Mali Tuđman

Marinko Čulić
Autor 25.2.2013. u 09:06

Mali Tuđman

Želio bi dakle postati neka vrsta malog Tuđmana što, žalibože, samo učvršćuje dojam o njegovoj nekompetentnosti. Tuđmanu su, naime, visoke ovlasti savršeno pristajale, kao rukom šivani šinjel jer je, moraju se složiti i oni koji ga ne podnose, točno znao što s njima učiniti. A Josipović? Njemu bi veće ovlasti samo štetile jer bi još više povećale rizik od novih amaterskih brljanja. Zato je bolje da ništa oko sebe ne dira i da se moli svojim agnostičkim bogovima da je ono s GfK-ovom anketom bilo slučajno. Te da se – što je, nažalost, sasvim izgledno – na izborima za dvije godine ne pojaviti nitko tko bi ga mogao ugroziti.

Što su ti mučke zamke podsvijesti. Kada je papa Benedikt XVI odstupio uz obrazloženje da više nije dorastao toj dužnosti, u horu pohvala ovom hrabrom činu čuo se i šećerni glas Ive Josipovića. Hrvatski predsjednik očito je previdio da je time potaknuo pitanje da ako je papa ovako radikalno preispitao svoju radnu sposobnost, ne bi bilo loše da i on preispita svoju. No to, naravno, nije učinio. Zato su ga na to morali potaknuti mediji, točnije ona šačica novina i novinara koje nije uspio staviti u džep, tako da je to slabašno odjeknulo, kao nešto osebujno, ali ne naročito važno. No da je odjeknulo i puno više i jače, već je bilo kasno. Nekoliko dana ranije, približavajući se četvrtoj, pretposljednjoj godini mandata, Josipović je već najavio da će se kandidirati za još pet godina predsjedničkog “pontifikata” na Pantovčaku.

Učinio je to ne navevši niti jedan jedini razlog iz kojeg bi se dalo zaključiti čime će ispuniti taj drugi mandat. Nije spomenuo čak ni znamenitu “novu pravednost” – valjda zato što je ona u ove tri godine već ostarjela, čak i sasvim osijedjela kao i on, a da nije dala nikakve vidljive fajde – ali jeste nešto do čega mu je uvijek bilo silno stao. Spomenuo je da uživa podršku građana i baš ona ga, veli, motivira da se ponovno kandidira. To je očekivano za čovjeka koji je toliko opsjednut svojom popularnošću da se ničim drugim ozbiljno ne bavi, ako se tu ne računa rukoljubno podilaženje svima koji mu tu popularnost mogu povećati ili je barem neće ugroziti.

Ali avaj, ni to mu nije bilo pametno, kao ni prtljanje po Ratzingerovoj odluci da ode u penziju. Odluka da se ponovno kandidira dodatno je razgnjevila spomenutu šačicu novinara, koji su sada uzeli mastiljavu olovku i podvukavši crtu pod prve tri godine mandata omiljenog predsjednika, zaključili ovako. Vrijedne su bile samo Josipovićeve inicijative za srpsko-hrvatsko-bošnjačko pomirenje u Bosni i Hercegovini te isprika u Skupštini BiH, i za to je zaslužio podršku. Ali sve ostalo je veliko ništa. Kao za vraga, predsjednika je ostavila sreća i u već uhodanom obrtu svakodnevnog dodvoravanja javnosti. U prvom ozbiljnijem istraživanju (GfK) koje se pojavilo nakon Josipovićeve objave kandidature, rezultati pokazuju da mu je popularnost pala u odnosu na prošlu godinu sa 48 na 34 posto. Dakle sada ga podržava trećina, a ne više polovina građana. Ništa bolje ne zvuči ni što je GfK-ova anketa pokazala da predsjednik ima najmanju podršku u politički rafiniranoj Istri, a najveću u Lici, jednoj od posljednjih utvrda ognjištarskog tipa domoljublja, zbog čega bi ondje HDZ pouzdano dobivao izbore i da kandidira ličke medvjede.

I eto sada Josipovića u naizgled neobičnoj situaciji da se jedan profesorski profinjeni političar familijarizira s autarkičnom sredinom koja se ravna po grubim i jednostavnim istinama ortodoksnog rodoljublja. Ali tu zapravo nema ničeg neobičnog. Josipović ima više nego pristojne odnose s hrvatskom nacionalističkom desnicom, što se dobro vidjelo iz podrške koju mu je ona dala u prošlogodišnjoj svađi s ovim tjednikom, ali i sasvim nedavno, kada je njegov povjerenik za vjerske zajednice bio praktički suorganizator gostovanja kršćanske fundamentalistkinje Judith Reisman. Ili kada je on osobno pokazao neshvatljivo razumijevanje za militantne protivnike ćirilice u Vukovaru, tako da je morao intervenirati bivši predsjednik Stjepan Mesić, za što ima sve češće potrebe, rekavši da ćirilica nikako nije mogla biti ratno pismo jer se napadač na Vukovar, JNA, služio – latinicom. Time ne želim reći da je Josipović nekakav slabo prikriveni nacionalistički zelot, iako ni to nije zabranjeno zna li se koliko je, recimo, komunista, pa čak i Židova, pristupilo i gorim, nacifašističkim opcijama. Ali jedno u slučaju hrvatskog predsjednika svakako stoji.

On se – ne izolirano, već na tragu sveprisutne postmoderne depolitizacije politike – pojavljuje kao jedan od najiritantnijih primjeraka ideološkog sveždera, koji bi htio pazariti na cijelom političkom tržištu zemlje. Ovdje je potrebno jedno objašnjenje. Naravno da je predsjednik Hrvatske predstavnik svih njenih građana, ali je politička perverzija da bi trebao dijeliti ideološke stavove sa svakim od njih. Josipović je, međutim, pristao na tu perverziju. Po logici prijašnjeg pripadanja SDP-u zgrnuo je na svoju stranu glasove s ljevice, ali iako je ona unatoč lošoj Milanovićevoj vladi daleko od toga da izgleda izgubljeno, poželio je i glasove sa suprotnog pola. Zato je počeo brbljati i o nekakvom konsenzusu ljevice i desnice oko izlaska zemlje iz krize, iako ova druga ne zna ni što bi sa sobom, a kamoli sa zemljom u cjelini. Pa kada su u Milanovićevom SDP-u, sasvim razumljivo, nafureno spustili nos, Josipović se okrenuo još većem bezveznjaku od sebe, oftalmologu Nikici Gabriću, koji je namlativši pare u privatnoj očnoj klinici, izgleda odlučio kapital investirati i u politici. Izmislio je nekakav hrvatski “treći put”, jer do njega očito nije došla vijest da su mnogo respektabilniji projekti pod ovim imenom odavno propali i sahranjeni, pa im ne treba još jedan pogrebnik u liku čovjeka koji se bavi lošim vidom. Još se ne zna hoće li se i koliko Josipović zadržati u društvu ovog napasno pričljivog proroka “meritokracije”, ali sa svakom novom minutom raste dojam da je i on, koliko i Gabrić, zalutao u politiku.

To i jeste glavni problem hrvatskog predsjednika, što se ne zna kog će vraga on zapravo u hrvatskoj politici, pogotovo što na susjednom zagrebačkom brdu stoluje ista politička opcija. Zato se utemeljeno postavlja pitanje treba li Hrvatskoj ovakav predsjednik ili bi mu poziciju u vlasti trebalo sniziti tako što bi ga birao Sabor. No kako je Josipović ovladao medijima skoro onako kako se njima vladalo u devedesetima, o tome se jedva išta čuje, u svakom slučaju puno manje nego kada se slična ideja javila u vrijeme njegovog prethodnika Mesića. Štoviše, Josipović je preko medija krenuo i u protuofenzivu, spinirajući putem naručenih anketa da mu ovlasti ne treba smanjiti nego – povećati.

Želio bi dakle postati neka vrsta malog Tuđmana što, žalibože, samo učvršćuje dojam o njegovoj nekompetentnosti. Tuđmanu su, naime, visoke ovlasti savršeno pristajale, kao rukom šivani šinjel jer je, moraju se složiti i oni koji ga ne podnose, točno znao što s njima učiniti. A Josipović? Njemu bi veće ovlasti samo štetile jer bi još više povećale rizik od novih amaterskih brljanja. Zato je bolje da ništa oko sebe ne dira i da se moli svojim agnostičkim bogovima da je ono s GfK-ovom anketom bilo slučajno. Te da se – što je, nažalost, sasvim izgledno – na izborima za dvije godine ne pojaviti nitko tko bi ga mogao ugroziti.

Novossti

Marinko Čulić
Autor 25.2.2013. u 09:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija