Marijan Vogrinec: Ratne igre za hrvatske statiste

Marijan Vogrinec
Autor 7.6.2014. u 09:01

Izdvajamo

  • Nekako se čini da je sve više budala u svijetu, kojima je valjda dojadilo 70 godina svjetskog mira, prošaranog tek lokalnim poligonima, gdje su moćni i bogati isprobavali nova oružja na „živoj sili“ i prodavali buntovnoj sirotinji krcate stare arsenale za međusobno istrjebljenje. Sada ishlapjeli mozgovi računaju kako nekome mogu nešto dokazati, uplašiti ga i k tome pobijediti u opasnim ratnim igrama. Hoće li nadjačati razum, pa će se nekom novom Jaltom nastaviti dugogodišnji mir ili će zlo u čovjeku pritisnuti gumbić sudnjeg dana?

Povezani članci

Marijan Vogrinec: Ratne igre za hrvatske statiste

Foto: REUTERS

Kad je Hrvatska primljena u NATO i EU, Moskva je odmah obavijestila Zagreb: budite svjesni da ste od danas legitimna vojna meta našim raketama! Sada se, potpaljena ukrajinskom krizom, uvježbava generalka Trećeg svjetskog rata. Hrvatska se ne smije praviti kao da je se to ne tiče. Zapad je u mnogim ključnim elementima podcijenio Vladimira Putina, a hrvatska vanjska politika u odnosu na Rusiju nije ništa pametnija od primitivnih stajališta Franje Tuđmana i Ive Sanadera

Piše: Marijan Vogrinec

Hoće li uskoro neka nova Jalta ili Treći svjetski rat iz kojega više nitko neće izaći živ? Ni štakori! Neće ni jedno niti drugo, sudeći po kenjkavoj hrvatskoj vanjskoj politici iz koje se ne da pouzdano zaključiti za koga, zapravo, navija momčad premijera Zorana Milanovića. Jest da smo članica i EU-a i NATO-a, da nas tapšaju po ramenu kao nekakvog „partnera“, ali… Neki dan predsjednik RH Ivo Josipović skrušeno tapka Bijelom kućom u Washingtonu, nešto kurtoazno razgovara s američkim potpredsjednikom Joeom Bidenom, a na dva-tri metra, u susjednom uredu, predsjednik SAD-a Barack Obama ni trc ni mrc. „Partner“ Josipović is here? I’m sorry, sada baš nemam vremena za njega. Možda drugi put. Martin u Bijelu kuću, Martin iz Bijele kuće! Diplomatski bonton mačku o rep.

U međuvremenu, javljaju mediji sredinom travnja, ruski izviđački lovac nekoliko se puta zalijeće poput stršljena na američki razarač u Crnom moru USS Truxtun, pa unazvjereni zapovjednik plovila „zalutalog“ u Putinovo dvorište žurno telefonira: „Halo, Pentagon, halo!“ Drhti mu glas, a Pentagon ne vidi kako se visoki časnik nenormalno znoji i crven poput horgošice feferonke koluta očima od provale uzbuđenja. „Što da radim, halo, Pentagon, ruski borbeni zrakoplov nas provocira u brišućem letu! Kako da postupim, halo, Pentagon!? Pitajte odmah gospodina predsjednika Baracka Obamu! Da oborim Rusa!?“

Jalta – ali bez Kremlja?

Nesretni američki časnik nije znao ili se pravio lud pred činjenicom da je iza provokatora letio drugi Rus s potpunim borbenim kompletom i samo čekao djelić sekunde kada će Amerikancu puknuti živac. Ne bi pravo dodirnuo okidač, a već bi lagano tonuo prema dnu mora u kojem, kažu biolozi, gotovo da nema života zbog nekakve prirodne nezasićenosti kisikom. I, da, što je američki razarač iz sastava NATO-ove flote radio odmah uz među Ruske Federacije? Provocirao? Branio Krim od Putinove aneksije? Čuvao građanskim ratom zapaljenu Ukrajinu? Ameri su pametno postupili kad su podvili rep i povukli razarač u rumunjske teritorijalne vode.

Vladimir Putin je usred ukrajinske krize uvjerljivo pokazao Amerikancima i saveznicima na Starom kontinentu da se ne plaši prijetnji „najveće svjetske sile“ i da neće dopustiti puzajuće uvlačenje militantnog dijela Zapada u svoju utrobu. Otkad se raspao Varšavski pakt i moćan SSSR, a prethodno se i Rusi morali pokisli povući iz Afganistana i još upali u nevolje na Kavkazu, protivnička je zapadna strana poduzela nekoliko strateških poteza koji su u Moskvi protumačeni kao neprijateljski. Njemačka je, opet ujedinjena, izrasla u najjaču europsku silu i zasjenila ratničku Englesku, „zbratimila“ se s „povijesno neprijateljskom“ Francuskom i već je 1990-ih bilo sasvim bjelodano i slijepcima kako je na djelu neka nova Jalta, ali – bez Kremlja.

Zapad je iskoristio ruske postkomunističke nevolje, vojnu i ekonomsku „nedefiniranost“ u novim okolnostima postkomunističkog svijeta, pa je počeo stezati obruč oko Ruske Federacije i njezinih saveznika u neposrednom susjedstvu. Europska je unija, u strategijskoj suglasnosti sa SAD-om, hitno primila u svoje članstvo zemlje bivšeg Istočnog bloka (od baltičkih patuljaka te Češke, Slovačke i Poljske do Rumunjske i Bugarske, lani Hrvatsku, a sada bi na brzinu i Ukrajinu). Jalta iz doba Staljina, Roosevelta i Churchila te sumraka Trećeg Reicha pokopana je još koji metar dublje u grobu u kojem se već nalazila nekoliko prethodnih desetljeća.

Sve su bivše zemlje saveznice bivšeg SSSR-a brzopotezno primljene u NATO (gdje je čak i Turska, koju EU ne želi primiti u svoje društvo), što nije ostalo nezamijećeno u Moskvi. Putinovim preuzimanjem kormila te mnogoljudne zemlje, Rusija se opet uzdigla u moćnu svjetsku silu bez koje se, kao u doba komunizma, ne mogu praviti ozbiljni globalni računi. Osokoljeni Amerikanci isprovocirali su Moskvu i svojim planom postavljanja tzv. raketnog štita u Češkoj i Poljskoj radi navodne obrane Zapada od iranskih nuklearnih projektila, što su u Kremlju ismijali i odgovorili istom mjerom. Kad je Hrvatska primljena u NATO i EU, Rusi su odmah obavijestili Zagreb: budite svjesni da ste od danas legitimna vojna meta našim raketama!

Sada se, ozbiljno potpaljene ukrajinskom krizom, zaoštravaju ratne igre. Hrvatska se ne smije praviti kao da je se to ne tiče. Zapad je u mnogim ključnim elementima gospodarske strategije, nafutrane sofisticiranom vojnom logistikom, podcijenio Putina. U slučaju Ukrajine, izgubio je korak, Rus je uzeo što je želio i ne kani milimetar popustiti odricanjem od svojih interesa na koje, drži, ima pravo. Koliko si god Obama uzima pravo upotrijebiti tradicionalne saveznike sa Starog kontinenta u svojoj žandarskoj ulozi „čuvanja i širenja demokracije“ po cijelom globusu, toliko si i Putin uzima pravo ne dopustiti mu zaposjedanje nekih „tradicionalno ruskih interesnih sfera“. Za interese malih nitko ne pita.

U Siriji su se sudarili svjetski politički, vojni i ekonomski divovi, pa se izjalovila repriza Arapskog proljeća po zapadnoj, odnosno fundamentalističko-islamskoj viziji, a dinastija Asad je ostala na tronu. Tektonski su pomaci preraspodjele strategijskih interesa velikih vidljivi i na Balkanu. Nije slučajno osovina SAD-Engleska-Francuska (s nekim manjim čimbenicima) bila 1990-ih protiv osamostaljenja Hrvatske od SFR Jugoslavije, dok god se i koliko se više moglo. Hrvati su u tome bili sitna buranija. Trebalo je na sve načine zauzdati rastući politički utjecaj i ekonomsku moć ujedinjene Njemačke u Europi i svijetu, koja je postala trn u engleskom oku, jer joj je preotimala primat. Danke Deutschland samo je izraz naivnosti i nezrelosti tadašnje hrvatske „državne politike“, koja nije bila svjesna velikih igara velikih igrača. Ljubav i sentimenti, „obitelj kojoj oduvijek pripadamo“, „predziđe kršćanstva“, ma, dajte najte!

Hrvatski interes u Afganistanu!?

Rusi su u međuvremenu učvršćivali svoje pozicije na Balkanu, a Hrvatska se nikad u prošlih četvrt stoljeća nije prema njima znala postaviti u svom dugoročnom interesu i u svoju korist. Budalama su uvijek bili na pameti pravoslavlje i ćirilica, a ne nafta, plin i „novac s neba“ od iznajmljivanja instalacija, naftovod prema Zapadu koji neće iz Srbije skretati u Mađarsku, nego skratiti put za 200 kilometara kroz Hrvatsku, projekt Družba Adria na Kvarneru i tako neke unosne „sitnice“ zbog kojih bi državni proračun bio zdrav.. Ni danas hrvatska politika nije ništa pametnija od onih primitivnih za vladavine Franje Tuđmana i Ive Sanadera. A Rusi su nam tu, kupili pola susjedstva i možda će od MOL-a preuzeti Inu, pa… Energetski sustav Srbije i dio gospodarstva već govore ruski, kao i sve vrjednije u Republici Srpskoj. Recimo, rafinerija u Bosanskom Brodu. Hrvati već pune svoje automobilske spremnike ruskim benzinom na crvenim Lukoilovim crpkama, jer je jeftiniji, a nije lošiji od konkurencije.

Hrvatska ne smije biti autistična u tim prestrojavanjima ni slijepa za vlastite interese u NATO-u koji, kad uistinu bude grmjelo, neće rastvoriti svoj kišobran nad Bijednom našom. U suštini, iz istih razloga zbog kojih se Zapad dugo premišljao i nećkao oko hrvatskog osamostaljenja, uveo embargo na oružje početkom Domovinskog rata, nije zaustavio razoran vojni stroj kod Vukovara i Dubrovnika, problematizirao s Olujom, podcjenjivački držao Hrvatsku 10 godina u čekaonici EU-a, itsl. Sada gotovo 1000 hrvatskih vojnika u sklopu međunarodnih misija, o trošku naših poreznih obveznika (samo u Afganistanu oko milijun eura godišnje!) „čuva svjetski mir“ i „čuva i širi demokraciju“ po američkoj špranci. Recimo, što je hrvatski nacionalni interes u Afganistanu? Ili na Kosovu? U Adenskom zaljevu? U Sijera Leoneu? Američki da, ali hrvatski…

Hrvatska je zrnce pijeska u globalnom prestrojavanju svjetske ekonomske, političke i vojne moći, pa je tim obveznija koristiti pamet i točno vagati svoje interese. Sva je nacionalna povijest krcata primjerima hrvatske kratke pameti, koja je plaćena cijelom Savom narodne krvi radi tuđih probitaka. Svakog trenutka neki luđak može inatljivo ili osvetnički puknuti na živce i stisnuti gumbić nakon čega više – nema natrag, nema nismo znali! Kad se s Istoka na Zapad i obratno počnu mimoilaziti projektili smaka svijeta, nikakvi raketni kišobrani i suncobrani, bunkeri u utrobi zemlje, svemirski gradovi u orbiti, satelitski vođeni presretači i izumi iz zvjezdanih ratova neće jednu travku i jednog mrava sačuvati na životu.

I Amerikanci i Rusi, čak da im se nuklearni saveznici ostave po strani, u stanju su svojim oružjem nekoliko puta smrviti Zemlju u svemirsku prašinu. I jedni i drugi raspolažu svime što ima protivnik i zato su najodgovorniji u aktualnim ratnim igrama. Barack Obama ovih je dana došao u Poljsku uvjeriti članice NATO-a kako će „SAD jamčiti sigurnost istočnoeuropskih država u svjetlu zahuktale situacije u Ukrajini i sve agresivnijeg ponašanja Rusije na čelu s Vladimirom Putinom“. Tek što je Air Force One preletio poljsku granicu, Putin uza samu rusko-poljsku državnu među počinje znakovitu vojnu vježbu i „probno“ lansira novi balistički projektil Iskander-M. Provokacija? Demonstracija sile? Pariranje zapadnom zaoštravanju i ratničkoj retorici?

„Na teritoriju Ruske Federacije radimo što god želimo i gdje god želimo!“ – poručio je Putinov ministar obrane Sergej Šojgu. „Današnja Rusija svojim neodgovornim djelovanjem predstavlja izazov za slobodnu i mirnu Europu“, prilično je netaktično ustvrdio glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen i podigao tlak Moskvi. „Suočeni smo s novom sigurnosnom situacijom u Europi. Nakon kraja Hladnog rata, NATO je djelovao s Rusijom u duhu suradnje, ne sukoba i pokušavao graditi strateško partnerstvo. Neko je vrijeme Rusija odgovornim i konstruktivnim djelovanjem igrala važnu ulogu u izgradnji sigurnosti i stabilnosti u euroatlantskom području. Ali danas, ruske neodgovorne i nezakonite akcije ozbiljan su izazov cijeloj slobodnoj i mirnoj Europi.“

Na sastanku ministara obrane 28 zemalja članica EU-a sudjelovao je i hrvatski ministar Ante Kotromanović, ali je, sasvim u skladu s općim dojmom o traljavoj hrvatskoj vanjskoj politici, odglumio – statista. Koji nema nikakvo mišljenje, jer je „partner“? Pa ni o zahtjevu NATO-a da zemlje članice povećaju proračunska izdvajanja za obranu. Što će Hrvatska? Nema ni za kruh i mlijeko svojim građanima, a kupovat će polovno američko oružje, opremu i kojekakve slične borbene gluposti radi obrane i nametanja američkog modela demokracije? Hvali se ovih dana hrvatska obrambena vlast darovanim isluženim američkim vojnim transporterima, koji Amerima ne valjaju, jer su preteški, pa propadaju u pustinjski pijesak. A Hrvatima bi morali biti dobri za ljepljivo slavonsko blato!?

Bugarska, iako članica EU-a, podijeljena je u odnosu na zaoštravanje prema Rusiji. Tradicionalne veze još su vrlo jake, a osobito sentimenti prema desetljetnom zajedništvu u bivšem Istočnom bloku i Varšavskom paktu. U međuvremenu, pokazalo se, Putina ne diraju previše zapadna borbena retorika i paradne sankcije. Upravo je s Francuskim predsjednikom Franciosom Hollandom dogovorio neke obostrano važne ekonomske aranžmane. Angela Merkel je također oprezna prema američkom ratnom huškanju, jer blizu 6000 njemačkih tvrtki unosno posluje u Rusiji. Dade li im Putin „pakrački dekret“, nekoliko stotina tisuća njemačkih radnika istog trena lete na ulicu. Zapadna Europa životno ovisi o ruskoj energiji, osobito plinu, pa… Zato su sankcije luk i voda.

Putin pokazuje mišiće NATO-u, upozoravajući da se nije s njim infantilno šaliti. I nije! Bude li prigustilo, neće oklijevati, osokoljen svojim stalno mrgodnim generalima, pritisnuti gumbić sudnjeg dana. Pa kome pita, kome tepsija! Opanaka i obojaka više nema ni u muzejima narodne baštine.

Besmisleno pripetavanje

Dok se Obama i Rasmussen razbacuju vrućom retorikom o „ugroženoj europskoj slobodi, demokraciji i miru“, osobito u dojučerašnjim zemljama bivšeg SSSR-a, mediji javljaju da nas „samo sekunde“ dijele od trenutka od kojeg više neće postojati dan poslije. Incident nad Ohotskim morem između Rusije i Japana: ruski borbeni lovac SU-27 zaletio se nadzvučnom brzinom prema američkom špijunskom zrakoplovu te ga izbjegao doslovno u djeliću sekunde, na manje od 30 metara. A što da Rus nije vrhunski pilot? „Bio je to jedan od najopasnijih bliskih susreta u prošlih nekoliko desetljeća“, ocijenio je Steve Warren iz Pentagonova ureda za odnose s javnošću.

Primijećeno je u posljednje vrijeme kako SAD i NATO pojačavaju vojnu prisutnost u crnomorskoj regiji, a time i ratnu psihozu na širem području europskog Jugoistoka. Podmuklo već tinja i na Balkanu. Pentagon je poslao u Crno more još jedan razarač, USS Donald Cook, koji se pridružio razaraču USS Truxtun. U Rumunjsku stižu američki borbeni zrakoplovi F-16, jer NATO planira ovih dana veliku vojnu vježbu u crnomorskoj regiji. Već nekoliko tjedana kruže rumunjskim i poljskim nebom NATO-ovi zrakoplovi-radari tipa Awacs. Praktično, Rusima u dvorištu! Provokacija? Čuvanje mira i demokracije ili samo glupavo ratno pripetavanje, koje nikom ne može donijeti ničega dobrog?

Nije baš mudro provjeravati je li Vladimir Putin spreman za „oko za oko, zub za zub“. Itekako je spreman! Kao i ratni lobi u Pentagonu, koji pojačava pritisak na Bijelu kuću, pa demokrat Obama neprirodno izigrava trbuhozborca ratobornih republikanaca. Na Rusima su kobno polomili zube i Napoleon i Hitler.

Nekako se čini da je sve više budala u svijetu, kojima je valjda dojadilo 70 godina svjetskog mira, prošaranog tek lokalnim poligonima, gdje su moćni i bogati isprobavali nova oružja na „živoj sili“ i prodavali buntovnoj sirotinji krcate stare arsenale za međusobno istrjebljenje. Sada ishlapjeli mozgovi računaju kako nekome mogu nešto dokazati, uplašiti ga i k tome pobijediti u opasnim ratnim igrama. Hoće li nadjačati razum, pa će se nekom novom Jaltom nastaviti dugogodišnji mir ili će zlo u čovjeku pritisnuti gumbić sudnjeg dana?

Marijan Vogrinec
Autor 7.6.2014. u 09:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija