Marin Jurjević: CRVENO I CRNO

Marin Jurjević
Autor 23.5.2018. u 11:13

Marin Jurjević: CRVENO I CRNO

Foto: Flickr

Nažalost, na ovom komadiću europskog kontinenta na kojem mi živimo, ponovo se, po tko zna koji put, u dijelu javnosti, na najgori mogući način otvorila rasprava o pitanju koje je suvremena historiogrfija već odavno, jednom zauvijek riješila. A pitanje glasi: “Koja je strana bila ona prava strana, tko su bili pozitivci a tko negativci u Drugom svjetskom ratu”? Naravno, riječ je o tzv. “našim prostorima”. Upravo taj prostor dio kvaziznanstvenih “istraživača”, političara i njihovih primitivnih sljedbenika  stalno, na jedan totalno iracionalan način, pokušava izdvojiti iz cjeline europskog i svjetskog prostora. Kao da se na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno današnjih samostalnih država koje su proistekle iz nje, odvijala nekakva zasebna povijest koja nema ama baš nikakve veze s ostatkom svjeta pa za nju vrijede i neki sasvim drugi kriteriji za valorizaciju onoga što je ostatak svijeta već odavno riješio stavljajući točku na ocjenu i odgovor na pitanje: Tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu? Ali naši neumorni revizionisti uporno pokušavaju izmijeniti neupitne činjenice proglašavajući izdajnike domoljubima a antifašističke borce  izdajnicima. Sasvim je svejedno radi li se pri tom o četnicima, ustašama ili nekim trećima – jer, na našu žalost, nije nedostajalo niti jednih niti drugih ili trećih. Tako se nerjetko na ovim prostorima poražene (“crne”) snage proglašavaju “pozitivcima” i nikad prežaljenim gubitnicima a borci protiv “crnih”  nazivaju se  “crvenima”, što u njihovim glavama i u njihovim  ideologiziranim, simplificiranim teorijama podrazumijeva negativan predznak. Na takvu vrstu ludila teško je naći pravi odgovor a još manje objašnjenje. Možda se odgovoru najaviše približila ona rečenica iz filma Srđana Dragojevića “Sveti  Georgije ubija aždahu” (iako se film odnosi na period 1912-1914. g. za vrijeme Balkanskih ratova) kada  u jednom trenutku, pri kraju filma, jedan nesretnik rezignirano komentira da Onaj tko nas je proklinjao “nije dangubio” – iako je, naravno,  sasvim pogrešno nešto što se danas nama dešava pokušavati objasniti  bilo kakvom vrstom  “prokletstva”.

Zanimljivo je da se i ove dvije, manihejski iskonstruirane, strane (“crvena” i “crna”)  unutar samih sebe redovito glođu pokušavajući inače sebi bliskima prigovoriti nedostatak vjerodostojnosti, odnosno dokazati svoje ideološke pravovjernoosti – što uvijek nepogrešivo vodi ka skretanju na put lažne ekskluzivnosti, sektaštva i mrvljenja fronta progresivnih snaga. Tako smo npr. 11. svibnja ove godine, u emisiji “Crvena linija” (TV N1), mogli čuti kako gđa. Aneta Lalić (Srpsko Narodno Vijeće – SNS), govoreći o problemu prisustva ustaške parole “Za dom spremni” u hrvatskom javnom prostoru, tvrdi da je Socijaldemokratska Partija Hrvatske (SDP), kako ona kaže: “ideološki ispražnjena”, dodajući kako se SDP “nije spreman baviti suočavanjem s prošlošću” jer ne “inzistira na antifašizmu kao aktualitetu a ne kao tradiciji” optužujući valjda SDP za tu neprihvatljivu praksu iako Hrvatskom ne vlada SDP nego HDZ sa svojim partnerima. Zanimljivo je da, ne trepnuvši okom, to izgovara usprkos činjenici da je upravo SDSS (Samostalna Demokratska Srpska Stranka), čiji je  najupečatljiviji član dr Milorad Pupovac – ujedno predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća,  koalicioni partner te aktualne vlasti (HDZ-a). Pa ipak nikome razumnom tko poznaje dr Pupovca ne pada ni na kraj pameti da dovodi u pitanje njegov antifašizam, demokratsku orijentaciju pa i nesumnjivi lijevi politički habitus. Politička (pa i stranačka) pragma zna biti komplicirana ili naizgled čudnovata jer je ona uvijek rezultanta mnogobrojnih faktora. Zato se trebamo čuvati teških riječi ili olakog bacanja kamenja na drugoga (pokušavajući tako oprati samog sebe i dokazati svoje navodno čistunstvo) – a posebno ukoliko se nabacujete na one s kojima inače dijelite slične ljudske i političke svjetonazore. To je svojevrsno “prokletstvo ljevice” iako takvo ponašanje nikada nije bilo ekskluzivno rezervirano samo za nju.

Naravno, istovremeno smo svakodnevno suočeni s agresijom desnice u Hrvatskoj i to “na svim frontovima”. Za takve glave je problematičan i sam Dan pobjede i Dan Europe kada čitav demokratski svijet obilježava pobjedu nad zlom fašizma. Nino Raspudić tako u HRT-ovoj emisiji “Peti dan” (11. O5.) kaže kako “Hrvatska 45-tu nije dočekala slobodu nego promjena totalitarizma.” On po tko zna koji put, fašizam izjednačava s onim sustavom koji se nakon oslobođenja uspostavlja na području tadašnje Jugoslavije. Naime za dio domaće desnice riječ je o sasvim istoj stvari ali s različitim idejnim predznakom. I tu prestaje svaka razlika među njima. Sukob Tita i Staljina on svodi samo na “osobni nesporazum” među njima itd. Naravno da desnica ignorira činjenicu kako je ogromna većina Hrvata (da ne spominjem moju Dalmaciju i Split u kojem se nikada nije mogla uspostavit ustaška organizacija) bila na strani antifašističke borbe, na partizanskoj a ne na ustaškoj strani. To bi oni najradije pokušali zaboraviti ili naknadno nekako izmijeniti, izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Za njih je partizanska pobjeda “nezgodna činjenica” nad kojom Hasanbegović otvoreno žali. U istoj HRT-ovoj emisiji “Peti dan” Petar Tomev Mitrikeski smatra kako simboličnu šetnju Zagrebom na Dan Pobjede 8. svibnja, pod nazivom “Besmrtni partizanski odred”, mnogi “doživljavaju kao prvokoaciju”. Čovjek je doselio 1989. g. iz Makedonije u Hrvatsku pa zna to najbolje. Kada se spominje Tuđmanova partizanska prošlost Nino Raspudić zaklučuje kako “Tuđman nama nije drag jer je bio partizan, nego unatoč tome”. U najboljem slučaju, u interpretaciji naših najumjerenijih desničara, stavlja se znak jednakosti između ustaša i partizana. Ali ustaše uvijek kod njih imaju “nacionalni predznak” što ih ipak stavlja u neupitnu prednost pred “anacionalnim” partizanima.

Ali desnica je za nas već odavno pročitana knjiga. U Srbiji dižu spomenik Draži Mihailoviću pa čak nedavno “Draži i streljanim Ravnogorcima”  pripadnici Srpske vojske u službenim uniformama salutiraju, odaju počast i polažu vijence “Čiči” dok notorni ministar Vulin redovito zaboravlja povijest srpskih fašista. U Hrvatskoj, s druge strane, još uvijek postoje ulice s Budakovim imenom. “Za dom spremni” još predstavlja vruć krumpir kojeg vlada nikako da riješi itd. Evo čak ni maturanti ne mogu proslavit svoj dan bez crnih majica, ustaških parola, dizanja desnice i šaranja spomenika partizanskim osloboditeljima (i to usred Rijeke). Donekle ih se može i razumjeti jer je obrazovni sustav takav da o antifašističkoj borbi i istini o njoj stječu samo oskudna ili potpuno kriva znanja. Partizanskog heroja Stjepana Filipovića, čija slika prkosnog odlaska u smrt stoji u Ujedinjenim narodima, službena Hrvatska kao da se srami itd. Ali žalosno je što niti među neupitno antifašistički orijentiranim ljudima očito ne postoji suglasnost. Jer inače teško mogu drugačije razumjeti navedene riječi gospođe Lalić.

Pa zar ne bi bilo logično da se vladajućoj koaliciji (ne samo od strane opozicije nego i iznutra) postavi pitanje ili im se da ultimatum da se neke stvari vezane uz “ustašku nostalgiju” napokon jednom zauvijek riješe….i da je to uvjet za daljnju suradnju i podršku aktualnoj vlasti? Gola priča, argumentacija o podršci sadašnjem HDZ-u kao “manjem zlu” za neke je možda i prihvatljiva ali za mnoge je nedovoljna i previše tanka. Jasna je razlika u snazi svakog partnera u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj ali aktualna vlast danas ovisi o jednoj ili dvije parlamentarne ruke pa je snaga svakog partnera pa čak i pojedinca multiplicirana i realno nemjerljiva (presudna). Zato se mora postaviti pitanje vladajućoj koaliciji zašto ministar Goran Marić u Macelju izjavljuje (u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović) da “ove žrtve nisu i neće biti uzaludne”? Naime, usprkos svim nevinim žrtvama kojih je bilo i kojima se uvijek treba pokloniti –  ipak je neupitna činjenica kako se tamo najvećim dijelom nalaze posmrtni ostaci pripadnika ustaške vojske. Zašto Hrvatska uopće nije obilježila Dan Pobjede iako je Hrvatska pripadala silama pobjednicama velike svjetske antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu? I to pitanje također traži odgovor!

Radikalni konzervativni aktivizam posebno je došao do izražaja u vrijeme ratifikacije Istambulske konvencije a sada se organizira oko pokušaja “deratifikacije” te iste konvencije i izmjene izbornog sustava koji bi dokinuo stečena prava nacionalnih manjina (prije svega Srba). Tu je još vezan čitav kompleks pitanja vezano za obitelj, ulogu žene, nasilje, obrazovni sustav, prava na pobačaj, Vatikanske ugovore, vjeronauk, LGBT zajednice itd. Ta svjetonazorska pitanja postala su glavna fronta, prva crta “ideološke bojišnice” domaće desnice ali i onih koji im stoje nasuprot. U tom su poslu “antiistambulisti” dobili apsolutnu podršku Crkve koja nažalost sve više uplovljava u vode svojevrsne varijante radikalnog fundamentalizma. Ta su pitanja postala “lakmusov papir” za detekciju političke pozadine svega toga. Istovremeno u Hrvatskoj jača čudnovata vrsta populizma kojeg predvodi Živi Zid. Najsimptomatičnije je što ta  politička grupacija upozoravajući šuti o svim ovim pitanjima. Iako su inače veoma pričljivi, gotovo brbljivi i govore o svemu i  svačemu, u ovom slučaju kao da su se “zakleli na vječnu šutnju”. Za njih problem nasilja nad ženama, prava na pobačaj, položaja LGBT zajednica, vjeronauka, položaja nacionalnih manjina itd.  jednostavno NE POSTOJE kao bitan problem. O tome jednostavno ne govore NIŠTA i to u vrijeme postojanja najrazličitijih referemduskih inicijativa radikalne desnice. Nije teško shvatiti kako bi ih odgovori na ta pitanja politički demaskirali kao konzervativnu populističku grupaciju koja nema  ama baš nikakve veze s ljevicom a još manje s anarhizmom s kojim ih se brzopleto često brka. Anarhizam ima svoju ozbiljnu tradiciju, svoj ideologijski koncept i jasne odgovore na sva ova pitanja o kojima Živi zid tako nepokolebljivo šuti. Ali, u sveopćoj gužvi, mutežu i činjenici nedovoljne artikuliranosti ljevice oni nesumnjivo grabe naprijed noseći u svom političkom ruksaku sve i svašta, gomilu kontradiktornih nebuloza, olakih obećanja, privlačne “otkačenosti”, ulične atraktivnosti, nonkonformizma i nekovencionalne vrste komunikacije koja se sa rubova politike kreća prema unutra, prema centru – prema najširem bazenu biračkog tijela u kojem namjeravaju loviti svoje glasove podrške. Njih nećete sresti na “Marševima za znanost” niti na paradama, manifestacijama za jednakost ljudi po svim kriterijima. Nema ih nigdje gdje se razgovara o kulturološkim problemima, pitanjima borbe za po njima nebitne “ideološke” stvari itd. Oni su se specijalizirali za deložacije ali i to samo u slučaju da deložirani nije član neke od stranaka sa njihovog indeksa nepoćudnih stranaka (na kojem se, naravno, nalazi i SDP). Njih ofanziva najkonzervativnijeg dijela katoličke crkve koja je na djelu kod nas – ne zanima. To je za njih nebitno. A upravo ta “nebitnost” zabrinjava poput onih svakotjednih komentara Slobodan Prosperova Novaka u HRT-ovim “Pola ure kulture” u kojima napada sve što ne miriše desno: “od Borisa Dežulovića pa do Borisa Jokića”  obrušavajući se, recimo,  na Marševe za znanost a ne na organizirane primitivne derneke protiv prihvaćanja Istambulske konvencije u organizaciji najdesnijih udruga uz nesebičnu pomoć s oltara. Ali nažalost, ovaj dio Europe postaje sve više u civilizacijskom smislu njen najupitniji dio. O tome se jednostavno ne smije šutiti. Naravno da bi se sve normalne snage trebale solidarizirati. Razbijanje tog “fronta”, radi sebičnih interesa lova glasova u “istom bazenu” nedopustivi je luksuz u ovom trenutku i pogubno je po interese sprječavanja nadirućeg radikalnog konzervatizma. Tako Ivica Puljak, koji je u biti glavni čovjek stranke “Pametno”, 21.05. u TV emisiji “Pressing” (N1) bez ikakvih problema SDP proglašava “strankom bez budućnosti”, “bratom blizancem” HDZ-a itd – istovremeno tvrdeći kako se ljevica u suvremenoj Europi izjednačava s “normalnim ponašanjem”, naravno definirajući “Pametno” kao “normalnu stranku” (za koju inače sam kaže da nije ljevica) koja je realno radikalno liberalnih ekonomskih opredjeljenja (iako se on sam istovremeno naziva “mekim liberalom”). Tako, po njemu, “nevidljiva ruka tržišta” regulira najbolje sve jer se u suprotnom, eo ipso, završava u “Venezuelanskom modelu”. Tako, u stvari, možda i ne sluteći, uplovljava “con tutta la forza” skupa sa svojom kompletnom “normalnom strankom”, u Friedmanove i Hayekove vode čiji je ultraliberalni ekonomski model društva eksperimentalno, s poznatim posljedicama po demokraciju, u potpunosti primjenjen, nakon vojnog puča, u Pinochetovom Čileu.

Crkva kod nas je posebna priča. Ona je već davno oltar shvatila kao političku a ne nekakvu drugu govornicu. U cijeloj Europi procesi su zabrinjavajući. Istini za volju, dijelu Crkve u Hrvatskoj je i HDZ kojeg vodi Plenković “previše lijevo” a posebno nakon ratifikacije Istambulske konvencije. Biskupska konferencija šalje poruke vjerničkokm narodu da se ujedini oko odbacivanja poruka Istambulske konvencije. Ali to nekim popovima, koji su izgleda prisegli na zavjet vječne šutnje o ispremreženosti Crkve pedofilskim aferama, nije dovoljno. Tako 22.05. poznati isusovac koji je podržavao “šatoraški ustanak”, pater Ike Mandurić piše: “Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja kojih nije bilo ni i u primisli.” Po njemu je ovakav kler nedovoljno radikalan i pasivan. On bijesno trubi na juriš desnice.

Zato nas ne treba čuditi što jedan od najzanimljivijih živućih filozofa, Slovenac Slavoj Žižek smatra (u “Godini opasnog sanjanja”) kako je “kršćanski fundamentalizam” prava i najveća prijetnja europskom nasljeđu. Izljevi ksenofobije u postkomunističkim zemljama Istočne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. u Istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja i nemira. Iste gdine su takve povorke organizirane u Splitu i Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike u Beogradu i Splitu. Usred grada bili su žestoko napadani od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalista pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalisti a ne oni u Turskoj, simboliziraju istinsku prijetnju europskom nasljeđu” – zaključuje Žižek.

Ako tome dodamo one kod nas koji misle da je pravi rat započeo u svibnju 1945. nakon pobjede antifašista, onda smo u velikom problem. Naravno da nikakvih izjednačavanja totalitarizama nema kao što to uporno ponavljaju “intelektualci” Raspudićevog profila. O tome i o suludom pokušaju izjednačavanja Bleiberga s Jasenovcem je govorio Ivo Goldstein (13. 05. u TV emisiji TNT na N1). Naravno da ova priča nije mogla proći bez Karamarka koji se javio, povodom obilježavanja događaja na Bleiburgu, s porukom kako su “Hrvati i Hrvatska morali umrijeti da bi živjela Titova Jugoslavija”. Koja Hrvatska? Tada je “umrla” NDH a većina Hrvata bila je u partizanskim redovima boreći se protiv takve Hrvatske! Karamarko i dalje sanja nešto drugo.

Zato se ne treba čuditi što najnovije Izvješće ”Europske komisije protiv rasizma i netolerancije” Vijeća Europe (ECRI) od 14.05. ove godine konstatira kako u Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba, Roma….kako jača nacionalizam kod mladih kao i veličanje bivšeg fašističkog ustaškog režima. Sve to je dovoljan razlog da na ljevici ili “među normalnima”, pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali,  ne napadamo jedni druge nego da se zajedno uhvatimo za isti štap aktivnog suprostavljanja jačanju ovakvih neprihvatljivih politika i alarmantnih pojava i to prije svega u vlastitom dvorištvu.

Marin Jurjević
Autor 23.5.2018. u 11:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija