Marin Jurjević: Hrvatski Stojićizam

Marin Jurjević
Autor 1.6.2017. u 15:13

Marin Jurjević: Hrvatski Stojićizam

Foto: Hu-benedikt

Tko je taj Stojić?

Stojić Damir kao da je pao s Neba među nas Hrvate! Ali nije. On je, ko plamteći komet, prasnuo o hrvatsko društveno tlo direkt iz Toronta. Odnosno, tamo se rodio kao dijete hercegovačkih emigranata da bi nas danas usrećio svojom pojavom u Hvatskoj. Trnovit je bio taj njegov put od prvog plača u dalekom Torontu pa do Zagrebačke teologije na kojoj 2002. godine uspješno diplomira s “znakovitom” temom: “Teološko značenje golotinje u Svetom pismu”.

Opa! Golitinja! “Ona” golotinja. Baš “ona”! Ne duhovna, ne unutarnja, nego ona, brate, obična, tjelesna, “naša”….ljudska,  putena, o-p-i-p-lj-i-v-a  golotinja! Freudovski zanimljivo… prezanimljivo! Već je mladi Stojić dao naslutit da će ga taj dio božanske, teološke misterije – itekako zanimati. Doduše, kao što je sam kazao pred masom studenata na jednom seminaru koji je održao u Kampusu na Splitskom sveučilištu, u prekrcanoj dvorani, pokajnički je priznao kako je  svoju “karijeru prosvjetljenja” započeo kao sitni, benigni, dječak-kradljivac koji je krao  po kanadskim dućanima  sve ono što  privlači djecu praznih  džepova. Gotovo veselo on je studentima pričao  kako je “volio krasti po dućanima” kada je bio u petom razredu. U početku mu je bilo teško a poslije “sve lakše i lakše” pa je, po vlastitim riječima polako, onako “mic po mic”, postao ništa manje nego “rob grijeha”.  Zatim je padao u sve teže i teže grijehove. Prvo je krao, pa je počeo lagati, pa je počeo “cinkariti” suučesnike u tim svojim sitnim dječačkim krađama po samoposlugama….pa su se već tada, zarana, dok je tek počeo koračati Životom, pred njim pomalo počela otvarati prijeteća vrata Pakla i muka koje su ga čekale u njemu. Ali, na sreću, uhvatili su ga…Na sreću se zaustavio, progledao i  završio na zagrebačkoj Teologiji gdje je, učeći na vlastitim greškama  te kajući se zbog “strašnih grijeha” na kraju uspio izgraditi svoj čelični kršćanski duh kojeg sad širi uokolo a prije svega  među studentima jer je u međuvremenu, spletom sretnih okolnosti postao Studentski kapelan.

Ali ona “golotinja” nikad mu nije izišla iz glave, štoviše “oplodila se” i nekako je, mističnim nedokučivim božjim stazama njegove neupitne duhovnosti, prerasla u svojevrsnu “teološku seksologiju”, svojevrstan zanimljiv “stojićizam” koji on sad  neumorno, samoprijegorno, širi  posvuda napuštajući tlo gole teorije snažno uskočivši u područje konkretne  prakse  pa moglo bi se slobodno reći  i direktnog političkog angažmana i akcije. Pa je tako sasvim opravdano postao  predmet sveopće javne pažnje poput neke nove crkvene i društvene estradne  zvijezde na pretrpanoj pozornici hrvatske “svaštalogije”.

Prisjetiimo se: Stojić se nesebično angažirao na dolasku u Hrvatsku “famozne” Judith Reisman i to oko referenduma o ustavnoj definiciji braka, istospolnih brakova, homoseksualnosti i spolnog odgoja. A ta je gospođa dobrano uzburkalu učmalu hrvatsku društvenu scenu svojim ultrakonzervativnim, radikalnim stavovima na opće veselje najradikalnijih okrajaka hrvatske političke i duhovne desnice. Pa je tako gospođa Reisman usred Hrvatskog Sabora divanila kako bi uvođenje zdravstvenog odgoja u hrvatskim  školama nužno dovelo do porasta neželjenih trudnoća jer mlade osobe nisu pogodne za razumijevanje takvih sadržaja. Bilo je sasvim jasno kako je gospođa uvjerena kako blaženo neznanje blagotvorno djeluje na spriječavanje neželjenih trudnoća.

Zgražanje onog dijela javnosti koji teško može shvatiti “duboke misli” i poruke  “studentskog kapelana”  Oca Stojića posebno je izazvala njegova konstatacija kako silovana žena ne može zatrudnjeti. Taj biser  novoporođenog “stojićizma” on je prosuo pred studentima u zagrebačkom studentskom domu “Stjepan Radić” 2014. godine. Ali, nije on to tek tako “isisao iz svog  malog prsta”. A ne, ne….ovaj “diplomirani golotinjolog” to je porodio, u najboljoj “majeutičkoj“ (primaljskoj vještini) Sokratovskoj maniri  “izvlačenja”, “porađanja” Istine iz nekoga (nečega).  Doduše, Otac Stojić  sve to bazira na svojoj “teoriji predigre” (uvjereni smo: baziranoj na praktičkim iskustvima drugih!) koju on pedantno, reklo bi se: minuciozno razrađuje.

Tako je napokon “Svjetlo iz Toronta” i nas obasjalo! Salezijanac, Padre Stojić tako nas uči: “Želim razbiti jedan urbani mit glede silovanih žena….Najmarginalniji slučaj jesu djevojke koje su silovane“. To je po Stojiću slučaj “pucanja na emociju i primjenu na opći moral”.  Jer, njemu je sasvim bjelodano kako je “medicinski  nevjerojatno da djevojka zatrudni u tom slučaju”. A onda nas prosvjetljeni priučeni medicinski znanstvenik i liječnik-amater  Stojić uči  kako je “Bog predvidio predigru” i to, propovjeda  on dalje, “ne toliko radi nas muškaraca nego da bi žena bila spremna …Bog (joj) je ponudio predigru kako bi se njeno tijelo pripremilo.” Upravo će ta “priprema” koju je “Bog ponudio ženi” biti ključ za rješenje  šifre Stojićeva nauka, njegove filozofije i kompleksne “kule mišljenja” koju je on mukotrpnim umnim naporima  (ah, ta vražja “iskustva”!), nakon godina rada, napokon uspio izgraditi. Upravo u tome leži i odgovor na “misterij silovanja”. Nakon ovakvih nepobitnih argumenata i “zadnjem tovaru” je valjda jasno da silovanje u stvari ne postoji. Jednostavno, nema ga! Jer, konzekventno “stojićizmu”, bez “pripreme” odnosno “predigre” koju je Bog ženi “ponudio” – nema (ne može biti)  ni samog “akta”. Nema “čina”. Nema “penetracije”. Prihvaćanje “pripreme” izražava, u stvari, prihvaćanje samog čina, “dobrovoljnost”, “želju” žene na seksualni čin – pa, konzekventno tome, silovanje u stvari i ne postoji pošto već sam nedostatak “želje” kod žene (tobožnje žrtve) onemogućava nasilan seks. Dakle, da skratimo, nema seksualnog čina bez ženinog “pristanka” – pa silovanja jednostavno i nema. Taj seksualni čin jednostavno se ne može izvršiti nasilno. Ako doslijedno primjenimo ovakav misaoni sklop on nužno završava zaključkom kako silovanje ne postoji jer svaki seksualni čin sam po sebi podrazumijeva  pristanak (“predigra” kao “catch 22”) žene na njega. Božja majko, u što je “stojićizam” uspio pretvoriti  žene?

Studentski kapelan Stojić, nadalje nas uči kako je homoseksualizam “neuredan i nemoralan”. Na kraju, ova naša dična muškarčina i “moralna reduša” zaljučuje kako se tu zasigurno radi o “sotonističkoj podvali”. Zaboga, a i tko bi drugi ako ne sam Sotona stajao iza svega toga, iza tako strašnih grijehova – razmišlja sasvim dosljedno nekadašnji mladalački sitni lopov Stojić!

I što sada kazati. Otac Stojić nas uči kako je pobačaj “ubijanje djece” a svako ubojstvo je zločin, zar ne. Pošto je u Hrvatskoj pobačaj dozvoljen u Hrvatskoj su na snazi “zločinački zakoni”.  Tako valjda Stojić misli. Doduše, problem je pomalo to što je prema hrvatskim zakonima i silovanje zločin a po Stojiću silovanje očito “ne postoji” (prisjetimo se spasonosne “teorije predigre”) pa bi svako dijete koje je začeto na bilo koji način, konzekventno “stojićizmu”, trebalo biti i rođeno. Nekako, na kraju svih krajeva ispada da je pobačaj zločin a silovanje, bome, nekako baš i nije.

Znam ja da će se odmah naći neka picajzla, neka cjepidlaka koja će se zapitati odakle onima koji su se zavjetovali na aseksualnost, poput našeg junaka Oca Stojića, uopće takva iskustva iz područja seksualnosti? Pa oni su zakleti seksualni apstinenti. I to oni kojima je čak i najnedužnije samozadovoljavanje opasan  grijeh!

Takvi zanemaritelji moći ovog nesumnjivog salezijanskog uma nadalje će možda trumbetati i javno se  pitati kako čovjek koji nije stručnjak iz medicinskih znanosti može tvrditi da je “medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni  u tom slučaju (slučaj silovanja)“.  To se čak usudila javno zapitati tadašnja pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić – sasvim zanemarujući kako je naš studentski kapelan Stojić diplomirao na problemu “teološkog značenja golotinje u Svetom pismu”…i šta se sad tu ima miješati i ova i ona znanost.

I umjesto da veličamo toga diva, giganta, heroja borbe za “seksualnuo-populacijsku obnovu” Hrvatske, nerazumni ga napadaju.  Zato je sasvim logično da je taj samim bogom nam dan “torontez” ponosno marširao na čelu Hoda za život, samo dan uoči lokalnih izbora, koji je održan u Zagrebu i Splitu. I dobro je rekao jedan učesnik iz Splita, intervjuiran ispred crkve Gospe od Zdravlja kada je poručio: “ Šta se tu imaju mišat likari” kad je tu Bog da sve uredi “kako triba”.  Zato je naš Bjesni Orlando “zaštite života” Otac Stojić i nazvao one koji su prosvjedovali “šakom jada”. Pa on je tako nazivao javno i sve političare na hrvatskoj ljevici. Častio ih je još gorim epitetima za vrijeme vlade lijeve koalicije u Hrvatskoj.  A ljudi su prosvjedovali prepoznavajući političke poruke koje odašilju učesnici “Hoda za život” a koje uvijek završavaju zahtjevom  zakonskog ukidanja prava na pobačaj. Pa to je i najvećim društvenim slijepcima već odavno jasno. Koga još upće mogu zavarati gospođa Markić i njoj slični?  Otac Stojić se posebno zgraža nad muškim dijelom prosvjednika pa piše: “Najjadniji su “muškarci” koji podržavaju ubojstvo nerođene djece”. Njih on stavlja u navodnike jer oni nisu muškarčine (ko naš junak “Macho Cura”- “mačo pop” Stojić) nego samo tobožnji  “muškarci”…obični  “navodičari”, navodni muškarci.  Nisu oni “pravi muškarci”, recimo poput njega samoga.

On je za to da se djeca svakako rađaju. Reklo bi se, i usprkos celibatu! Doduše, to u njegovo ime trebaju raditi drugi. Izgleda da je svaki način dobrodošao. Zato “seksualne dezertere” Stojić želi uvrijediti najpogrdnijim pojmom koji mu je mogao pasti na pamet. Usporedio ih je s Ženama pozivajući upomoć samog proroka Jeremiju citirajući njegovu poruku babilonskim vojnicima: “Nebojše babilonske odustaše od borbe, u utvrdama posjedoše, nesta sile njihove: postadoše kao žene.” Tako naš “Macho  Cura”  posprdno proglašava muške prosvjednike “ženama” želeći ih uvrijediti (po njemu) na najgori mogući način! Jer oni su baš poput babilonskih vojnika odustali od borbe. Postali su “žene”. Odustali su od najvažnije hrvatske borbe: od seksualne borbe za obnovu našeg napačenog naroda, za štancanje naših novih potomaka. Odustali su od samoprijegornog seksulanog udarništva. Zato su oni “promašeni”. Zato su oni poput “žena”! I što na kraju kazati ovome kapelanu, putujućem popu, duhovno rabotniku i teoretskom seksualnom udarniku?  Vrijeđoženašu!

Stjiću, da niste možda pogriješili profesiju? Sigurno bi dobrodošli ministru Barišiću kao osobni savjetnik za kurikularnu reformu.

Marin Jurjević
Autor 1.6.2017. u 15:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija