MALENI ROM U CIBONI

Ivo Anić
Autor 28.12.2017. u 09:27

Izdvajamo

  • Tko je učinio da nestanu te naše divne razlike, ateista koji su nam čestitali Božiće, pravoslavaca i Srba koji su nam dolazili na Badnjake na bakalar, svih tih naših divnih različitosti kojih je odjednom tako iznenadno nestalo, pod lucidnim opaskama voditeljice programa, bjesomučnim utjerivanjem hrvatstva i božića u kosti svima nama i pod još budnijim okom svete nam matere Crkve?

Povezani članci

MALENI ROM U CIBONI

Ko nas bre rastavi, bila je potpuno nehotična i nenamjerna poruka uvaženog mos. Gorskog koji nam je svima jasno potpuno nesvjestan poručio kako je Božić trajno sranje našeg naroda

“Tko nas je sabrao, tko je učinio to da nestanu naše razlike i da se ovdje osjećamo baš onako kako se trebamo osjećati – blizu Boga i blizu čovjeka. Onaj čije rođenje slavimo – Isus Krist”, uskliknuo je mons. Gorski i zahvalio izvođačima što su učinili nešto više od dobre glazbe jer je taj koncert bio, kako je nastavio i duhovni događaj. Mons. Gorski istaknuo je i da ovaj veličanstveni duh iz prepune Cibone ne nestane kada se „ugase lampice“ već da duh Božića bude trajno stanje našeg naroda. Tako je pomoćni biskup zagrebački mons. Gorski zaključio jedno od najvećih sranja našeg naroda koje se sinoć odigralo u prepunoj Ciboni.

Taj tradicionalni svečani koncert, 29. po redu, ako se ne varam, koncert koji se održava na blagdan svetog Stjepana, a nazvan je „Božić u Ciboni“, u košarkaškom centru Dražena Petrovića, trebao je biti kulminacija, svojevrsni svršetak višednevnog HTV- ovog, kako ono, zbližavanja Boga i čovjeka, da se svi ispred malih ekrana osjetimo na vrhuncu ushićenja i da napokon nestanu sve naše razlike. Koncert najprigodnijih božićnih pjesama trebao je tako biti kulminacija u izvedbi vrhunskih glazbenih umjetnika i zborova, bilo ih je na tisuće mislim, skup ljudi u najskupljim toaletama i haljinama, skup najtalentiranijih ljudi ove zemlje, koji su nas darovali svojim beskonačnim talentom, a uz njih naravno, onaj koji nas je darovao tim duhovnim događajem, Grad Zagreb i Hrvatska radiotelevizija (HRT), u suradnji, bod budnim okom, zar ste sumnjali, Zagrebačke nadbiskupije.

U dva sata nastupilo je više od 1500 izvođača, božićne pjesme i napjeve izvodile su raznorazne Agape, Hržice, Šimatovići, Šoše, Žige i štatijaznam tko sve ne, a razdraganu voditeljicu teško je bilo zaustaviti u poplavi emocija, pa nam je u više navrata ustvrdila kako više nitko Hrvatima neće uskratiti ovakve veličanstvene Zsa – Zsa manifestacije, te kako napokon smijemo u Ciboni slaviti svoj Božić kao ljudi, sa našim čisto izvornim KUD-ovima i klapama, te da čitav svijet, koji inače sve to plaća, napokon može njegovati božićne tradicije u Hrvatskoj. Napomenimo još reda radi, kako je ovaj “Božić u Ciboni” održan pod visokim pokroviteljstvom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je pozdravio prisutne, te pohvalio Hrvatsku radioteleviziju koja je kao i prijašnjih godina taj tradicionalni koncert prenosila na drugom programu Hrvatske televizije, drugom programu Hrvatskog radija, Radio Sljemenu te platformi HRTi.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić istaknuo je da bi zagrebački Božić bio siromašniji bez “Božića u Ciboni” pa je između ostalog i naglasio:

“Ovo naše tradicionalno glazbeno i duhovno okupljanje izraz je naše ljubavi, pobožnosti, narodnog duha i odanosti našoj bogatoj hrvatskoj i zagrebačkoj tradiciji. Ponosni smo na naše tradicionalne božićne pjesme, ljubomorno čuvamo naše običaje i slavimo Božić u zajedništvu s cijelom domovinom te Hrvatima u dijaspori kao blagdan radosti, mira, obiteljskog zajedništva i ljudske solidarnosti”, poručio je Milan Bandić ustvrdivši da danas kad i Božić postaje žrtvom komercijalizacije i banalizacije, više nego ikada moramo njegovati i pronositi njegov temeljni smisao.

Koncertu su, napomenimo i to radi analitičnih čitatelja, nazočili crkveni dostojanstvenici i predstavnici društvenoga života.

“Tko nas je sabrao, tko je učinio to da nestanu naše razlike i da se ovdje osjećamo baš onako kako se trebamo osjećati – blizu Boga i blizu čovjeka. Onaj čije rođenje slavimo – Isus Krist”, uskliknuo je posebni izaslanik kardinala Bozanića mons. Gorski i zahvalio izvođačima što su učinili nešto više od dobre glazbe jer je taj koncert to i bio, a razdragana voditeljica još nas je nekoliko puta u maniri dobre hrvatice, opomenula kako ovaj koncert i ovakvi događaji moraju biti trajno sranje našeg naroda, dakle krotke manifestacije na kojima će se slaviti ono što se desetljećima slaviti nije moglo, a danas ga milošću naše Crkve, HTV-a i voljom hrvatskog naroda bez obzira na megalomanski trošak, upitan talent kako izvođača tako i organizatora, besraman osjećaj za mjeru i poruku Božića napokon – imamo. Biti će i bit će, unatoč ostacima onih u ovoj zemlji koji bi da žive u zemlji koja ima razlike, koji bi da ima ljude koji se baš i ne osjećaju najugodnije, niti blizu Boga, niti blizu čovjeka, ali oko deset tisuća nazočnih, tisuću i petsto izvođača i još toliko tehničara, milijunskim auditorijem u prime – timeu na HTV-u, i naravno voditeljice koju mi se ne da niti googlati – to nas sve boli kurac!

Tko nas je sabrao, tko je učinio to da nestanu naše razlike i da se ovdje osjećamo baš onako kako se trebamo osjećati – blizu Boga i blizu čovjeka, majka je svih pitanja koju je sasvim nesvjesno upitao uzoriti mons. Gorski u svojoj božićnoj vrućici i ne shvaćajući koliko je postavio ispravno pitanje, a ponovila ga je i u svojoj božićnoj vrućici voditeljica koju mi se iskreno niti googlati ne da?

Tko je učinio da nestanu naše razlike i da odjednom svi, milijunski auditorij, na tisuće izvođača i još toliko uživo kurca ne razumiju što je pjesnik htio potpuno nenamjerno kazati?

Tko je učinio da nestanu te naše divne razlike, ateista koji su nam čestitali Božiće, pravoslavaca i Srba koji su nam dolazili na Badnjake na bakalar, svih tih naših divnih različitosti kojih je odjednom tako iznenadno nestalo, pod lucidnim opaskama voditeljice programa, bjesomučnim utjerivanjem hrvatstva i božića u kosti svima nama i pod još budnijim okom svete nam matere Crkve?

I tada se kamera mater joj jebem, sasvim slučajno okrenula onom na koga su svi zaboravili u tom veličanju naše dobrote, našeg hrvatstva i šta ti ja znam čega sve ne. Na onoga kojeg su postavili u malenoj štalici na pozornici, a raznorazni su se Agape, Hržice, Šimatovići, Šoše, Žige i štatijaznam tko sve ne, uz razdraganu voditeljicu dakako natiskali na prepunu binu, zaklonivši tu malenu figuru djeteta koja je pod silnim svjetlima, lampicama, šljokicama, kurcima i palcima koji već ne hodaju na toj bini dobila čudnovatu patinu. Lice tog djeteta više nije bilo, valjda od silnih šljokica i talenta čisto, arijevsko i bijelo, već je potamnilo i bilo je lice malenog djeteta – Roma.

Istog onog malenog Roma koji niti kilometar od te velebne Arene živi u posvemašnjoj bijedi, bez vode i struje, a koju mu je obećao čestitar Milan Bandić. Istog onog malenog Roma koji niti kilometar od te licemjerne gomile, koja se sad već broji na milijune, živi bez toaleta, božićnih tradicionalnih napjeva, kruha, kolača, bez ičega što je bilo u tim nesretnim košaricama na toj još nesretnijoj bini. I taj maleni Isus, bio je taj maleni Rom, uprljana lica ne od šljokica i od blještavila onih koji su ga zaklanjali i gazili da se proguraju u prvi red na bini, već je bio uprljan svima nama koji smo to gledali i koji na koncu svu tu transvestiju nad našom vjerom – plaćamo.

A naša vjera je praštanje, naša vjera je mir i suživot, naša vjera su naša mala i potrebita braća, izbjeglice, Romi, svi oni za koje nije bilo mjesta u Ciboni, na HTV-u, u našim srcima.
I zbog tog je taj maleni Isus na toj nesretnoj bini izgledao kao maleni Rom!
Ali pogađate, za njega nema mjesta u ovoj zemlji, za njega nema mjesta na toj bini, za njega nema mjesta u našim srcima, a pogotovo u srcima svih onih koji su se potrudili da nas tako grandiozno podsjete koji smo i kakvi licemjeri i u kojoj i kakvoj zemlji živimo.
Bezdušnoj zemlji navučenoj u šljokice.

“Tko nas je sabrao, tko je učinio to da nestanu naše razlike i da se ovdje osjećamo baš onako kako se trebamo osjećati – blizu Boga i blizu čovjeka. Onaj čije rođenje slavimo – Isus Krist”, uskliknuo je mons. Gorski, dok se isti taj maleni Isus pod nogama onih koji su se tiskali na binu pretvarao u malenog Roma, ostavljen, sam i u štalici. Bez igdje ičega, bez ljudske topline i empatije, sam uz jednog magarca i svoju majku. Sam bez struje i vode, sam među milijunskim auditorijem dobrih i raznježenih Hrvata, istih onih koji će uskoro „ugasiti lampice“, a u njihovom srcu neće ostati ništa doli spoznaje da je Božić trajno sranje našeg naroda.

Lupiga. com

Ivo Anić
Autor 28.12.2017. u 09:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija