niste. I ne treba jer prvi su drugi, a drugi prvi itd.

I Bora kao Bora. Sjajno je on ispričao tu priču koja se ipak zaokružila tek kad se Borut Šeparović odlučio da od nje napravi predstavu, a da kao glumce u predstavi uzme upravo generaciju kojoj je rat bio prirodno okruženje, koliko god to suludo zvučalo. Generaciju od 1991. do 1995. godine.

Borut je radio sa zagrebačkim glumcima i, koliko sam upoznat, a rekao bih da jesam dao im je šansu da biraju koju će stranu izabrati. Onu prvu ili drugu. I izabrali su prvu. Drugu. Ne. Prvo je prva bila jedna, a onda je bila druga.

Dobro. Prvo je prva bila hrvatska, odnosno strana HVO-a. Eto, tadašnji srednjoškolci su se mahom odlučili da budu pripadnici HVO-a ali u odorama Armije BiH. I trebalo je Borutu dugo vremena, mukotrpnog rada sa njima da barem dio njih privuče na stranu Armije BiH. Na kraju je i uspio. I ne samo to. Na kraju je imao drugi problem. Svi su htjeli biti oni drugi a obučeni u prve. I opet je imao isti…Ne. Nije više imao problem.

Umjetnost je najjača politička opcija. Borut je to i dokazao radeći sa generacijom koju je rat uokvirio, a obrisi tog okvira su nastajali onog trenutka kad je jednoj generaciji pao kamen sa srca jer su uz zaslugu svog pretpostavljenog uspjeli spakirati stvari i izaći iz opkoljene kasarne i vratiti se svojim roditeljima. Obrisi su u međuvremenu postali jaki okviri i najmanje je njihova krivica što su rođeni u takvom okruženju, što su rođeni i rasli tu gdje su rasli. Teško da bi mogli reći da je krivica i onih čija je sudbina također bila u rukama drugih, jer, kako ono ide ona replika iz Smogovaca: „Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“.

I sad šta?

Sad su dovoljno veliki, ali porasli su i ovi drugi. Odnosno prvi. Porasla je i generacija 1991-1995.

Već formirana. Generacija kojoj su prvi zvuci bili zvuci granata. U njih je to usađeno. To su ti okviri. Baš zato valja nekad biti i Borut Šeparović. Valja nekad znati sve to i valja nekad biti samo tu kako bi neke od njih uzeo za ruku i pokazao mu/joj izlaz. Izlaz iz ovih balkanskih vukojebina, izlaz iz kasarni, kako je to činio Vlada Trifunović, ili im pokazati ulaz. Ulaz u podzemni svijet vječne borbe, ali ih prethodno dobro naoružati znanjem i saznanjem.

A to je, u stvari, Borut i radio. Nije im pokazao izlaz. To je često i najlakše rješenje. Osim ako niste Vladimir Trifunović u Varaždinu 1991. godine.

Dejan Kožul
Autor 19.7.2018. u 10:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija