Marin Jurjević: “SPLITE MOJ ISPOD DIVNEGA MARJANA”

Marin Jurjević
Autor 14.8.2019. u 10:20

Izdvajamo

  • Te večeri su tako, na svoj način, talijanaši svih boja, nakon 76 godina, ponovo došli na svoje! Na kultnom splitskom mjestu, na splitskoj rivi uzvikivao se i slavio pozdrav onih koji su im jednom darovali Split i Dalmaciju Italiji - a da apsurd bude veći, sve tobože u ime “pravog hrvatstva”.

Povezani članci

Marin Jurjević: “SPLITE MOJ ISPOD DIVNEGA MARJANA”

Foto: MIRANDA CIKOTIC/PIXSELL

To što se nitko neće usuditi u Austriji vikati “Za dom spremni!” samo je rezultat jednostavne činjenice da je to tamo kažnjivo i da taj proustaški egzibicionizam u Austriji košta nešto eura, pa ko voli nek izvoli! Ali izgleda da naši zadomspremaši ipak nisu spremni izdvojiti jednako tako drage im eure radi zadovoljstva izvikivanja njihovog inače najomiljenijeg pozdrava. Na kraju svih  krajeva, ipak je lova lova!

Ima jedan grad u kojem je uoči početka drugog svjetskog rata živjelo 40 000 ljudi. Taj je grad veoma specifičan radi puno toga pa između ostaloga i po tome da se čak 12 000 njegovih građana diglo na oružje protiv fašističkih sila i otišlo u partizansku narodnooslobodilaču vojsku. U toj borbi njih 1 500 je poginulo. Od 800 radnika tadašnjeg splitskog škvera čak njih 500 otišlo je u partizane od kojih 285 gine. Dakle, više od polovine. Pored toga, narodnooslobodilački pokret (NOP) u Splitu ima 15 000 ilegalnih aktivista. Oba gradska splitska kluba odlaze u partizane. Radnički nogometni klub “Split” odmah 1941. godine pa njegova gotovo kompletna prva momčad gine u sastavu Prvog splitskog partizanskog odreda koji je bio prvi ilegalni partizanski odred u okupiranoj Europi – a “Hajduk” postaje partizanski klub 1944. godine. Prve antifašističke novine na području cijele okupirane Europe (“Izvještaj”, ilegalno glasilo KPH za Dalmaciju) tiskaju se baš u Splitu i to već u lipnju 1941.godine (kasnije, 1943. one će prerasti u “Slobdnu Dalmacju”). Nakon pada Italije 1943. godine Split je postao najveći oslobođeni teritorij u okupiranoj Europi (sve do dolaska Nijemaca). Čak 10 000 Splićana prošlo je kroz fašističke zatvore a njih oko 5 000 kroz logore. Tako je Split postao (procentualno) najantifašističkiji grad na svijetu čije je gotovo kompletno stanovništvo ustalo u obranu svoje rodne grude i svoga grada protiv fašističkih okupatora i protiv izdajnika iz redova vlastitog, hrvatskog naroda: protiv ustaša, koji su se odrekli i Splita i Dalmacije. Naime, baš su ustaški desperadosi, koji su Talijani dopremili na svojim kamionaima u Hrvatsku, darovali Split i gotovo kompletnu Dalmaciju Kraljevini Italiji kao cijenu koju su morali platiti za obnašanje svoje sluganske, podaničke vlasti u ostatku ostataka Hrvatske. Zato londonski TIME  1943. piše kako su baš splitski antifašisti potvrdili “opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikada nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda”. Naravno, imao je Split i svoje izdajnike…ali to je bila zaista minorna šačica “rijetkih ptica” da ju je baš zbog toga potrebno spomeuti. Split je, naime, u drugm svjetskom ratu, sve u svemu,  dao 50 (pedeset) ustaša i 45 (četrdesetipet) četnika. I to je to. Od 40 000 Splićana samo njih 95 su izdali svoj grad, Dalmaciju i Hrvatsku.

Na čelu ustaša nalazio se Ante Pavelić koji je za potrebe svog pokreta izmislio ustaški pozdrav “Za dom spremni” hvaleći se pri tom (u intervjuu Vinku Nikoliću) kako je taj pozdrav isključivo “njegov izum”- koji će od tada karakterizirati ustaški pokret, tvrdeći sam kako ga povijest ranije nije poznavala. Pod ustaškim barjakom i tim pozdravom, uz svu odgovarajuću pompu, Pavelićeva novouspostavljena marionetska NDH (Nezavisna Država Hrvatska) svečano se odrekla Splita i Dalmacije u korist Kraljevine Italije. To se desilo 18. svibnja 1941. točno u 12:30 sati kada Pavelić potpisuje tzv “Rimske sporazume” zahvaljujući kojima pod taijanskom upravom završava 400 000 “hrvatica i hrvata”. To je bio prvi Rimski ugovor. Ali nije tu kraj ove tužne izdajničke priče. Drugim Rimskim ugovorom uspostavlja se tzv “demilitirizirana zona” u kojoj tzv. NDH nije smjela imati niti jedan jedini vojni objekt a nad kojom zonom vlast također preuzimaju Talijani koji za te potrebe u nju šalju 200 000 talijanskih vojnika, policajaca i civilnih dužnosnika. Trošak te talijanske vojske, policije i uprave plaćala je, da veselje bude potpuno, upravo Pavelićeva NDH koja je (naravno, samo na papiru) bila “nezavisna” u toj “svojoj” preostaloj trećoj zoni, daleko od Jadranskog mora. A njom su, de facto, “drmali” Nijemci. Što je inače o Pavelićevoj “nezavisnoj državi” mislio Adolf Hitler najbolje svjedoče njegove riječi (prema navodima iz knjige “Hitlers table talks” u kojoj su objavljeni razgovori Hitlera sa svojim najbližim suradnicima a koje su bilježili Heinrich Heim, Martin Bormann i Henry Picker) kada  govori kako Pavelićeva NDH po njemu spada (pored Mađarske i sličnih država) u  tzv. “dreckstaaten” (“govnarsku državicu”).

Ali da se vratimo Splitu, gradu koji se jedini u Europi kompletan digao protiv fašista, ustaša i talijanskih okupatora, gradu kojeg su se ondašnji “zadomspremaši” bez problema odrekli i poklonili ga Italiji. E baš u njemu, na inicijativu (da ludilo bude potpuno) splitskog gradonačelnika Opare (kojeg od tog dana mnogi Splićani posprdno nazivaju Oparetti) za “Dan pobjede” organizira se Thompsonov koncert na kojem se taj notorni desničarski bard nasred splitske rive dere: “Za dom!” a ne znam odakle sve skupljena masa egzaltirano mu uzvraćala urlikom: “Spremni!”. I tako je na kraju ispalo kako je Split ove godine za “Dan pobjede” obilježio, slavio i obnovio duhove onih radi kojih se splitska Pjaca, sve do partizanskog oslobođenja, zvala “Piazza Vittorio Emanuele” a Marmontova ulica, po Pevelićevom političkom fratelu: “Ulica Benita Mussolinija”. Te večeri su tako, na svoj način, talijanaši svih boja, nakon 76 godina, ponovo došli na svoje! Na kultnom splitskom mjestu, na splitskoj rivi uzvikivao se i slavio pozdrav onih koji su im jednom darovali Split i Dalmaciju Italiji – a da apsurd bude veći, sve tobože u ime “pravog hrvatstva”.

Oni koji su za vrijeme drugog svjetskog rata uzvikivali “Za dom spremni” osigurali su da njihova “Nezavisna Hrvatska” ima i svog kralja. Zvao se Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia. Čovjek, doduše nije bio Hrvat ali je zato bio pravi princ od kraljevske dinastije Savoj. Istine radi, sam je Ante Pavelić osobno izmolio talijanaskoga kralja Vittoria Emanuelea III (kojemu je već prije toga poklonio Split i Dalmaciju) da mu Talijani “iznajme” još jednog Talijana za kralja. Ovog puta za potrebe ostatka Hrvatske kojeg ustaše optimistički nazivaju “nezavisnom državom”. Kralj, da ipak nešto i domaći narod razumje, dobiva zaista pompoznu titulu: “Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojboda od Spoleta i Aoste”. On kao Kralj Hrvatske dobiva Zvonimirovu krunu i nosi ime Tomislav II. Ovaj je Talijan službeno postao hrvatskim kraljem na ceremoniji održanoj u Kvirinalakoj palači u Rimu. A naš suvremeni zadomspremaški poeta Thompson možda i ne zna kako su za vrijeme NDH i njegove rodne Čavoglave bile pod talijanskom upravom u tzv drugoj (“demilitiziranij”) zoni i da je za razliku od “našeg, splitskog talijanskog Kralja” Vittorea Emanuela III njegov “talijanski kralj ostatka Hrvatske” (pa tako i Čavoglava) bio Vojvoda od Spoleta iliti “po naški”, kralj Tomislav II. Samo da zna kako smo i mi Splićani i njegovi sumještani imali (doduše različite) talijanske kraljeve iako smo mi Splićani formalno, zahvaljujući ustašama, bili u Italiji za razliku od njegovih Čavoglava koje su bile u tobože “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Eto to je nama Hrvatima dao onaj pozdrav: “Za dom spremni” kojeg Thompson tako udarnički urla nasred splitske rive!

I onda se na sve to natakare naša ljupka, raspjevana predsjednica države, premijer, ministar pravosuđa i raznorazni policijski službenici svih mogućih rangova objašnjavajući kako, u biti, na kraju svih krajeva – ipak tu nema ničeg tako lošeg ili, ne daj bože, kažnjivog. Na stranu to što se preambula Ustava Republike Hrvatske uredno poziva baš na antifašizam i ZAVNOH kao temelje kontinuiteta hrvatske državnosti a ne na ustaštvo ili na marionetsku profašističku tvorevinu zvanu NDH. A da i ne spominjemo tragičnu  činjenicu da se ama baš svi naši najviši državni dužnosnici, čim pređu hrvatsku državnu granicu, počinju kleti, busati u junačka prsa i zdušno pozivati na “slavnu antifašističku prošlost” hrvatskog naroda, zaboravljajući da je ikada u Hrvatskoj postojao ma iti jedan jedini ustaša ili tamo nekakva NDH ili, bože sačuvaj, da danas u Hrvatskoj postoje nekakvi Thompsoni ili Skeje čije uzvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni!” ista ta država, skupa s njima, itekako u praksi tolerira. Na stranu i to što predsjednica Kolinda u Izraelu krši ruke i pušta svoju poznatu suzu, ovaj put nad žrtvama fašizma a čim se vrati u Hrvatsku ponovo relativizira sve živo vezano za ustaše i NDH hitajući da što prije da intervju najradikalnijem desnom glasilu u Hrvata, “Hrvatskom tjedniku”. Naravno, tamo po milijunti put ponovo relativizira ustaštvo ali, ovaj put, valjda radi izbora i ulizivanja najdesnijim biračima – sve to na potenciju. Pavelić je doduše, kaže ona, napravio neke “fatalne greške” ali..ali, uvijek nas to njeno “znakovito ali” dovodi do pitanja: Pa tko se u stvari to krije iza voštane maske njenog nasmješenog lica koje se pojavljuje baš svugdje, od nogometaških svlačionica, zidića Bijele Kuće pa do kazališnh bina, pjevačkih zborova i zagorskih kumica? Bez problema predsjednica Hrvatske daje intervju mediju koji tvrdi kako je Jasenovac u stvari bio “radni logor”, mediju koji propagira knjige o najgorim ustaškim zločincima, idealizira vrijednosti koje su nespojive s onim što ona prigodičarski govori po svijetu itd. Kako normalan čovjek može razumijeti da sve te strahote naša “Kolinda linda” prosipa u listu koji čak i nju otvoreno vrijeđa i naziva je običnom “bestidnicom” a Papu Franju ništa manje nego samim Antikristom! A ona je navodno, pored svega još i uvjerena katolička vjernica. Možda isto tako kao što je i uvjerena antifašistkinja?! Ali nema straha, drugi put će ako treba, čim recimo dođe u Istru, ponovo tu biti njeni kućni antifašisti, njeni “nono i nonica” itd. – da bi učas, čim je kakav desničarski novinar priupita za “najvećeg krvnika i zločinca” Tita u sav glas kliktala samohvaleći se svojim predsjedničkim junaštvom kada je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka isti onaj tren čim je tamo uselila (time se, prije svega, narugavši Franji Tuđmanu koji je sam osobno tu Titovu bisu donio i stavio u svoju službenu kancelariju). Ma na stranu i to što je u svojoj kampanji bezočno lagala narodu kako na Pantovčak neće “ni mrtva” nikada nogom ugaziti. Reklo bi se u Splitu: “Ni iz kupusa je čovik ne bi istira!”. Ali, pravo pitanje je, pa zašto sve ovo, ako mi već moramo, trpe njeni prijatelji Izraelci iako sve o njoj i njenoj prijetvornosti predobro znaju?

Premijer Plenković na pitanja o uzviku “Za dom spremni!” prklja nešto nerazumljivo, ministar Bošnjaković kaže kako se može vikati “Za dom spremni!” ispred spomenika hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata ali inače se to nikako ne bi smjelo. Tako je po njemu, abrakadabra metodom, kompletna splitska riva postala za vrijeme Thompsonovog koncerta spomenik braniteljima Domovinskog rata. Uf, koja gnjavaža odgovarati na takva blesava pitanja o Thompsonu i slavnom početku njegove pjesme “Čavoglave”. Koja gnjavaža govoriti o NDH, o ustašama, njihovom službenom pozdravu ili o suvremenoj, na antifašiizmu utemeljenoj Hrvatskoj. Ajme, koja gnjavaža odgovarati na pitanja o notornom Skeji (koji uzvik “Za dom spremni!” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija !”)  i o njegovoj folklornoj političkoj grupi koja svake godine na čelu s njim – na Dan Pobjede po Kninu uzvikuju Pavelićev pozdrav? Zar ne?! To što se nitko neće usuditi u Austriji vikati “Za dom spremni!” samo je rezultat jednostavne činjenice da je to tamo kažnjivo i da taj proustaški egzibicionizam u Austriji košta nešto eura, pa ko voli nek izvoli! Ali izgleda da naši zadomspremaši ipak nisu spremni izdvojiti jednako tako drage im eure radi zadovoljstva izvikivanja njihovog inače najomiljenijeg pozdrava. Na kraju svih  krajeva, ipak je lova lova! Kada nekidan Ivan Zvonimir Čičak u splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji” izgovori ono što “svaka baba na pazaru” zna – da je uzvik “Za dom spremni!” isto što i uzvik “Sieg Heil!” onda se čak i na njega diže desničarska kuka i motika i prijeti mu se sudovima i raznim drugim čudima. O tempora o mores!

A nama, na kraju, izgleda ne preostaje ništa drugo nego da zapivamo onu našu staru: “Splite moj ispod divnega Marjana, Splite moj di se o ljubavi sanja!”-  jer uvjeren sam kako baš takva vrsta pjesme najviše “dere uši i mozak” i užasno smeta psihološkom profilu i mentalnom sklopu našeg prosječnog grlatog zadomspremaša jer ne vjerujem da će se političko niti bilo koje drugo njihovo uho ikada priviknuti na pravu, nježnu dalmatinsku pjesmu, “a capella”, a još manje na njenu poruku o ljubavi a ne mržnji.

Samo da Kolinda ne dođe i ubaci se u pismu!

Marin Jurjević
Autor 14.8.2019. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija